Majka sam dvojice sinova tinejdžera. Obojica treniraju košarku, naravno da vole izlaske, naravno da trče za društvom i zabavom, a naravno da ih zanimaju i djevojke. Ukratko, nalazim se u prilično zahtjevnom, da ne kažem stresnom, razdoblju kada ih više ne mogu držati za ruku, a želim ih zaštititi od svega što bi ih moglo udaljiti od Boga i od onoga što je dobro.

U takvim situacijama često pomislim na svetu Moniku. Svi znamo da njezin sin Augustin nije bio ono što je ona željela. Ruku na srce, nisu ni moji dečki knjiški moljci, kandidati za prestižne stipendije i ne bude se ujutro s časoslovom u rukama.

Naravno da ne uspoređujem svoje tinejdžere s budućim svecem. Ali, promatrajući ih kako odrastaju i traže svoj put, ja se ponekad osjećam kao sveta Monika, barem kada govorimo o njezinim brigama. Sigurna sam da se i ona dobrano zabrinula shvativši kako više ne može birati umjesto svojeg djeteta, da ga ne može nadzirati i kontrolirati, prevenirati probleme i izvlačiti iz nevolja. Jednostavno mora pustiti i vjerovati da se „primilo“ sve što je godinama usađivala u srce svojeg sina.

Međutim, premda je sveta Monika bila svjesna Augustinovih slabosti i pogrešaka, nije ga prestala voljeti ni moliti za njega. Upravo zbog toga njezin primjer može biti dragocjen nama roditeljima tinejdžera.

Mogu moliti

Kad moj sin navečer ode u izlazak, ne mogu znati ni kontrolirati svaku situaciju u kojoj će se naći. Mogu ga pitati s kim ide, kada se vraća i postaviti jasna pravila. Ali nakon toga moram brigu prepustiti Bogu, onome koji ga vidi i kada ga ja ne vidim.

Umjesto da cijelu večer provjeravam mobitel i pitam se gdje je i što radi, je li možda u nekom lošem društvu koje će mu „podmetnuti nešto u piće“, mogu se obratiti Bogu: „Gospodine, čuvaj ga. Daj mu mudrost da zna kada treba otići i snagu da kaže ne.“

Nije važan samo rezultat, nego srce

Naravno da želim da moji dečki dobro igraju košarku, da pobjeđuju i da budu uspješni. Ne bih se, iskreno, bunila ni da jednog dana završe u NBA-u. :) Ali više od svega toga želim da budu dobri suigrači, da ne ponižavaju protivnika, da znaju podnijeti poraz i da svoju vrijednost ne grade samo na rezultatu.

Zbog toga neću moliti: “Bože, daj da danas zabije 20 koševa”, već: “Bože učini ga čovjekom koji može prihvatiti poraz i ne uzoholiti se u pobjedi.” Jer, nije mi najvažnije kakav će biti njihov sportski rezultat. Važnije mi je kakvi će ljudi postati.

Njegova djevojka nije prijetnja

Roditelji zaljubljenih tinejdžera suočavaju se sa stotinu pitanja i strahova. Gdje su? Što sada rade? Jesu li možda prešli neku granicu? Ili ono pitanje koje možda ne želimo ni priznati: što ako mu ona postane važnija od mene?

Umjesto da stražarim nad njihovim druženjima, provjeravam ima li ostataka ruža na košulji ili njegovu djevojku odmah promatram kao problem, mogu pokušati upoznati osobu koja je važna mojem sinu. Naravno da i dalje mogu postaviti granice. Mogu razgovarati s njim o poštovanju djevojke, odgovornosti i čistoći. Međutim, u svim tim razgovorima i otvaranjima velikih tema, moram pripaziti da mu ne pošaljem poruku da je ljubav nešto čega se treba bojati. I naravno da mogu moliti za njih oboje.

Mogu biti blizu bez previše ispitivanja

Zvuči li vam ovo poznato?

„Kako je bilo?“
„Dobro.“

„Što ste radili?“
„Ništa.“

Ponekad najbolja stvar koju mogu učiniti nije postaviti još jedno pitanje na koje ionako neću dobiti suvisli odgovor, nego samo biti dostupna, mama kojoj se mogu obratiti. Mogu ih voziti na trening, pogledati utakmicu, pokazati interes za taktiku igre, sjediti s njima dok jedu ili im poslati neku šaljivu poruku.

Želim da moji sinovi znaju: „Mama je tu. Ne moram joj sve reći odmah, ali uvijek joj se mogu vratiti.“

Danas slavimo blagdan svete Monike, majke koja je godinama gledala kako njezin sin bira put koji joj je zadavao bol. Ona nije mogla upravljati njegovim odlukama. Nije ga mogla natjerati da se promijeni, prisiliti da upiše nekakav tadašnji prestižni MIOC i diplomira prvi u klasi. Mogla je samo moliti, voljeti i vjerovati. I možda je upravo to ono što mi kao majci dvojice tinejdžera danas najviše treba.

Zato mogu sa svetom Monikom stati pred Boga i jednostavno reći: „Gospodine, oni su tvoji. Čuvaj ih tamo gdje ja ne mogu biti. I kada moje riječi ne budu dovoljne, govori Ti njihovu srcu.“