„Postoji mnogo supružnika koje muči problem djece. Neki, zbog određenih razloga, nemaju djece i žele usvojiti tuđe dijete, drugi namjeravaju imati jedno dijete i koriste razna zaštitna sredstva kako ne bi imali više djece, dok neki postavljaju sebi za cilj da imaju mnogo djece… Dakle, često se događalo da očevi obitelji od Starca zatraže savjet i o tom pitanju.

Starac je naglašavao da je nužno imati povjerenja u promisao Božji, umjesto da se prihvaćaju ljudski programi, jer djecu daje Bog. On jedini zna hoće li ih dati, kada će ih dati i koliko će ih dati – i to ne zna nitko osim Njega. „Budući da je život postao težak, neki se trude imati samo jedno dijete i čuvaju se da ne dobiju još djece“, govorio je starac. „Međutim, to je veliki grijeh, jer time pokazuju uvjerenje da će svoje živote oni bolje ustrojiti nego Bog.“

„Budući da su oholi, oni podcjenjuju premudri promisao Božji. Bog vidi i njihovo duševno i njihovo ekonomsko stanje, kao i mnogo toga što mi ne vidimo i za što ne znamo ni da postoji. Dakle, ako je obitelj siromašna i teško uzdržava i jedno dijete, roditelji se svim silama trude da se ne rodi i drugo. Tako se suprotstavljaju volji Božjoj, što nije razumno rješenje. Naprotiv, trebalo bi vjerovati da će dobri Bog, ako donese drugo ili drugu djecu na svijet, isto tako i znati što nam je potrebno i prije nego što to zatražite od Njega, i da će se pobrinuti i za ekonomsko jačanje obitelji.”

Onima, koji nemaju djece i pokušavaju je dobiti bilo putem umjetne oplodnje, bilo usvajanjem tuđe djece, Starac je objasnio da Bog to čini za njihovo dobro. On nešto vidi i zato ne daje djecu. Ne bi trebalo vršiti nasilje nad Njegovom svetom voljom; čak i ako bi se, koristeći ljudske načine, domogli onoga što žele, uvjerit će se da im Bog nije dao dijete jer se brinuo o njihovom dobru. Trebalo bi znati da je dobro samo ono djelo, koje je suglasno s voljom Božjom, a ne ono koje ostvarujemo svojom upornošću i ljudskim sredstvima.

Mnogim ljudima Bog nije dao djecu s posebnim ciljem, da na taj način zavole djecu cijelog svijeta kao svoju vlastitu. Starac je spominjao da je poznavao nekoga, tko nije imao svoju djecu, ali mu je bilo „problematično“ proći ulicom, jer bi tada sva djeca iz te četvrti potrčala k njemu. Ulicom je prolazio uz veliki napor, jer je bio okružen djecom koja su ga voljela. Bog ga je lišio male obitelji, ali mu je dao pravo kakvo se daje samo nekolicini – da pripada velikoj obitelji Kristovoj.

Starac je također spominjao i svete Joakima i Anu, koji do duboke starosti nisu imali djece, što se tada smatralo velikim zlom. Međutim, Bog je znao da će se od njih roditi Bogorodica, koja je, sa svoje strane, rodila Spasitelja svih ljudi, našeg Gospodina Isusa Krista! Starac je, dakle, govorio kako ne bismo trebali prisiljavati Božju dobrotu, nego se moliti da bude Njegova dobra volja.

Pored ovoga, Starac je govorio i o roditeljima kojima je cilj dobiti mnogo djece: „Bog to, naravno, dopušta, jer poštuje čovjekovu slobodnu volju. Roditelji se, međutim, ubrzo suočavaju s velikim brojem problema. Majka je iscrpljena jer ima snage samo za dvoje djece. Precijenivši svoju snagu, ona ih je rodila osmero, zbog čega postaje nervozna jer se ne može suočiti s odgojem velikog broja djece. Tako se i ona sama uvjerava kako nije smjela sama odlučivati o tome.“

Tako je starac savjetovao one koji su se o tome raspitivali, i nastavljao: “Bog određuje broj djece u obitelji. Bog nije nerazborit i zao i čim vidi da ne možemo podnijeti odgajanje još jednog djeteta, On prekida rađanje… Jedan otac je imao sedmero djece i odgajao ih je s velikim teškoćama. Međutim, nije primjenjivao nikakva sredstva da bi zaustavio rađanje djece. ”Prepuštam to Bogu”, govorio je. Od tog vremena, iako je još bio mlad, nije više dobivao djecu.

Onima, koji se trude na svaki način dobiti djecu, Starac je savjetovao da ne bi trebalo obraćati pažnju na to što ljudi govore, nego da bi to trebalo prepustiti Bogu, a On će i dati dijete, u vrijeme koje je samo Njemu poznato. Neki, koji nisu ponizni i duhovno ustrojeni, traže od Boga da im podari dijete u onom trenutku kad oni to požele. Bog im daje dijete, ali oni ubrzo uviđaju da dijete, kako raste, postaje nervozno, jer je naslijedilo strasti svojih roditelja, dok oni sami bivaju još nespokojniji jer su – bez njegove krivice – dobili nasljednika svojih strasti, koje nisu očistili prije nego što su uporno počeli od Boga tražiti dijete.”

“Dakle”, govorio je on, “supružnici su se dužni u potpunosti predati u ruke Božje i da ne budu oni, koji svojom voljom sprečavaju Njegovu providnost. Neka Bogu prepuste da On djeluje suglasno sa svojom voljom i svojim sveznanjem, jer će se na taj način u njihove duše useliti milost Božja i Njegov blagoslov koji će, istovremeno, pokrivati i njihovu obitelj.”

Izvor: Pouke.org, Orthodox.com