DON BOSCOV ODGOJNI SUSTAV

Samopouzdanje i osjećaj vlastitog dostojanstva – to samo roditelji mogu dati djetetu

Djecu treba ohrabriti da budu spremna na rizike, da znaju biti odgovorna u skladu sa svojom dobi i donose odluke

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Mnogo je mladih koji povelik dio vlastite sreće žrtvuju hraneći okrutnog idola kojega je postavilo naše vrijeme: glupu predrasudu po kojoj je život predodređen za mali broj onih koje je priroda obdarila po njihovom mišljenju najvažnijom osobinom: ljepotom, inteligencijom i bogatstvom. Postoji samo jedan način da se čovjek toj predrasudi suprotstavi: unutarnjom sigurnošću, a ona se rađa u obitelji. Ekonomska sigurnost iza koje stoji društvo, dobra je stvar, ali ona nam ne može dati unutarnju sigurnost, ni emocionalnu toplinu i blagostanje, ni samopoštovanje, ni osjećaj vlastitog dostojanstva i onoga što vrijedimo. Sve to djeci mogu dati jedino njihovi roditelji. Ako ih od njih usvoje, teško da će ih tijekom života steći; u njima će uvijek ostati svojevrsna krhkost.

Don Bosco je znao da je cilj odgoja samostalna i odgovorna osoba. “Protresao” je svoje dečke, iako još nejake, stavljajući im na odgovornost zaduženja i važe poslove. Godine 1849. povjerio je sedamnaestogodišnjem Josipu Buzzettiju ono malo novaca što ih je imala zajednica u Valdoccu. Mihael Rua postao je ravnatelj oratorija Anđela čuvara u sedamnaestoj godini.

Roditelji jednostavnim potezima mogu dijete tipa “ne mogu ja to” pretvoriti u dijete “pokušat ću”.

Djecu treba ohrabriti da budu spremna na rizike, da znaju biti odgovorna u skladu sa svojom dobi i donose odluke. Sedmogodišnje dijete, primjerice, može odlučiti kakvu će odjeću nositi. Moglo bi već samo uređivati svoju sobu i načiniti krevet. Djeca osjećaju potrebu za neovisnošću da bi u njima poraslo samopoštovanje i u tom smjeru ih treba poticati: “Što ti o tome misliš?”

Voljeti djecu takvu kakva jesu, dopuštajući im da izraze vlastitu osobnost. Djeca ne moraju “po svaku cijenu” ispuniti sva očekivanja svojih roditelja, niti ostvariti snove koji su roditeljima promakli: djeca moraju postati svoji ljudi. Sigurno je ugodno iznenađenje u svojoj djeci otkriti nepredviđene darove i sposobnosti.

Pomilovati ih, poljubiti, biti s njima, biti oduševljeni njihovim druženjem. Roditelji bi trebali pronaći vremena da nauče djecu čitati dobre knjige, da igraju nogomet s njima, da ih slušaju kad povrijede koljeno ili kad prepričavaju posljednji film koji su gledali. To su kameni međaši u osvajanju samopoštovanja.

Promicati međusobno poštivanje. Djeca obično osjećaju da ih roditelji vole, ali malo je onih koji ih osjećaju da ih i poštuju. Poštivanje se ne može glumiti: ono se instinktivno naslućuje. Dječak može osjećati da bi roditelji za nj i život dali, ali istovremeno sluti da oni u njega sumnjaju.

Zabraniti djeci da o sebi loše govore ili da neprestano ponavljaju samooptužbe te da se lako obeshrabruju. Dječak koji se često jada ustvari misli: “Ne sviđa mi se to što sam takav, niti sve ovo što me okružuje.” Tko misli da je “nizašto” obično to i postane. Roditelji su najprikladnije osobe da se suprotstave težnji samoomalovažavanju, poučavajući djecu da zauzimaju pozitivan stav prema sveukupnom životu i onda kada stvari ne krenu baš najbolje.

Imati na umu da je pohvala uvijek djelotvornija od kritike. Prema istraživanju jednog japanskog znanstvenika, formula za ohrabrivanje glasi K:P=1:5. To bi značilo da dijete koje je jednom kažnjeno, treba u istom danu primiti 5 pohvala. Djeca izložena mnogim kritikama obeshrabruju se i lako postaju osobe niskog samopoštovanja.

Naučiti umijeće nadomještanja slabosti. Djeca imaju neograničenu potrebu da u nečemu “pobjeđuju”. Roditelji su vjerni saveznici svoje djece: trebaju im ponuditi sredstva za svladavanje poteškoća, a jedno od njih jest umijeće nadomještanja. Čovjek može svoje slabosti nadomjestiti tako da ih dovede u ravnotežu s vrlinama, a njih sigurno ima, barem jednu. Može se dogoditi da dijete pronađe sebe u glazbi, u modeliranju, u uzgajanju zečeva ili u nogometu.

Pomoći djeci da obuzdavaju vlastitu narav. Narav je slična malom zloduhu kojega nosimo u sebi i koji nas “prisiljava” da načinimo nešto zbog čega ćemo se kasnije kajati. Roditelji trebaju naučiti djecu da se taj zloduhić može držati pod kontrolom. “Možeš se ljutiti na sebe i na svoju sestru koliko hoćeš, ali nikada ti nije dozvoljeno da tučeš sestru ili bilo koga.” Nema sumnje da je to velika zadaća za… tatu.

Ispunite ih životnim oduševljenjem. U sretnoj obitelji ne bi trebali postojati trenuci “dosade”.

Odluka: Nikad neću pomagati djeci kad osjete da mogu nešto sama učiniti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim sustavom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Objavljeno: 13. srpnja 2016.

Možda vam se svidi