Djeci je teško prihvatiti roditeljska ograničenja. U početku djetetova života roditelji su djetetu sve. Oni su Bog. Sav život dolazi od njih. Oni hrane, štite, vode i podupiru dijete te ga uče govoriti. Zatim nastupaju razočarenja; rasprave, svađe i srdžba ranjavaju srce. Dijete se više ne osjeća shvaćeno. Postaje agresivno ili depresivno. Osjeća se ili napušteno ili ugušeno. Tada se može dogoditi da skine svoje roditelje s pijedestala na koji ih je stavio i baci ih u provaliju. Ili se pak dogodi da se od njih emocionalno udalji. U tom trenutku dijete se osjeća vrlo usamljeno i riskira da okrivi samo sebe. Događa se također da u svojoj braći i sestrama, školskim prijateljima, teti, kumu ili nastavniku u školi nađe podršku i jednostavno nastavi živjeti.

Ono što djetetu može najviše pomoći da prihvati nedostatke roditelja, vjera je u Boga. Ono tada uviđa da iznad njih i njihovih slabosti postoji pravda, ljubav, svjetlost i istina koje su univerzalne i da roditelji nisu Bog. Više se neće osjećati prosuđivano po roditeljskom, školskom ili društvenom zakonu. Život nije niz “Moraš” i “Ne smiješ”. Život je zajedništvo s Bogom skrivenim u njegovu srcu, s Bogom koji je dobar i onda kada roditelji nisu; s Bogom koji oprašta čak i kada roditelji ne opraštaju. Vjera će omogućiti djetetu da apsolutno postavi ondje gdje mu je mjesto, a ne u svoje roditelje, kulturu, rasu ili društveni stalež; niti u svoju budućnost ili studij. To podrazumijeva da je dijete u ranoj dobi srcem upoznalo Boga i da je ostvarilo zajedništvo s Bogom. Dijete tada otkriva da je Bog izvor njegova života, a ne plod njegovih napora i poslušnosti zakonu. Zajedništvo s izvorom života često je pristupačnije djetetu nego odraslom čovjeku jer dijete ima manje unutarnjih prepreka, manje oholosti, manje potrebe za dokazivanjem i zadovoljstvom samim sobom. Ukratko, dijete živi bliže zajedništvu.

Vjera omogućuje djetetu razvoj vlastite svijesti. Omogućuje mu biti ono što jest, shvatiti da ga ne vole samo roditelji i da je dragocjen bez obzira na želje i mišljenja drugih. Omogućuje mu stvoriti unutarnju slobodu. Nema potrebu živjeti samo kroz mišljenja drugih.

Da bi dijete živjelo u vjeri neophodno je da mu ona bude naviještena kao život i duh. Kad je religija puko sredstvo potpomaganja moralnog zakona i reda, a ne izgradnja zajedništva i ljubavi, postaje okrutna. Djetetu se čini kako njegovi roditelji žele da on uči o religiji samo zato da bi njima bio dobar i poslušan. Religija guši; ona je samo niz zakona kojima se dijete mora pokoriti. Dijete u tome vidi dvoličnost. Ne može shvatiti lažnu religiju koja je u službi vladajućeg autoriteta. No, isto tako, ako dijete vjeru doživi kao povjerenje u Osobu, odvojenu od njegovih roditelja, njegovo se srce otvara univerzalnom zajedništvu.

Roditelji, i drugi, ne mogu prenijeti vjeru ukoliko djeca ne vide da ih ona čini “boljim” ljudima – poniznijim, bogatijim ljubavlju, strpljivijim, otvorenijim i pouzdanijim. Vjera bi odrasle trebala osposobiti da svoju djecu zamole za oprost ukoliko su bili grubi ili nepravedni, kritični ili dvolični, ako nisu djelima pokazali ono što zahtijevaju od djece. Djeca su strašno osjetljiva na istinu. Ona osjete licemjerje, neistinu ili nepravdu. Ne razumiju kako to njihovi roditelji koji tvrde da su vjernici mogu živjeti suprotno tome. Upravo zato danas mnoga djeca odbacuju vjeru, smatrajući da ona nema ljudsku vrijednost, da je iluzija.

Jean Vanier

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Sveta povijest osobe”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net