U izvješću s kraja 2023. godine, u Katoličkoj Crkvi uočen je oštar pad pohađanja svete mise: „U 2022. godini gotovo je većina hispanskih katolika, ili 47 posto, izjavila da pohađa vjerske obrede barem nekoliko puta godišnje, što je pad u odnosu na 65 posto u 2019. godini. Kod katolika bijelaca pad je bio još oštriji, sa 73 posto u 2019. godini na 45 posto u 2022. godini.” Razlozi su različiti, ali može se argumentirano poticati one koji i dalje dolaze na vjerske obrede da dovode svoju djecu i odgajaju ih u katoličkoj vjeri, čak i ako to znači povremena ometanja tišine i mira na svetoj misi.

Prije nekoliko dana i sama sam doživjela misu bez imalo mira. Moj trogodišnji sin izmigoljio mi je iz naručja i jurnuo u dno crkve. Požurila sam nespretno za njime, nespretno kako to može sredovječna majka koja pokušava prigušiti buku što je stvaraju njezine čizme, a istovremeno nastojeći da joj poslije ne trebaju lijekovi protiv bolova. Bila je to neujednačena utrka. Prekasno sam shvatila da je moj instinkt da zastanem i pokleknem dok sam prelazila preko srednje crkvene lađe učinio da izgubim ono malo prednosti što sam imala, jer je moj sin već bio prošao kroz vrata i ušao u predvorje. On je pošao nalijevo, pa sam ja pošla nadesno, i susrela sam ga baš u dnu naše voljene, 150 godina stare crkve, pored vrata koja su propuštala malo hladnoga zimskoga zraka izvana.

„Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!”

Bila je nedjelja, rano ujutro, i ja sam bila na misi sama s petero djece.

U trenutku našega susreta u propuhu staroga predvorja uspjela sam nekako uhvatiti sina. Bacila sam pogled na oltar kako bih provjerila jesu li dvojica mojih sinova što su ministrirala ispravno obukla svoje halje. Pitala sam se jesu li moje dvije kćeri i dalje tamo u klupi gdje sam ih ostavila. I upravo tada se jedna postarija žena primakla sa svojega uobičajenoga mjesta u predvorju, blizu škrabice za priloge za borbu za zaštitu nerođenih, i upitala me koliko je mojemu sinu godina, kako se zove, kako se ja zovem, i ima li moj sin poteškoća u razvoju. Prebacila sam nemirnih dvadesetak kilograma da drugi bok. Odgovorila sam na prvih nekoliko pitanja, ali zastala sam kad sam čula nastavak. „Njegovo je trčanje nepristojno ponašanje za crkvu. Druga djeca koja sjede straga u crkvi nisu trčala okolo.” I činilo se da joj je cijela stvar toliko smetala da se potrudila da mi to dadne do znanja.

Smiješila sam se dok se više nisam mogla smiješiti, i preostalih trideset i pet minuta mise nastojala sam izbjegavati predvorje – jedino mjesto u dnu (dnu!) crkve predviđeno za malu djecu.

Roditeljima male djece ovo je vjerojatno poznat i žalostan scenarij. Linija između želje da dovodite svoju malu djecu u crkvu i želje da izbjegnete premorenost koja to prati – tjelesnu (izvođenje djece iz klupe kada se ne mogu smiriti), emocionalnu (pitanje samih sebe koliko ćete pogleda ili komentara privući zbog manjka spomenute smirenosti), duhovnu (želju da možete čuti misna čitanja i stupiti u nutarnju tišinu dok se borite da smirite djecu) – nezgodna je stvar.

Onim ljudima koji vole djecu kao svoje nećake, nećakinje, djecu svojih prijatelja i kumčad, a koji su svjedočili spomenutim nastojanjima smirivanja – hvala vam za vaše suosjećanje i strpljivost. Onima koji smatraju da bi djeca trebala biti jedino (ili većinom) u „prostoriji za plakanje”, ili da ih se ostavi kod kuće – žao mi je, ali moram vas informirati da ste naprosto u krivu.

Evo gdje kontroverzija oko glasnoće i kretanja djece na svetim mjestima dođe do točke vrenja – kada, gdje, i zašto.

Moliti s jednostavnim i potpunim povjerenjem znači moliti kao što mole djeca.

Prvo je pitanje subjektivno. Kada djetetovo ponašanje obvezuje da izađete iz klupe za vrijeme mise? A drugo je pitanje vezano za lokaciju. Gdje je to prikladno mjesto da se tamo ode s djetetom koje se otima? Treće je pitanje najopćenitije. Zašto je djeci mjesto na misi, i zašto trebaju biti uključena, ne u „dječju misu”, ili upućena isključivo u „prostoriju za plakanje”, nego trebaju svjedočiti svetoj žrtvi mise?

Kako bih dodatno pojasnila navedene stvari, pozvat ću se na Katekizam Katoličke Crkve, izjavu Američke konferencije katoličkih biskupa (USCCB) „Pustite dječicu: Sakrament pomirenja i djeca”, i „Pismo djeci” svetoga pape Ivana Pavla II.

U paragrafu 2223 Katekizma Katoličke Crkve učimo da su upravo roditelji prvi učitelji svoje djece, uključujući i disciplinu, pouku u molitvi, čak i trebaju učiti „djecu podlagati ‘ono što je tvarno i nagonsko onome što je unutarnje i duhovno’”. Roditelji moraju odrediti da li njihovo dijete plače, viče, udara brata ili sestru, ili čupa majčine naušnice uz preveliku glasnoću i predugo trajanje, tolike da se više ne može ostati u klupi. Trajanje ometanja ovisi o dobi djeteta, sposobnosti da se shvati upozorenje o nasilju u klupi, i o tome gdje u crkvi se sjedi. Prvi redovi ili stražnji redovi, trajanje od deset sekundi ili dvije minute itd. Na roditeljima je da prosude što bolje mogu, a bez ljutitih pogleda, komentara i kritike ljudi koji sjede u njihovoj blizini.

U uputama o djeci i ispovijedanju, Američka konferencija katoličkih biskupa prelijepo opisuje Isusovu ljubav prema djeci, njegovu želju da ih blagoslivlja, i njegovu brigu za njihov duhovni razvoj. U Matejevu evanđelju, kada njegovi učenici pokušavaju zaustaviti ljude da ne donose djecu Isusu da ih blagoslovi, rekao je: „Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!” (Mt 19,14) Blagoslovi i duhovni razvoj dostupni su novorođenčadi, maloj djeci, i starijoj djeci u kontekstu svete mise. Ako se djecu neprestano izvodi iz crkve i ne dovodi na misu, zar će se onda pojaviti tek na prvoj svetoj ispovijedi ili prvoj svetoj pričesti, kada će se od njih očekivati da razumiju smisao toga što Isusova smrt, uskrsnuće i milosrđe znače za njih? Izlaženje iz klupe da se dijete smiri ili prekori, a onda vraćanje u klupu (ponoviti koliko god puta treba) pokazat će djeci (s vremenom) kako na svetoj misi ući u molitvu. Slati majku koja doji u „prostoriju za plakanje” ili u toalet, ili previše podražajima izloženo dijete u prizemlje znači slati poruku da oni tu ne pripadaju.

No, što je najvažnije, zašto bi djeca uopće trebala biti na svetoj misi? Pripadaju li ona tu? Zar se ne bi mogli jednostavno pojaviti kada budu stariji, ili onda kada budu mogli mirovati i šutjeti? Sveti papa Ivan Pavao II. podsjetio je djecu da ona uistinu jesu važna kada je napisao svoje „Pismo djeci”:

„Isus i njegova Majka često su izabirali djecu za važne zadatke za život Crkve i čovječanstva. Spomenuo sam tek nekoliko njih koji su poznati posvuda, ali jako je mnogo onih koji nisu toliko poznati! Otkupitelj čovječanstva kao da s njima dijeli svoju zabrinutost za druge: za roditelje, za druge dječake i djevojčice. On željno iščekuje njihove molitve. Molitva djeteta uistinu ima nevjerojatnu moć! To postaje uzorom i samim odraslima: moliti s jednostavnim i potpunim povjerenjem znači moliti kao što mole djeca.”

Ako sada mislite: „Ivane Pavle II., vi niste vidjeli kako su djeca u mojoj župi divlja! ‘Moliti kako oni mole’ sličilo bi na kidanje stranica pjesmarice i prosipanja pahuljica posvuda!” (Zar ste to vidjeli moju djecu na misi?) Nije da se zalažem za nekakav apsolutno slobodni pristup, gdje je sve dopušteno, kao u zoološkome vrtu ili u cirkusu. No ako odvraćamo roditelje s malom djecom i/ili neurodivergentnom djecom od dolaska na misu, jer njihova djeca nisu bitna, ili nas „previše ometaju”, onda činimo trostruku pljačku.

Oduzimamo župi mogućnost da raste u strpljivosti i ljubavi. Oduzimamo roditeljima i djeci mogućnost za bogoštovlje, kako god ono isprekidano izgledalo. A što je najgore, oduzimamo svojemu Gospodinu i Spasitelju Isusu Kristu radost promatranja roditelja i djece iz Presvetoga sakramenta. On čezne da nas vidi i da mi vidimo Njega u euharistiji. 

Ako vas neka situacija uvijek iznova muči, umjesto da iznosite pitanja ili prijekore obitelji, a koje oni ne traže, porazgovarajte sa svojim župnikom. Ako se osjećate da za vašu obitelj nema dobrodošlice zbog posebnih potreba vašega djeteta, porazgovarajte sa svojim župnikom. Ako vam je već svega dosta i mislite prestati dovoditi svoje dijete na svetu misu, porazgovarajte sa svojim župnikom.

Moja je molba jednostavna: umjesto da se svađamo oko toga trebaju li djeca ili ne trebaju biti u klupama, u prizemlju, ili uopće u crkvi, bismo li svi mi mogli moliti za dublje obraćenje svojega vlastitoga srca, da povjerujemo da je Isus uistinu prisutan u Presvetome sakramentu? Bismo li mogli moliti da ga naše srce više želi? Bismo li mogli moliti da naši župnici imaju razboritost nužnu kako bi pomogli i obiteljima i ometenim župljanima?

Ja molim za vas. Molim vas, molite i vi za mene.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.