Mi smo prvi naraštaj koji bi trebao naučiti djecu kulturi ophođenja sa starijima.

Jedan djed poodmaklih godina jedva je hodao, vid mu je znatno oslabio, nije čuo i s nemalim poteškoćama je uzimao hranu. Sinu i snahi toliko je smetao da su ga potjerali od stola i za nj postavili poseban stolac iza peći.

Jednoga dana dok su mu lijevali juhu, starac nije čvrsto držao zdjelu, pala mu je na pod i razbila se. Snaha je na to pobješnjela i rekla mu da će od sada jesti iz drvene zdjele. Starac je uzdahnuo i kimnuo glavom.

Malo nakon toga pored djeda je sjedio njegov unuk i slagao drvene letvice jednu uz drugu.

“Što to radiš, Miško?” upitao ga je otac. “Pravim zdjelu iz koje ćete jesti ti i mama kad ostarite”, odgovorio je Miško. Otac i majka su se nijemo pogledali suznih očiju.

Ova priča je bila neizostavna u čitankama đaka početnika, a oslikavala je “neugodnu” istinu: djeca uvijek uče ono što živimo, pa i to kako se odnosimo prema starijim osobama. Naravno, i oni u srednjoj životnoj dobi postat će s vremenom starci.

U životu susrećemo starije osobe koje s puno vedrine žive svoje godine. Moramo priznati da “umijeće starenja” nije lako i jednostavno. Ta mučna i kaotična dionica zasijana je mnoštvom zamki, dvoznačnosti, proturječja, tjeskobama i vedrinom, gorčinom i  nesigurnošću i strahovima, aktivnostima i zatvaranjem sebe i otvaranjem drugima. Da bi ostali na nogama, da bi očuvali ljudsko dostojanstvo, starijima su potrebni svi koji tvore društveno i obiteljsko okruženje, kako ne bi došlo do nemila isključivanja. Većina njih svrsta se u red označen poštapalicom “beskorisni su i opterećuju”, osim onih koji mogu poslužiti kao besplatne dadilje.

Teško je ostarjeti, ali je isto tako težak suživot sa starijim osobama. Starci su krhka bića. Traže mnogo strpljivosti i razumijevanja, kreposti koje su danas malo poznate.

U kulturi preuveličane uspješnosti kakva je naša, starost se doživljava kao rana, teret i krivica. Za mnoge je ona predvorje smrti. Starije osobe trebaju nježnost dragih osoba. Izdvajanje iz obiteljskog života doživljavaju kao mrcvarenje (u etimološkom smislu te riječi). Starije su osobe riznica iskustva. Svaki put kada umre neki starac, s njime nestane jedna knjižnica. Prvi veliki dar koji ostavljaju starije osobe u obitelji jest prenošenje. Ne odnosi se to samo na materijalna dobra, nego prije svega na dobra koja pridonose kvaliteti života. To su oni u konačnici skupo platili.

Tako je nastala “djedovina”.

Većina djedova i baka s godinama postaju sve bolji kao osobe, obogatili su se iskustvom što su ga hodom prema životnom zalazu nakupili kao pravo bogatstvo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Vaša djeca imaju samo vas”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.