'OČE NAŠ'

Papa Franjo o ulozi očeva: Živimo u društvu koje je izbacilo ‘očinsku figuru’ i to ostavlja velike rane djeci i mladima

Odsutnost očeva lika iz života djece i mladih stvara praznine i rane koje mogu biti vrlo teške

Foto: Shutterstock.com

„Otac” je riječ koja je kršćanima draža od bilo koje druge jer je to ime kojim, po Isusovoj pouci, zovemo Boga. Značenje ovoga imena dobilo je novu dubinu upravo zbog načina na koji se Isus obraćao Bogu čime je očitovao svoj poseban odnos s njime. Blaženo otajstvo Božje intime, Otac, Sin i Duh Sveti, koje je Isus objavio, srž je naše kršćanske vjere.

„Otac” je riječ poznato svima, univerzalna riječ. Ona označava temeljni odnos, stvarnost staru kolika je i čovjekova povijest. Međutim, danas smo došli do toga da bismo mogli ustvrditi kako je naše društvo „društvo bez očeva”. Drugim riječima, izgleda da je danas, posebno u zapadnjačkoj kulturi, očev lik simbolički odsutan, iščezao, uklonjen. U prvi mah to se doimalo kao oslobođenje: oslobođenje od oca-gospodara, od oca predstavnika zakona nametnuta izvana, od oca kao nadzornika sreće svoje djece i kao zapreke za emancipaciju i samostalnost mladih. Ponekad je u prošlosti vladala autoritarnost, u nekim slučajevima čak i ugnjetavanje: bilo je roditelja koji su se prema djeci odnosili kao prema slugama, ne poštujući njihove osobne potrebe za razvoj; očeva koji im nisu pomagali da slobodno krenu svojim putom – ali nije lako dijete odgajati u slobodi; očeva koji im nisu pomagali da preuzmu odgovornost za izgradnju vlastite budućnosti i budućnosti društva.

Dakako, to nije ispravno držanje; ipak, kako često biva, iz jedne se krajnosti prelazi u drugu. Problem današnjega vremena, izgleda, nije više toliko u nametljivoj prisutnosti očeva koliko u njihovoj odsutnosti, u njihovu bijegu. Očevi su ponekad toliko usredotočeni na sebe i svoj posao i katkada na svoja osobna ostvarenja da zaboravljaju čak i obitelj. Djecu i mlade ostavljaju same. Još kao biskup u Buenos Airesu zamjećivao sam to stanje siročadi koje žive današnja djeca; očeve sam često pitao igraju li se sa svojom djecom, imaju li hrabrosti i ljubavi za „gubljenje” vremena s djecom. Odgovori su bili porazni, u većini slučajeva: „Ah, ne stignem jer puno radim…” Otac nije bio uz dijete koje odrasta, nije se s njim igrao, ne, nije s njim „gubio” vrijeme.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Dakle, htio bih svim kršćanskim zajednicama poručiti da trebamo više paziti: odsutnost očeva lika iz života djece i mladih stvara praznine i rane koje mogu biti vrlo teške. Zapravo, zastranjenja djece i adolescenata mogu se dobrim dijelom povezati s tim nedostatkom, s manjkom uzora i pouzdana vodstva u njihovu svakodnevnomu životu, s nedostatkom bliskosti, s nedostatkom očinske ljubavi. Osjećaj da su siročad, što ga mnogi mladi proživljavaju, dublji je nego što mislimo.

Oni su siročad u obitelji jer su očevi često odsutni iz kuće, pa i fizički, ali poglavito zato što se ni onda kada su prisutni ne ponašaju kao očevi, ne razgovaraju s djecom, ne vrše svoju odgojnu ulogu, svojim primjerom popraćenim riječima ne pružaju djeci ona načela, one vrjednote, ona životna pravila koji su im potrebni kao i kruh. Odgojno svojstvo očinske prisutnosti to je potrebnije što je otac prisiljen zbog posla biti daleko od kuće. Ponekad se čini da očevi baš i ne znaju koje mjesto u obitelji zauzeti i kako odgajati djecu. I onda se, u dvojbi, ustežu, povlače se i zanemaruju svoju odgovornost, nerijetko pribjegavajući apsurdnu odnosu „jednakosti” s djecom. Istina, djetetu trebaš biti „prijatelj” ne zaboravljajući pri tome da si ti otac! Ako se ponašaš samo kao prijatelj jednak djetetu, to za njega ne će biti dobro.

Ovaj problem uočavamo i u društvenoj zajednici. Društvena zajednica sa svojim ustanovama ima određenu odgovornost – možemo reći očinsku – prema mladima, odgovornost koju katkada zanemaruje ili je loše izvršava. I ona ih često ostavlja kao siročad i ne nudi im pravu perspektivu. Tako mladi ostaju siročad bez sigurnih putova kojima će kročiti, siročad bez učitelja u koje će imati povjerenja, siročad bez ideala koji će im zagrijati srca, siročad bez vrjednota i nada koje će im biti svakodnevna potpora. Možda će ih se napuniti idolima, ali otima im se srce; tjera ih se da sanjaju zabave i užitke, ali im se ne daje posao; zavodi ih se bogom novcem, a uskraćuje im se istinsko blago.

Svima će stoga biti korisno, i očevima i djeci, ponovno čuti Isusovo obećanje njegovim učenicima: „Neću vas ostaviti kao siročad” (Iv 14,18). Naime, on je Put kojim valja ići, Učitelj kojega valja slušati, Nada da se svijet može promijeniti, da ljubav pobjeđuje mržnju, da je moguća budućnost koju će obilježavati bratstvo i mir za sve.

papa Franjo

Gornji tekst je izvadak iz knjige pape Franje “Oče naš”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 28. veljače 2018.

Možda vam se svidi