Roditeljstvo je težak posao. Potiče majke i očeve da zaista zaborave na same sebe i stave svoju djecu na prvo mjesto. Zbog toga, nije čudno da često nastojimo ići lakšim putom. Kupujemo im igračke radije nego da provodimo više vremena s njima, izgubimo živce radije nego da se vježbamo strpljivosti, uključimo TV uz večeru radije nego da razgovaramo…

Iz tog razloga, nedavni me članak iz časopisa Time potaknuo na razmišljanje – bio je to podsjetnik da se male stvari u roditeljstvu, koje se u tom trenutku čine vrlo trivijalnima, na kraju zbrajaju i imaju dugotrajan učinak na našu djecu. Ovdje je pet stvari koje će vaša djeca pamtiti o vama:

Moja beba još nema ni četiri mjeseca, ali već mogu osjetiti kako se osjeća sigurnom kada ju držimo suprug ili ja, pogotovo kad se nalazimo na njoj nepoznatom teritoriju. Djeca su ranjiva: imaju urođenu potrebu da budu zaštićena. Kada razmislimo koliko su djeca nesmotrena, postaje jasno da ona podsvjesno sve svoje povjerenje polažu u svoje roditelje. A po istom principu, pamtit će događaje kada se nisu osjećali sigurnima – nešto čega se treba sjetiti kad izgubimo živce i pokazujemo ljutnju u njihovoj prisutnosti.

Tako jednostavno, a opet tako rijetko učinjeno! Čitala sam članak o tome kako je 10 do 15 minuta na dan potpune pažnje usmjerene na djecu – bez telefona, TV-a u pozadini, bez ičeg drugog na umu – iznimno korisno. Razgovarati s njima, čitati im knjigu, bojiti s njima ili nešto slično bit će prikladno. Kako kaže članak: „Što će djeca time dobiti? Toliko potreban osjećaj voljenosti, sigurnosti, samopouzdanja i vrijednosti. Što ćete vi time dobiti? Isto to i još mnogo više.“ Da ne spominjemo kako će vam to pomoći u izgradnji odnosa sa svojim djetetom koji će još trajati i kada ono odraste.

Jednom sam pročitala tvrdnju koja je zauvijek ostala sa mnom: djeca dobivaju mnogo sigurnosti iz uočavanja međusobne ljubavi svojih roditelja. Kako predivno i kako istinito! Mogu vidjeti kako smo moja braća, sestre i ja uživali u ljubavi svojih roditelja, znajući da razvod nije bio opcija za njih. Mislim da roditelji, kada su ujedinjeni – ne svađaju se pred djecom, govore samo lijepe stvari jedno o drugom, iskazuju privrženost i ljubav jedno prema drugom – djeca se ne mogu osjećati drugačije nego sigurno.

Roditelji su svom djetetu cijeli svijet – logično je da će upamtiti sve što roditelji kažu. Vjerujem da ako se djetetu stalno iznova govori kako je zločesto, na kraju će se ono ponašati kao da se to očekuje od njega. Ako se djeci govori suprotno i potiče ih se da budu bolji, osjećat će kako njihovi roditelji vjeruju u njih, da postanu najbolji što mogu biti. Naravno, nužno je ispravljati djecu, ali kao što kaže članak: „Neka vaše riječi budu pune ljubavi, ohrabrenja i ojačane pozitivnošću.“

Mislim da obiteljske tradicije doprinose osjećaju pripadnosti; nešto što je toliko važno za djecu. Bilo da su to svakodnevne stvari poput zajedničke večere, tjedni događaju poput nedjeljnog ručka kod bake i djeda, ili način proslave rođendana (u mojoj obitelji svatko bi se ušuljao rano ujutro u sobu slavljenika da mu kaže svoje želje i daruje poklon), sve su to trenuci obiteljskog povezivanja – takve će običaje i oni koristiti da jednoga dana izgrade vlastite obitelji.

Tamara El-Rahi | www.catholiceducation.org

Prijevod: Ana Tolj | Bitno.net