„Čekaj, ima toga još”, rekao sam tati dok smo šetali. Naše su šetnje inače trajale samo sat vremena, ali ova je potrajala četiri sata. Jedan za drugim redali su se trenuci istine, jer sam mu prvi put ispričao neke stvari iz svojega života. 

Neke mu je dijelove bilo teško čuti, a od nekih ga je zaboljelo srce, no ipak me je saslušao. Pokazao mi je Kristovu ljubav i pustio mi da ispričam baš sve, do zadnje sitnice. Do kraja naše šetnje znao sam više nego ikada da sam ljubljen. Dogodilo se to da me je moj tata prihvatio svojim blagim srcem.

Mislim da je to učinio u trenutku kada mi je to bilo najpotrebnije – u trenutku kada sam došao k njemu.

Dilema vremena u kojemu živimo

Pričam vam ovo jer ljudi iz više razloga blagost srca smatraju slabošću, ili čak nemuževnom osobinom. Neki možda pogrešno misle da je to isto što i jednostavno „biti dobar”, a ako ste dobri, onda će vas svi gaziti. Znam da se mnogi muškarci groze same pomisli na blagost srca jer im njihovi očevi nikada nisu pokazali kako se to radi, pa se u tim stvarima osjećaju nesposobnima. A znamo da muškarci nerado čine stvari u kojima se osjećaju nesposobnima. No blagosti srca mojega oca mogu zahvaliti za jedno od najsnažnijih iskustava mojega života.

On je to učinio s ljubavlju me prihvaćajući onakvoga kakvog jesam, i poslušao me je radi slušanja, a ne da samo dobaci neku grubu repliku. Nije smatrao da to moje iskustvo nije bilo stvarno, da me nije pogodilo, ali također me je dovoljno volio da me potakne da preispitam svoj način razmišljanja o nekim stvarima. Mislim da sam toga dana preko tate doista doživio Božju ljubav.

U konačnici nas je blagost srca mojega oca još jače povezala, a kako je ta povezanost postajala sve jačom, i ja sam lakše prihvaćao blisku očinsku ljubav koju mi je on u tim trenucima pružao. Ta mi je blagost na toliko načina liječila dušu.

Djeca u potrazi na krivim mjestima

Pričam vam ovo jer u svijetu u kojemu živimo ima mnogo čimbenika koji negativno utječu na povezanost očeva s djecom. Naročito zabrinjava moguća posljedica da će djeca nastojati popuniti prazninu zbog manjka bliske veze sa svojim ocem ili očinskom figurom tako što će tražiti na krivim mjestima – a ta su mjesta često na internetu. Na mnogu djecu koja to čine utjecat će – a bez očeva znanja – aktivisti i posebne interesne skupine koje pokušavaju iskoristiti iskrenu dječju potragu za svrhom, smislom, ljubavlju i pripadanjem. 

Te aktiviste i skupine obično ne zanima jačanje povezanosti između oca i djeteta. Umjesto toga, oni ne samo da nastoje otrgnuti djecu od vrijednosti njihovih roditelja, nego u nekim slučajevima nastoje posve otuđiti djecu od njihovih roditelja. To se veoma učinkovito čini dajući djeci pogrešne informacije o tome što njihovi roditelji vjeruju, a istovremeno im pružajući nove ideje i novi jezik kojim će moći opisati i definirati svoja iskustva. To dovodi do toga da se djeca još više otuđe, ne nužno iz zlobe, nego iz svoje prirodne želje da nekamo pripadaju, naročito nakon što ih se navelo da povjeruju da njihova obitelj i obiteljske vrijednosti nisu u skladu s njihovim novim shvaćanjem samih sebe. Neka od te djece forsiraju obitelj da prihvati njihov novopronađeni mentalitet, a druga se pak skrivaju od svojih obitelji, dok ih istovremeno – bez znanja njihovih obitelji – podupire netko drugi. Kako bilo, mnogi roditelji ubrzo shvate da im je dijete usvojilo alternativnu ideologiju, koja ih je potaknula da svoj temeljni osjećaj pripadanja i zajedništva pronađu izvan svoje obitelji.

Posljedice takve putanje često su katastrofalne, i protežu se od pojačane anksioznosti kod djece do ekstremnih metoda eskapizma, što može kulminirati samopovrjeđivanjem do točke nepovratne štete, ili čak do smrti. Izgleda da se ovaj fenomen ne rasplamsava, ali ipak se čini da sve više ljudi uviđa činjenicu da povezanost između roditelja i djece mora biti jača nego ikada ako želimo da djeca zadrže vrijednosti i vjeru svojih roditelja.

Gledati u budućnost s obnovljenim smislom

Budući da manjak ove povezanosti može biti katastrofalan, i da učinak blagosti srca može liječiti – ali i spriječiti – mnogo toga (ali ne uvijek), mi muškarci moramo nastojati više nego ikada okrenuti se Bogu kako bismo naučili kako bolje ljubiti, i tako će blagost srca barem donekle muškarcima postati „drugom naravi”. Činjenica je da što se više predajemo Bogu Ocu, moći ćemo biti blažega srca, a naš potencijal da se bolje vežemo sa svojom djecom bit će bolji. To će također smanjiti vjerojatnost da će naša djeca htjeti tražiti svoju afirmaciju i formaciju negdje drugdje. 

Pitanja za izazov

  1. U kojoj mjeri mi doista otvaramo svoje srce ljubavi Boga Oca?
  2. Vjerujemo li da će nas Bog, ako ga budemo više ljubili, nadahnuti na riječi i djela kojima ćemo više i bolje ljubiti svoju djecu?
  3. Ako je Božja ljubav doista savršena, bezgranična, i stalno nam je dostupna, čega se onda bojimo, i na što to čekamo?

Hudson Byblow | Ascension Press

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net