Da ste me u dobi od 12 godina pitali što želim raditi u životu, istoga bih trena odgovorila: „Postati veterinarka i odseliti se u Japan.”

Te ambicije na prvi pogled nemaju u sebi ništa loše, ali problem je u mojim razlozima za takav odgovor. Kao pomalo sramežljiva tinejdžerka, umorna od toga da me svi znaju kao školsku čudakinju, htjela sam biti veterinarka ne zato što sam voljela životinje, nego zato što sam htjela izbjeći rad s ljudima. Što se tiče Japana, to sam navela jer mi se ta zemlja, kada bih pogledala na zemljovid, činila najudaljenijem od mojega rodnoga grada.

Kada o tome razmišljam danas, jasno mi je da su ti moji navodni „ciljevi” bili samo načini izbjegavanja nečega. Moji ciljevi nisu bili utemeljeni na stvarnosti, strasti ili ljubavi. Bili su to samo načini bijega koje sam tada odabrala.

Važnost odmora

Želja da izbjegnemo probleme s kojima se suočavamo u svojoj svakodnevici nije ništa novo. Postoje čitave industrije koje se vrte oko ideje da čovjek može pobjeći od svega, pa makar nakratko, uz pomoć proizvoda poput putovanja, zabave i društvenih mreža. Uz pojavu ograničenja zbog koronavirusa i nemire u čitavome društvu, zbog čega se budućnost čini sve prije nego sigurnom, ta je želja u posljednje vrijeme postala sve izraženijom.

Bog je posve svjestan te temeljne ljudske potrebe za odmorom. On zna da ćemo brzo „sagorjeti” i postati preopterećeni, i da ćemo riskirati da zapadnemo u beznađe i očaj ako se koncentriramo isključivo na posao, probleme i duhovnu borbu koja se vodi posvuda oko nas. Upravo je zato On zapovjedio šabat kao dan odmora, odmarajući se i sam od svoga rada na stvaranju svijeta (Post 2,2-3). Nije to bilo zato što je Bog trebao odmor, kao da bi se on mogao umoriti, nego da nam tako dadne primjer.

Sama po sebi, želja za odmorom od stresnih stvari u životu nije loša stvar. Čak se i sam Isus odmaknuo od mnoštva kako bi „napunio baterije” u prisutnosti svojega nebeskoga Oca (Mk 2,35). A kada su se njegovi učenici vratili sa svojega prvoga misijskog putovanja, rekao im je: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.” (Mk 6,31) Reći da život nekada može biti težak je veoma blag način izražavanja. I mi suvremeni učenici Isusovi povremeno zaslužujemo malo zabave, zar ne?

Koliko je previše?

Problem s traženjem nečega što će prekinuti monotoniju ili teškoće jest taj da se to, ako ne pazimo, veoma brzo može pretvoriti u nezdravo ponašanje. Iako načini zabave nisu isključivo digitalni, digitalne platforme posljednjih su nekoliko godina preobrazile industriju zabave, nudeći nam mnoštvo načina provođenja vremena. Možemo se zadubiti u beskrajne nove vijesti, previše se uživjeti u višesatno gledanje neke uzbudljive serije, ili pak tražiti onaj prelako ostvareni osjećaj postignuća, razbacan po videoigricama poput traga virtualnih mrvica kruha.

Vrijedi zamijetiti da nijedan od tih načina zabave, ili zabave općenito, nije loš sam po sebi. Baš kao što je grešno ponašanje naprosto pretjerano korištenje nekoga prirodnoga dobra, tako je i sa zabavom ili sličnim aktivnostima. Na primjer, tjelovježba je dobra stvar, ali postaje loša ako zasjeni važnije stvari u životu, poput vremena koje biste trebali provesti s obitelji i prijateljima. Slično tome, nema ničega lošega u gledanju televizije, skrolanju po društvenim mrežama, ili bavljenju nekim izmišljenim likom. No kada se prema tim stvarima počnemo odnositi kao da su one same po sebi neki stvarni cilj, i kada cilj bavljenja takvim aktivnostima od kratkoga odmora postane potpuni raskid sa stvarnošću, tada riskiramo zapadanje u eskapizam.

Nezamjetljiva promjena

Eskapizam se u širemu smislu može definirati kao želja da nakratko zaboravimo na stvarnost, obično uz aktivnosti koje zaokupljaju maštu tako što nam daju nešto drugo na što se možemo koncentrirati. Sam po sebi eskapizam je posve normalan, no on može postati patološki ako takve aktivnosti počnemo koristiti kako bismo posve izbjegli bavljenje stvarnošću.

Kako se onda možemo na zdrav način baviti načinima zabave, a da ne postanemo kronični eskapisti? Kvaka je u tome da redefiniramo bijeg. Umjesto da očekujete da bijeg uključuje isključivanje iz stvarnosti, zašto ne biste odmor potražili u alternativi – bavljenju jednim drugačijim vidom svoje stvarnosti?

Trebaju vam neki primjeri toga? Razmislite o tome da sljedećega puta kada osjetite potrebu za bijegom primijenite ove savjete:

1. Neka to bude u društvu

Bijeg od stresa ne mora biti aktivnost za jednu osobu. Kratka stanka u vašim svakodnevnim dužnostima može biti nešto posve jednostavno, kao susret s nekim prijateljima, što će prekinuti vaš uobičajeni raspored i donijeti promjenu tako što ćete se neko vrijeme baviti drugima. Slušanje priča vaših prijatelja može biti uzbudljivo poput televizijske drame, a u sebi sadrži i dodatnu nagradu – učvršćivanje međusobnih veza, što ne možete dobiti od pasivne zabave!

2. Neka to bude nešto korisno

Umjesto da slobodno vrijeme trošite na pasivne aktivnosti, zašto ne biste pokušali naučiti nešto novo, ili usavršili neku vještinu? Za vrijeme ranih faza blokade zbog pandemije mene je privukla kuhinja. Ne samo što je čisto fizička strana guljenja, rezanja i sjeckanja dobrodošao odmor od moga inače umnog i digitalnog posla, nego je kuhanje po mom mišljenju iznimno kreativna aktivnost, oslobađajući zadatak u kojem mogu pokušati ama baš sve! Najbolje od svega, osjećam se odlično znajući da pripremajući hranu usavršavam vještinu koja mi neće dobro poslužiti samo u sadašnjosti, nego i u životnome pozivu za koji sam se odlučila – da budem supruga i majka.

3. Neka to bude kratko

Budimo realni: prijatelji su odlična stvar, i dobro je učiti nove vještine, ali nekada je sve što želite raditi naprosto opuštati se na kauču. U tome nema ništa loše! No ako se planirate baviti pasivnom aktivnosti, pazite da unaprijed odredite vremensko ograničenje toga načina bijega. Dopustite sebi neku razumnu količinu vremena za gledanje televizije ili skrolanja po društvenim mrežama, a kada vrijeme istekne, ustanite i ponovno se počnite baviti stvarnošću.

4. Neka to bude prirodno

Mnoštvo podataka potkrjepljuje tvrdnju da  vrijeme provedeno u prirodi smanjuje stres i poboljšava raspoloženje. Pa zašto onda ne upotrijebiti prirodu kao metodu bijega? Priroda ne mora značiti divlje šume ili beskrajna polja. To može biti bilo koje mjesto sa zelenilom: park, vaše dvorište, čak i balkon vašega stana (ako na njemu ima dovoljno biljaka). Kada vam se čini da vam treba odmor od vašega svakodnevnoga života, zakoračite u zeleni prostor i povežite se s prirodom. Duboko dišite, dotičite lišće, prijeđite rukom preko kore drveta, promatrajte oblake – divite se Božjim djelima. A ako ste stvarno raspoloženi za pustolovinu, šetajte bosi kroz travu.

5. Neka to bude produhovljeno

Stvoreni svijet jest predivan, ali on nije ništa u usporedbi sa Stvoriteljem. Nemojmo zanemariti Krista kada tražimo odmor od svega što nas zamara! Razmislite o tome da malo promijenite svoju dnevnu rutinu tako što ćete otići na svetu misu radnim danom, ili između svakodnevnih obaveza svratiti u crkvu na nekoliko minuta klanjanja pred Presvetim oltarskim sakramentom. Čak i ako ste prisiljeni biti kod kuće, molitva devetnice predanja (engleski tekst) ili pak neke druge pobožnosti koju volite može vam pružiti mali odmor od svakodnevice, a istovremeno vas podsjetiti na to tko drži sve konce u rukama. Ako smo uvijek povezani s Isusom u sakramentima, to nam neće pomoći samo u tome da ispravno sagledavamo situaciju, nego će nas podsjetiti i na to da nismo sami u borbama s kojima se suočavamo, i dat će nam snage koja nam je potrebna da nastavimo svoje svakodnevno djelovanje kao Isusovi učenici.

Isabella Bruno | Ascension Press

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.