Bio bi prevelik i nadobudan kompliment reći da svijet postaje u potpunosti djetinjast, jer je glavni razlog njegovog slaboumlja u nemogućnosti da cijeni inteligenciju djece. Na svakom kutu čujemo šaputanja i upozorenja koja bi se mudrim ljudima činila budalastima. Ovoga su mi Božića u prodavaonici igračaka rekli da se više ne proizvodi toliko lukova i strijela za dječake, jer ih se smatra opasnima. U nekim bi okolnostima bilo opasno imati malenu strijelu, ali uvijek je opasno imati malenog dječaka. Ali nijedno drugo društvo, koje za sebe tvrdi da ima zdrav razum, ne bi nikada sanjalo da se može zabraniti sve strijele, osim ako se ne zabrane svi dječaci.

Čini se da moderni um nije sposoban razlikovati sredstvo i cilj, organ i bolest, uporabu i zlouporabu. No dopustite da malenom studijom u ovom mračnom stanju stvari, promotrimo ovaj slučaj opasne igračke. Prva i najočitija istina je da je, od svih stvari koje dijete vidi i dodiruje, najopasnija igračka vezana uz najbezopasnije stvari. Gotovo da ne postoji nijedna naprava u domaćinstvu koja nije puno opasnija od malenog luka i strijele. Može se spaliti vatrom, može opeći u kadi, može si prerezati vrat nožem, može se opariti na kotliću, može se ugušiti s bilo čime dovoljno malenim, može slomiti vrat s bilo čega dovoljno visokog. Cijeli dan se kreće između te smrtonosne mašinerije, sposobne da ga ubije i osakati poput kotača najstrašnije tvornice. Igra se čitav dan u kući prepunoj torture poput španjolske inkvizicije. I dok tako pleše u smrtnoj sjeni, želi ga se sačuvati od svih opasnosti posjedovanja komada užeta, vezanog na savijenu granu ili šibu. Kada je još mali, dječaku treba dosta vremena da nauči kako držati luk. Kad ga nauči držati presretan je ako strijela poleti par metara poput pera ili jesenjeg lišća. Ali čak i ako postane vještiji (a da pri tome još uvijek voli strijele više od aviona) šteta koju bi mogao učiniti sa svojim malim strelicama bila bi stoti djelić štete koju uvijek može učiniti jednostavno uzimajući kamen iz vrta.

Vjerujem da ne spriječavate malenog dječaka da baca kamenje na način da mu ne dozvoljavate da ga ikada vidi. Ne činite to tako da zaključate svo kamenje u geološki muzej, dopuštajući prodaju ulaznica samo odraslima. Ne činite to tako da pokušate pokupiti sav šljunak s plaže, zbog straha da bi mogao početi vježbati bacanje kamenja bacajući ih u more. Ne pokušavate čak niti primjeniti socijalnu reformu zabrane igradnje cesta od bilo čega osim asfalta ili naredbom da svi parkovi moraju biti izgrađeni na zemlji, a ne na šljunku. Zanemarujete sve te prekrasne prilike koje vam se otvaraju, zanemarujete sve te inspirirajuće vidike društvene znanosti i prosvijetiteljstva. Kada želite spriječiti dijete da baca kamenje koristite najzastarjelije, najsentimentalnije, čak i najpraznovjernije metode. Činite to pokušavajući zadržati razuman autoritet i utjecaj na dijete. Vjerujete u svoj osobni odnos s dječakom, a ne u svoj javni odnos s kamenjem, a ono što je istina za prirodni projektil jednako je istina, naravno, i za umjetni projektil. Posebno zato jer je to puno neuspješniji i stoga neškodljivij projektil.

Čovjek bi uistinu mogao biti ubijen kamenjem s ceste, poput sv. Stjepana. Sumnjam da bi mogao biti ubijen, poput sv. Sebastijana, strijelama iz dućana s igračkama. Međutim, princip je isti. Ako možete naučiti dijete da ne baca kamenje, možete ga naučiti i kada smije ispuštati strijele. Ako ga ne možete naučiti ništa, uvijek će imati nešto za baciti. Ako može biti naučen da ne udara svećenikov šešir teškim kremenom, možda će biti moguće odvratiti ga od probadanja tog pokrivala za glavu dječjom strijelom. Ako ga njegov odgoj odvraća od podizanja cigle na poštara, vjerojatno će ga također odvraćati od neprestanog ispuštanja “strijela smrti” na policajca. Ali primjedba da dijete ovisi o određenim napravama, označenim kao opasnim, u pogledu opasnosti usmjerenoj prema sebi i drugim ljudima, je toliko besmislena da je teško vidjeti kako ju ijedan ljudski um može zadržati čak i trenutak. Istina je da su razne vrste privremenih moda, službenih i teoretskih, slomile prirodni autoritet institucije obitelji, posebice onih siromašnih, a modernisti sada očajnički traže zamjenu za stvar koju su sami uništili.

Za roditelje je normalna stvar spriječiti dječaka da učini nekakvu veću štetu svojim lukom i strijelom, a u vezi svega ostaloga prepustiti njemu da uživa u igri. Službenici ne mogu slijediti život svakog pojedinog dječaka, kao što mogu njihovi anđeli čuvari. Ne možete imenovati posebnog policajca za svakog dječaka da ga prati kada se penje po drveću ili pada u jezerca. Tako se moderni duh spustio na neopisivu mentalnu degradaciju pokušavanja zlouporabe stvari zabranom samih stvari, što bi bilo jednako zabrani jezeraca ili zabrani drveća. Možda će uskoro pokušati i s time.

Croatian Chestertonians | Bitno.net