Moliti znači biti u odnosu s Bogom: govoriti mu, slušati ga. To je dakle vrlo jednostavno, jednostavno kao razgovarati s prijateljem, posebno zato što je ovaj prijatelj uvijek tu i što uvijek sluša s punom pozornosti i s beskrajnom ljubavlju. To je istodobno i prilično teško jer ga ne vidimo očima i ne čujemo ušima. Pa ipak, Bog je tu. Svaka se molitva sastoji od onoga što činimo mi – naše tišine, naših riječi, naših gesta, naše rastresenosti ili naše oduševljenosti – i onoga što čini Bog. A najvažnije je ono što čini Bog.

Od koje je dobi dijete sposobno moliti? Pitanje se može postaviti i drukčije: u kojoj dobi dijete uspostavlja odnos s onima koji ga vole? Od samog rođenja, pa čak i prije. Kad bi molitva bila tehničko pitanje, moglo bi se odrediti minimalnu dob: na primjer kad dijete počne govoriti ili kad počne ići na vjeronauk. Ali rekli smo da je molitva odnos ljubavi. Ne čekate da dijete počne govoriti da mu iskažete svoju ljubav. Ni Bog to ne čeka! Problem je u tome što smo skloni misliti da je molitva nešto apstraktno ili jednosmjerno u čemu je jedino važno ono što mi činimo. Kad molite sa svojom bebom (ili pred njom), Bog doista djeluje: gleda vaše dijete, ljubi ga, objavljuje mu se.

Budući da dijete Boga ne može vidjeti, kako će biti svjesno njegove prisutnosti? Gledajući vas i slušajući kako vi molite! Ako je uz vas dok molite, sasvim će prirodno otkriti da je netko tu, netko komu se obraćate i koga slušate u tišini. Slično je kada telefonirate pred njim: prije nego što će se znati služiti telefonom, dijete će shvatiti da je netko na drugom kraju žice i da ne govorite u prazno. To je prvi i najvažniji pristup molitvi, puno prije nego što dijete postane sposobno govoriti ili prekrižiti se.

Naše riječi i naše držanje imaju svoju važnost jer nam pomažu stajati pred Bogom. Zato u učenje molitve spada i svladavanje riječi i pokreta. Jezik molitve je kao materinski jezik: nauči ga se oponašanjem, slušanjem i ponavljanjem, najprije nespretno, često bez razumijevanja, zatim na sve bogatiji i osmišljeniji način. Dijete koje će svake večeri čuti kako ponavljate Očenaš i Zdravomariju ne će morati učiti te molitve: one će biti oduvijek upisane u njegovu srcu.

Vrijednost molitve ne mjeri se onim što se vidi, to nemojte nikada zaboraviti. Neka su djeca posebno poslušna i sabrana i lako učine ono što od njih tražite za vrijeme molitve. Druga će davati dojam da im je to beskrajno nevažno, ne će ostati na svom mjestu i svako će malo pucati od smijeha. Ovi drugi nisu nužno manje pobožni od prvih. Ne treba se ni pomiriti s njihovim nemirom niti se zabrinjavati zbog toga. Cilj nije od njih praviti djecu za izložbu nego im pomoći da budu u Božjoj prisutnosti. Općenito je poznato da ćemo ih naučiti više ako ostanemo sabrani i udubljeni u molitvu, nego ako ih budemo korili.

Ne postoji samo jedan isključiv dobar način da se moli s malenima. Načina ima koliko i djece. Nemojte pokušavati učiniti kod kuće nešto što ste vidjeli kod drugih, nego nađite za svako dijete ono što će mu omogućiti da raste u ljubavi prema Bogu. Možete skupljati savjete sa svih strana, ali znajte da ste na koncu vi najkompetentniji da izaberete ono što odgovara. To će se razvijati s vremenom: katkad ćete možda umjesto s cijelom obitelji moliti sa svakim djetetom pojedinačno, prije spavanja; možda ćete neko vrijeme odustati od toga da malom zvrku namećete bilo što i jednostavno ćete samo moliti pred njim; možda ćete pak odlučiti ostati u tihom klanjanju mnogo duže nego što ste predvidjeli. Tako ćete otkriti da su djeca pokretna snaga koja nas vodi putovima molitve.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.