UMJERENOST I VLADANJE SOBOM (2)

Kako adolescentima usaditi krepost umjerenosti i vladanja sobom

Razumljivo je da roditelji ne žele da im djeci nedostaje ono što drugi imaju ili što im je samima nedostajalo dok su odrastali. Ali to ne znači da im trebaju dati sve što ona požele.

Godine adolescencije pružaju nove prilike za usađivanje kreposti uzdržljivosti jer adolescenti posjeduju veću zrelost koja pospješuje stjecanje ove kreposti. Kreposti zahtijevaju stvaranje navika ispravnih motiva i ponašanja kroz slobodno donošenje odluke o vršenju nekog dobrog djela i samim čin njegovog izvršenja. Iako se mlađa djeca mogu naviknuti raditi dobre stvari, samo s dostizanjem određene intelektualne i emocionalne zrelosti mogu dublje ući u značenje vlastitih postupaka i procijeniti njihove posljedice.

Važno je adolescentima objasniti razloge ponašanja na određene načine koje mladi možda gledaju samo kao pitanje forme, ili određenih granica za njihovo ponašanje koje se mogu činiti kao puke zabrane. U konačnici, trebamo im dati dobre razloge zašto se isplati biti uzdržljiv. Primjerice, u većini slučajeva ne bi bilo uvjerljivo govoriti o potrebi da se bude uzdržljiv, iznad svega u području zabave koja stoji na putu učenju, kako bi se osigurao uspjeh u budućoj karijeri. Iako je ovo legitiman razlog, odnosi se na daleku stvarnost koja mnogim mladim ljudima nije trenutno zanimljiva.

Učinkovitije bi bilo pokazati kako je krepost uzdržljivosti privlačna ovdje i sada, povezujući se s veličanstvenim idealima koji ispunjaju njihova srca, njihovim velikim ljubavima: velikodušnost prema potrebitima, odanost prema prijateljima, i sl. Nikada ne bismo smjeli propustiti istaknuti da je uzdržljiva i samostalno upravljana osoba najsposobnija pomoći drugima. Oni koji vladaju sami sobom imaju divne mogućnosti posvetiti se služenju Bogu i bližnjemu te time ovdje na zemlji postići najveću moguću sreću i mir.

Nadalje, adolescencija pruža nove prilike da osoba postane samostalna i uzdržljiva. Prirodna znatiželja koja se budi o svim mogućnostima u životu pojačana je novim osjećajem vlasti nad budućnošću. Počinje se javljati žudnja za doživljavanjem i iskušavanjem svega koja olako postaje poistovjećivana sa slobodom. Mladi u ovim godinama žele se na neki način osjećati slobodnim od ograničenja te bi čak mogli i bilo kakvo pozivanje na raspored, red, učenje, ograničene troškove i sl. smatrati kao „nepravedna ograničenja.“

Štoviše, ovakav pogled na stvari, danas toliko raširen, često je promoviran i pojačavan od strane komercijalnih interesa koji gledaju kako iz njega izvući unosnu trgovinu.

Suočeni s ovom situacijom, roditelji si ne mogu dozvoliti biti prepravljeni otežavajućim okolnostima; umjesto toga, trebaju na stvari gledati pozitivno, tražiti kreativna rješenja, promišljati o stvarima zajedno sa svojom djecom, pratiti ih u potrazi za istinskom unutarnjom slobodom, te biti strpljivi i moliti za njih.

Velik dio oglašavanja u zapadnim društvima usmjeren je na mlade čija se kupovna moć posljednjih godina značajno povećala. Razne marke postaju i brzo prestaju biti moderne. „Posjedovanje“ objekata pojedine marke potiče na neki način društvenu uključenost. Osobu se prima u skupinu i ona se osjeća uključenom, ne toliko zbog toga što ona jest koliko zbog toga što ona ima i kako se prikazuje u očima drugih. Potrošačko ponašanje u adolescenata često nije toliko potaknuto željom za posjedovanjem više stvari (kao što je slučaj kod male djece) koliko željom da se, kroz vlastite prijatelje, izrazi vlastita osobnost i bolje pokaže svoj položaj u svijetu.

Zajedno s ovim motivima, korisničko društvo potiče ljude da ne budu zadovoljni s onim što već posjeduju već da isprobaju najnoviji proizvod u ponudi. Potiče se potreba za godišnjim mijenjanjem računala ili automobila, nabavkom najnovijeg mobilnog uređaja ili određenog komada odjeće koji možda nikada neće biti nošen, ili se potiče potreba za gomilanjem CD-ova, filmova, ili različitih računalnih programa samo zbog zadovoljstva posjedovanja ih. Oni koji podlegnu ovom pritisku pokretani su zadovoljstvom uzrokovanim kupnjom odnosno potrošnjom, te su izgubili kontrolu nad svojim strastima.

Očigledno je da cjelokupna krivnja ne leži u oglašavanju ili pritisku okoline. Razlog može također biti i propust onih koji su trebali pružiti marljiviji odgoj. Stoga je dobro da se roditelji, i općenito sve osobe koje su na neki način posvećene odgoju, često zapitaju kako što bolje mogu izvršiti ovaj ključni zadatak obrazovanja djece – najvažniji od svih, budući da o njemu ovisi sreća nadolazećih generacija te pravda i mir u društvu.

Roditelji bi također trebali biti svjesni važnosti obiteljskog okruženja za usađivanje bitnih vrijednosti u ovom području. Kao i u svemu, potreban je dobar primjer kako bi djeca već od rane dobi shvatila da život u skladu s vlastitim društvenim položajem ne znači upadanje u konzumerizam ili suvišne troškove. Primjerice, u nekim zemljama postoji izreka „Kruh je od Boga i stoga ga se ne smije bacati“. Ovo je određen način kako pomoći djeci da shvate kako bi trebali jesti svojim trbuhom, a ne očima; pojesti sve što im je postavljeno u tanjur i zahvaliti za ono što imaju jer mnogi ljudi na svijetu gladuju. Djeca će onda shvatiti da je sve što primamo i imamo (kruh naš svagdašnji) dar koji trebamo dobro iskoristiti.

Razumljivo je da roditelji ne žele da im djeci nedostaje ono što drugi imaju ili što im je samima nedostajalo dok su odrastali. Ali to ne znači da im trebaju dati sve što ona požele. Roditelji bi trebali svoju djecu učiti da se ne uspoređuju s drugima ili pokušavaju oponašati ih u svemu jer bi to moglo dovesti do materijalističkog mentaliteta.

Društvo u kojem živimo obiluje poretcima, podjelama i statistikama koje bi nas mogle navesti da se natječemo s onima oko nas, da radimo usporedbe. Ali naš Gospodin ne želi da radimo usporedbe. On nam govori: Sine, ti si uvijek uz mene, i sve moje tvoje je.[1] Za njega smo svi posebno ljubljena djeca, jednako cijenjena, voljena i vrednovana. Ovdje imamo jedan od ključeva za obrazovanje u sreći: njegovanje shvaćanja u nama i našoj djeci da za nas uvijek ima mjesta u očevoj kući, da je svatko od nas voljen jednostavno zato što jest, zato što smo sin ili kći, različiti ali jednaki. I čineći to majčinskom pedagogijom i pravdom koja označava različito odnošenje prema različitoj djeci.[2]

Nadalje, učenje uzdržljivosti ne smije nikada biti svedeno na puku negaciju. Treba ju učiti pozitivno, pomažući djeci shvatiti kako treba čuvati i pravilno koristiti ono što imaju, njihovu odjeću i igračke i druge stvari. Ono znači dodjeljivati im odgovornosti u skladu s njihovim godinama: red u njihovoj sobi, briga za mlađu braću i sestre, materijalni poslovi u kući (priprema doručka, kupnja kruha, odnošenje smeća, postavljanje stola,…). Ono znači pomagati im uvidjeti prema našem vlastitom primjeru kako treba radosno i bez negodovanja prihvatiti povremeni nedostatak nečega te njegovati velikodušnost prema potrebitima.

Sv. Josemaria se radosno prisjećao kako je njegov otac uvijek, čak i poslije financijskih poteškoća koje je pretrpio, velikodušno dijelio milodare. Ovi svakodnevni vidovi življeni u obitelji pomažu njegovati okruženje u kojem se ljudima daje prioritet ispred stvari.

Budi trijezan u svemu.[3] Kratki naputak sv. Pavla Timoteju valjan je u svim vremenima i na svim mjestima. Ovo nije princip isključivo za one koji su pozvani na posebno posvećenje, niti nešto što roditelji trebaju živjeti, a što ne može biti „nametnuto“ djeci. Radije, na roditeljima je i odgajateljima otkriti i primijeniti njegovo značenje na svako vrijeme, svaku osobu i svaku okolnost. On zahtijeva razborito i promišljeno djelovanje te traženje savjeta kako bi se znalo kako donijeti prave odluke.

I ako, unatoč svemu, djevojčice i dječaci isprva na shvate prikladnost pojedine mjere nego prigovore zbog nje, poslije će je ipak cijeniti i biti zahvalni. I zato je potrebno oboružati se strpljenjem i jakošću jer je malo područja u kojima je važnije ići protiv struje nego što je to slučaj u ovome. Trebamo imati na umu da činjenica da je neko ponašanje rasprostranjeno nije ujedno i valjan razlog za sudjelovanje u njemu. Ne suobličujte se ovom svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.[4]

U ovom pogledu, nije dobro biti pretjerano velikodušan u davanju stvari djeci, jer osoba uči biti uzdržljiva učeći kako upravljati onim što ima. Imajući posebno u vidu novac, sv. Josemaria je savjetovao roditelje: „Kroz svoju pretjeranu ‘privrženost’ činite ih mekanima. Kada nije Tata, onda je Mama. A ako ne, onda je Baka. Ponekad ste svi troje, svatko čineći to potajice. A dijete, s ove tri tajne, može izgubiti svoju dušu. Stoga, dogovorite se. Nemojte biti škrti prema djeci. Ali odlučite s koliko svatko od njih može upravljati, koliko može podnijeti, procijenite njihovu mogućnost samokontrole. Nemojte im dozvoliti da imaju previše novaca dok ga sami ne zarade.“[5] Trebamo ih naučiti dobro upravljati novcem, mudro kupovati, uzdržljivo koristiti sredstva poput telefona računom koji se plaća mjesečno, prepoznati kada netko troši zbog samog „zadovoljstva trošenja“…

U svakom slučaju je novac ovdje samo jedan dio. Nešto slično događa se kod korištenja vremena. Umjerenost u odvajanju vremena za zabavu ili hobije ili sport čini dio uzdržljivog života. Uzdržljivost oslobađa naše srce kako bi mogli posvetiti se stvarima koje možda mogu biti napornije, ali su važnije, poput učenja. Pomaže nam izići iz nas samih i obogatiti naš život dajući se u obiteljskom životu i prijateljstvima, ili odvajajući vrijeme i novac za potrebite – ponašanje koje je dobro poticati kod djece već i kada su poprilično mlada.

J. M. Martin i J. de la Vega

Izvor: Opus Dei