Česta je pojava da adolescenti gunđaju kad je riječ o obiteljskoj molitvi i odlasku na misu. Kako reagirati?

Ostanimo mirni i budni. Adolescentne pobune nisu nimalo sustavne, ali su ipak prirodne. One su i dobar znak (dobro je rasti, iako pritom “pucaju šavovi”) i znak za uzbunu. Nije lako prijeći s dječje pobožnosti, koja je vezana uz roditeljsku pobožnost, na vjeru odrasle osobe. Kaže se da u razdoblju adolescencije dijete neke stvari definitivno prihvaća ili definitivno odbija. Stvarnost je ipak nešto nijansiranija. Adolescencija je u svakom slučaju važna etapa u duhovnome životu.

Slušajmo i promatrajmo. Četrnaestogodišnji Jérôme već neko vrijeme pokazuje otvorenu netrpeljivost prema obiteljskoj molitvi: pravi grimase, smijulji se, odbija sudjelovati. Odbija li on molitvu – ili obiteljsku molitvu? To nije isto. Kolikim adolescentima odjednom postane neugodno moliti sa svojim bližnjima! Izgubili su jednostavnost djeteta i blokira ih neka vrsta stida koja nema nikakve veze s bezboštvom. Iz istog razloga mogu biti narogušeni kad idu na misu s cijelim obiteljskim klanom, pa radije nađu mjesto na drugom kraju crkve.

Prihvatimo činjenicu da nam njihov duhovni život sve više i više izmiče. Kad su bili mali, molili su nam na koljenima, vodili smo ih putovima vjere, s divljenjem smo slušali kad su nam se povjeravali. Rastući, oni zašute i kao da zatvaraju vrata vrta u koji više nemamo pristupa. Ako i odškrinu ta vrata, uglavnom ih odškrinu drugima, a ne nama. Dobro je da je tako, iako nam je to teško. Naše poslanje se nastavlja, ali sve više i više preko drugih ljudi: prijatelja, svećenika, voditelja zajednica mladih, profesora. Tim će važniji biti izbor škole u koju ćemo ih upisati, pokreta mladih u kojima će sudjelovati i slobodnih aktivnosti kojima će se baviti.

Postavimo neke čvrste odrednice. Odgoj adolescenata nije dovršen. Poštovanje njihove osobne vjere ne sprječava nas da postavimo neke izvanjske zahtjeve koji će – na području duhovnog života kao i na svim drugim područjima – biti poput štitnika koji će voditi i braniti njihovu još uvijek krhku slobodu. Obvezati mladog čovjeka da ide na misu znači naučiti ga da njegova vjernost – u ovom slučaju vjernost krštenju i potvrdi – pretpostavlja da se ne prepušta trenutačnim željama, nego da se eventualno čak i prisili činiti nešto što mu baš i nije zanimljivo. To znači pomoći mu da ustraje. To će mu se zgaditi? Možda, ali mu ipak možda može pomoći pri prelaženju jednoga teškog praga, pa će iz toga izaći snažniji u vjeri. Mnoga svjedočanstva to potvrđuju: adolescenti koji su gunđali svake nedjelje postali su odrasli ljudi zahvalni roditeljima što su im pomogli da ne odustanu.

Olakšajmo im zadaću. Što se mise tiče, idimo u crkve koje oni vole. Imat će vremena kasnije otkriti da se vrijednost mise ne mjeri kvalitetom pjesama ili propovijedi. Preuzimanje nekih odgovornosti može pomoći adolescentima da dođu na misu manje nevoljko: brinuti se za mlađu djecu, za ministrante, svirati neki instrument, pjevati u zboru, čitati jedno čitanje. Naše bi župne zajednice trebale doista dopustiti mladima da zauzmu svoje mjesto (u liturgijskim skupinama, na primjer), što nije uvijek slučaj!

Budimo dosljedni. Kako tražiti od djece da idu na misu ako sami ne idemo ili ako idemo samo s vremena na vrijeme? Kako ih potaknuti da sudjeluju u aktivnostima na vjeronauku ako su nam njihovi rezultati u školi važniji od njihova duhovnog napretka? Kako im prenijeti smisao važnosti molitve ako naša pobožnost ostaje na stupnju formalnosti koja ništa ne mijenja u našem životu? Kako će naša radost zbog njihova napretka biti vjerodostojna ako pokazujemo samo zabrinutost i predbacivanje? “Isus nam je rekao: treba sijati sjeme, ali ne i neprestano gledati je li proklijalo. Mogli bismo uništiti biljku! Pustimo, dakle, sjeme na miru: Bog je jači!”  1

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Footnotes

  1. Kardinal Godfried Danneels, Familles, Dieu vous aime, éditions Nouvelle Cité, Paris 1991., str. 89.