Sveti Ivan Bosco poznat je po svom radu s mladima koji odrastaju u nepovoljnim okolnostima i po svojim inovativnim obrazovnim metodama. U vremenu kada su učitelji primjenjivali tjelesno kažnjavanje i javno posramljivanje, metode Ivana Bosca smatrale su se vrlo kontroverznima.

Nadahnut svojim prvim proročanskim snom iz djetinjstva te učiteljem kojem se duboko divio – učiteljem za kojeg ističe da nije koristio tjelesno kažnjavanje i zbog toga je bio cijenjen i voljen – Ivan Bosco htio je dovesti mlade Kristu ne udarcima, već „blagošću i dobrotom”, kako mu je rečeno u snu.

Njegove se metode i danas koriste u mnogim katoličkim školama, posebice u salezijanskom redu, koji je on osnovao. Kao nekadašnja učiteljica, ugledala sam se na Ivana Bosca. No tek kada sam postala roditelj, počela sam primjenjivati ​​njegove metode – ne samo kad su moja djeca bila starija, već i tijekom izazovnih godina ranog djetinjstva. Kad bih s drugim mamama dijelila njegove metode, često bih čula: „Možda to mogu primijeniti na stariju djecu, ali za mlađu to neće funkcionirati.“ Međutim, moje iskustvo pokazalo je suprotno. Nisam idealan roditelj, nemojte me krivo shvatiti. Moja se djeca ne ponašaju uvijek savršeno. Ali kad sam počela primjenjivati ​​metode Ivana Bosca, vidjela sam golema poboljšanja u ponašanju svoje djece i povećala mir u sebi.

U svom roditeljstvu primjenjujem učenja svetog Ivana Bosca, a evo nekoliko ključnih metoda koje mi najviše pomažu:

1. Budite mirnoća svoje djece

Ivan Bosco naglašavao je kontrolu nad vlastitim strastima ili osjećajima kada disciplinirate mlade. „Kazna bi trebala biti vaše zadnje rješenje”, rekao je Ivan Bosco. „Nema sumnje da je deset puta lakše izgubiti strpljenje nego ga kontrolirati, prijetiti dječaku nego ga uvjeriti. Nema sumnje ni da je mnogo veće zadovoljstvo – za naš ponos – kazniti one koji nam se opiru, nego ih s čvrstom ljubaznošću podnositi.”

Također je istaknuo kako je tjelesno kažnjavanje u velikoj mjeri neučinkovito, i treba ga izbjegavati, rekavši: „Za mlade, kazna je sve ono što oni doživljavaju kao kaznu. Tako je poznato da je prijekorni pogled učinkovitiji od udarca.”

Oduvijek sam znala da stroža disciplina, uključujući i vikanje, može potaknuti reakciju borbe ili bijega (mislim da to svatko može posvjedočiti. Čak i kada vikanje nije usmjereno na mene kao odraslu osobu, moja tjeskoba može biti pojačana ako čujem da netko viče). Iako znam da u hitnim slučajevima ponekad morate povisiti glas kako biste brzo privukli djetetovu pozornost, također sam vidjela da je u mnogim situacijama to bilo nepotrebno. Ipak, teško je ne shvaćati osobno ono što malo dijete radi. Bilo je teško ne preuveličati ih jer sam bila izložena pretjeranim podražajima i preopterećena, i nisam mogla podnijeti buku. Ali razmišljala sam o onome što je Ivan Bosco rekao. Gotovo svaki put kada bih vikala, moje je dijete moglo vidjeti da sam izgubila kontrolu. Bilo je očito. A vikanje nikad nije upalilo. Moj bi najstariji sin reagirao tako da je postao još prkosnijim. Moj drugi sin bi reagirao na isti način ili bi se potpuno zatvorio – vidjela bih strah u njegovim očima, a to mi se nije sviđalo.

Nakon malo razmišljanja, shvatila sam da moram bolje kontrolirati svoje emocije. To je značilo da ne gubim živce, i da reagiram smireno i kontrolirano. Ja sam njihovo sigurno mjesto, njihova zaštitnica, i trebali su to vidjeti, a ne samo čuti kao izjavu. To, naravno, nije značilo popustljivost. I dalje sam morala disciplinirati svoje dijete, možda čak i fizički ga sputavati – koliko je to bilo potrebno za njihovu sigurnost i sigurnost drugih. I dalje bih postavljala granice i primjenjivala posljedice primjerene prekršaju.

Kada sam počela odgovarati smireno i ne shvaćati njihove uvrede osobno, bilo ih je mnogo lakše smiriti. Nakon što bi se ispad bijesa smanjio, mogli bismo razgovarati o situaciji uz riječi primjerene njihovoj dobi, i smisliti načine na koje bismo mogli prikladnije reagirati u budućnosti. I da, imala sam uspjeha u tome čak i kad su moja djeca imala dvije godine. Mala djeca možda još nisu u dobi kada mogu u potpunosti razumjeti. Mozak im se još uvijek razvija, kontrola impulsa još ne postoji. Ne kažem da su svi napadi bijesa prestali, ali primijetila sam značajan napredak u ponašanju. Počela sam viđati čak i svoje dijete od dvije godine kako koristi neke od strategija kada je ljuto. Na primjer, umjesto da se obruši na brata ili sestru koji ga je uzrujao, otišao bi i skočio na trampolin kojim smo pokušali regulirati njegov živčani sustav, ili bi iskalio svoju frustraciju na jastuku.

I, povrh poboljšanog ponašanja moje djece, otkrila sam da sam daleko manje tjeskobna i razdražljiva, i daleko mirnija. Kad sam svoje dijete počela gledati sa suosjećanjem, i kao nekoga tko se bori i treba moju pomoć, bilo mi je mnogo lakše biti strpljiva s njim.

2. Odnosite se prema djetetu sa suosjećanjem i poštovanjem

Naše se društvo još uvijek drži onoga staroga mentaliteta „da se vidi, a ne čuje”, i ne smatra dječje osjećaje ravnopravnima s osjećajima odraslih. Često odbacujemo osjećaje našega maloga djeteta kao da „nisu velika stvar”. Naravno, za nas to i nije velika stvar. Također, imamo razvijeniji mozak, možemo se bolje samoregulirati i logičnije razmišljati. Odbacivanjem djetetovih osjećaja činimo mu medvjeđu uslugu, i ostavljamo dojam da nas nije briga. Naravno, svijet je surov, ali pokazivanje suosjećanja neće učiniti da se dijete ne može nositi s patnjom. Dajući im alate koji će im pomoći u reguliranju i rješavanju njihovih emocija, umjesto da ih potiskuju iz straha od osude, pripremamo ih za uspjeh.

Potrebno je veliko strpljenje kako bismo izbjegli iritaciju zbog onoga što smatramo sitnim uzrujavanjem. Vidjela sam velike plodove u strpljivom rješavanju tih napada bijesa. Dopuštam svom djetetu da se uznemiri, i rješavam njegove emocije. I dalje ću se čvrsto držati postavljenih granica, naravno, ali u redu je ako žele plakati kako bi im se pomoglo da procesiraju svoje velike emocije. Možda ću ponekad morati regulirati način na koji izražavaju te emocije, i naučiti ih kako da to čine zdravo, jer znam da neka djeca mogu postati vrlo agresivna ili glasna do te mjere da ometaju kućanstvo. Tada ih mogu odvesti u neki kutak kuće ili vani, na svjež zrak. Mogla bih ih potaknuti na molitvu, na vježbu prikazivanja njihovih patnji Isusu, da im pomogne regulirati živčani sustav, ili ponuditi zagrljaj.

3. Pravo vrijeme, pravo mjesto

„Odaberite povoljan trenutak za ispravljanje”, rekao je Ivan Bosco. „Ništa nije opasnije od davanja lijeka u krivom trenutku, a mudar liječnik čeka svoje vrijeme kako bi primijenio lijek koji je propisao.” Don Bosco upozorava da ako pokažete „i najmanji znak slabosti, strasti, nestrpljivosti”, vaš autoritet neće „dugo potrajati” i da „vaša kazna neće biti shvaćena kao lijek za dječakovu pogrešku, već kao odušak vašoj vlastitoj strasti. Ne može uroditi plodom!”

Također je naglasio da ne treba ispravljati dijete koje je još ljuto, jer bi ga „ispravljanje u tom trenutku samo još više ogorčilo”. Predlaže da se djetetu da vremena za razmišljanje, „da uđe u sebe”.
Ustanovila sam da kada se moje dijete ljuti, obično nema nade da ga u tom trenutku pokušam urazumiti. Bolje mi je da mu prvo pomognem da se smiri, povežem se s njim, a da zatim razgovaram o problemima. Naravno, neke situacije zahtijevaju trenutnu posljedicu, ali kada nije tako, savjet Ivana Bosca ovdje se pokazao neprocjenjivim.

4. Dođite do korijena problema

Ivan Bosco spominje da loše ponašanje često ima skrivene motive, te da pronalaženje tih motiva može biti korisno za njihovo ispravljanje. Na primjer, otkrila sam da se dijete koje je dobro odmoreno, dobro nahranjeno i dobrog zdravlja rijetko loše ponaša. Kad god se moji mališani loše ponašaju, pitam se: „Zašto? Što se događa što im otežava dobro ponašanje? Jesu li pretjerano stimulirani, bolesni, umorni, tjeskobni ili gladni?”

Pronalaženje korijena problema i njegovo popravljanje vjerojatno je najsigurniji način koji sam pronašla za sprječavanje lošeg ponašanja. Na primjer, moja se djeca ponekad mogu boriti s novim okruženjima, vjerojatno zbog osjećaja preopterećenosti. Rutina se promijenila, sada smo na novome mjestu. Povisivanje glasa na njih samo povećava podražaj. Dakle, umjesto toga, kada vidim da se ponašaju pomalo divlje, povući ću ih u stranu u miran kutak ako mi to prilika dopusti; ili ću ih možda izvesti van kako bi mogli udahnuti malo svježeg zraka i izbaciti izgubljenu energiju.
Kada gledate svoju djecu kao da im je teško i pitate se kako im pomoći, to mijenja vaše gledište i može vam pomoći da budete strpljiviji.

5. Budite dobar primjer

Najbolje što kao roditelji možemo učiniti jest utjeloviti vrline koje želimo da naša djeca usvoje.

„Ovladajte vlastitim karakterom i onda ćete uspjeti ovladati karakterom svojih učenika.” (sveti Ivan Bosco)

Moja me djeca vide kako idem na misu čak i onda kada sam umorna i razdražljiva jer me beba kojoj rastu zubi drži budnom cijelu noć, i to im signalizira koliko je misa važna, daleko više nego što bi to mogla učiniti bilo koja moja riječ. Kad me vide kako molim cijeli dan – desetica krunice ovdje, strelovite molitve tamo, s ljubavlju gledam u raspelo u našem domu, sjete se Božje sveprisutnosti i da je naša svrha voljeti Ga iznad svega.

To vrijedi i za naše ponašanje. Djeca pomno promatraju kako reagiram kada sam ljuta, što govorim, što radim, i to će oponašati – dobro ili loše. Pokušavajući ispraviti loše ponašanje koje su naučili od mene čini me licemjernom.

Kada moji mališani u ljutnji pribjegnu služenju šakama, obuzdat ću ih i podsjetiti ih da ja ne udaram kada sam ljuta. Ne samo da ih to smiri u tom trenutku, već sam primijetila da se takvi ispadi s vremenom značajno smanjuju, do te mjere da nakon određene dobi potpuno prestanu.

Zaključno, dok su učenja svetog Ivana Bosca bila izvorno namijenjena starijoj djeci, njegova su načela iznimno učinkovita čak i kod moje male djece. Ostajući smirena, ophodeći se prema svojoj djeci s poštovanjem, ispravljajući ih u pravo vrijeme, rješavajući temeljne uzroke i vodeći primjerom, vidjela sam jako velik napredak i kod svoje djece i kod sebe kao roditelja.

Ova načela nisu samo za roditeljstvo – ona su univerzalna, i mogu promijeniti odnose u bilo kojem kontekstu. Primjenom nježnosti i ljubaznosti oblikujemo bolje ponašanje i potičemo dublje veze i mirniji dom.

Izvor: Catholic link| Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.