Riječi su moćan medij za izražavanje ljubavi. Riječi privrženosti i nježnosti, riječi pohvale i ohrabrenja, riječi koje pružaju pozitivno vodstvo, sve te riječi govore: „Stalo mi je do tebe.“ Takve su riječi blaga i topla kiša koja pada na dušu, one hrane djetetov nutarnji osjećaj vrijednosti i sigurnosti. Takve se riječi izgovore brzo, no ne zaboravljaju se tako skoro. Dijete cijeli život ubire plodove riječi potvrđivanja.

Suprotno tome, zajedljive riječi izgovorene u prolaznoj ogorčenosti,­ mogu povrijediti djetetovo samopoštovanje i pobuditi sumnju u vlastite sposobnosti. Djeca misle da smo mi duboko uvjereni u ono što govorimo. Drevna židovska poslovica ne pretjeruje kad kaže: „Smrt i život u vlasti su jezika“.

Koja je prava vrsta pohvale?

Pohvala i privrženost često se isprepliću u porukama koje prenosimo djeci. To dvoje moramo razlikovati. Privrženost i ljubav podrazumijevaju izražavanje zahvalnosti na onome što dijete jest, na onim odlikama i sposobnostima koje su dio cjelokupnog zbira osobe. Nasuprot tome, dijete hvalimo zbog onoga što ono čini, bilo to zbog njegovih postignuća, ponašanja ili svjesnih stavova. Pohvalu, u značenju u kojemu je koristimo ovdje, upućujemo zbog nečega nad čime dijete ima određenu vlast.

Budući da želite da riječi pohvale uistinu nešto znače vašem djetetu, morate biti pažljivi što govorite. Ako se pohvalom koristite prečesto, vaše će riječi imati malo pozitivnog učinka. Na primjer, možda govorite nešto poput: „Ti si dobra djevojčica.“ To su divne riječi, ali morate ih mudro koristiti. One će biti učinkovitije ako ih izgovorite kad dijete zbilja napravi nešto zbog čega se osjeća dobro i zbog čega bi moglo i očekivati pohvalu. Ovo pogotovo vrijedi za specifične pohvale poput: „Sjajno si uhvatio tu loptu!“ izgovorene onda kad je dijete tek prosječno uhvatilo loptu. Djeca znaju kad im se pohvala upućuje zasluženo, a kad tek toliko da bi se osjećala dobro, i ovo potonje bi mogli shvatiti kao neiskrenost.

Često upućivanje nasumičnih pohvala riskantno je i iz još jednog razloga. Neka se djeca toliko naviknu na ovu vrstu pohvale da je počnu prihvaćati kao nešto normalno, pa je počnu i očekivati. Kad se nađu u situacijama u kojima takvu pohvalu ne dobiju, misle da nešto nije u redu s njima i postanu tjeskobni. Kad vide da druga djeca ne primaju takvu potporu, mogli bi se zapitati zbog čega oni osjećaju takvu pretjeranu potrebu da ih se hvali.

Naravno, mi želimo hvaliti djecu jer nam je do njih stalo, ali želimo također biti sigurni da su naše pohvale i iskrene i zaslužene, inače bi ih oni mogli shvatiti kao laskanje i poistovjetiti ih s laganjem.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Garyja Chapmana i Ross Campbell “Pet jezika ljubavi djece”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.