Bila sam u procesu planiranja triju druženja uoči rođenja djeteta za svoje bliske prijateljice kad sam se slomila. Pala sam na koljena u praznom svetištu nakon bračne radionice i jecala. Palo mi je na pamet da nikada nisam razmišljala o potencijalnim poteškoćama jednoga bračnoga para na putu do plodnosti. Nikada nisam mislila da ćemo se boriti da zatrudnim.

Danas, gotovo dvanaest godina kasnije, mogu reći da je svaki aspekt plodnosti bračnoga para križ – neplodnost, spontani pobačaj, trudnoća i porod te roditeljstvo. Svaki od njih nosi svoj jedinstveni duhovni otisak tuge. Svaki od njih također ima zajedničku crtu – da parovi koji su spremni otvoriti se u dočekivanju djeteta ili djece moraju također shvatiti da se otvaraju Božjem vodstvu za svoju obitelj.

Ponekad je ovo Božje „da” u skladu s našim. Često to znači „ne još” ili čak konačno „ne”. Ponekad ovo „da” uključuje gubitak djeteta zbog spontanog pobačaja, mrtvorođenosti ili drugih ozbiljnih stanja prije rođenja. Patnja se također može proširiti na podizanje djeteta s rijetkom bolešću (kao u slučaju naše obitelji), mentalnom bolešću, i poteškoćama u učenju.

Križ neplodnosti

Boljelo me je prihvatiti da se djeca u mojemu braku ne podrazumijevaju, da bi Bog mogao reći Benu i meni da nismo pozvani na biološko roditeljstvo. Iako sam odgojena da razumijem blagoslov i dar djece, nisam bila izložena mračnijoj stvarnosti da se djeca ne dogode jednostavno kada ih mi želimo primiti u svoje živote.

Tuga zbog neplodnosti nije ograničena na fizičku bol uzrokovanu progesteronskim terapijama i injekcija HCG-a, već uglavnom na psihološke i emocionalne uspone i padove u nadi da ćemo „ovoga mjeseca zatrudnjeti”, što postaje još jedan snažan udarac “ovoga puta ne”.

Gubitak je neobičan, jer tugujete za djetetom koje nikada nećete imati, ali zjapeća praznina ne može se poreći. To ostaje križ za par čija čežnja za djecom ostaje neispunjena.

Križ spontanog pobačaja

Još jedna teška istina je da otvorenost za Božji dar djece znači da smo također, čak i podsvjesno, otvoreni za njihov gubitak. Život i smrt su jednake mogućnosti.

Moja prijateljica koja je imala učestale spontane pobačaje rekla mi je: „Osjećam se kao da mi je utroba grobnica.” Rani spontani pobačaj, kada se za njega ne zna, može se ženi činiti dalekim i nejasnim, jer nikada nije imala priliku vidjeti lice svojega djeteta ili dodirnuti njegove/njezine male ruke i stopala.

Veza između majke i djeteta je jaka, i može se dogoditi vrlo rano u trudnoći. Zato tuga zbog spontanog pobačaja može izgledati tako tajanstvena, kako ženama koje to dožive, tako i drugima koji ne razumiju baš da je dijete – dijete, a gubitak tog djeteta boli, bez obzira na gestacijsku dob.

Križ trudnoće

Bog je dizajnirao ženska tijela da drže i nose drugi ljudski život. Za većinu nas trudnoća je u najboljem slučaju neugodna, a u najgorem mučna. Potpuno smo se predale – prisjećajući se Isusovih riječi: „Ovo je moje tijelo, koje se za vas predaje” – ali svakodnevne boli, pa čak i ozbiljna stanja trudnoće postaju teško podnošljivima.

Duhovno govoreći, trudnoća znači „stvaranje prostora za drugoga”. Žene koje nose svoju djecu u utrobi svjedoci su velikodušnosti. U drugom smislu, trudnoća je mistični oblik raspeća, u kojem moramo umrijeti same sebi kako bismo dali novi život nekom drugom.

Križ majčinstva

Ljudi se smiješe na druženjima prije rođenja djeteta i govore: „Samo molimo da imaš sretno, zdravo dijete.” Ali što se događa kada se to ne dogodi? Isti ti dobronamjernici ne znaju što reći, kako postupiti. Nakon rođenja moje kćeri Sarah, nisam mogla gledati čestitke ili vrećice s poklonima za rođendane na kojima je pisalo „Deset prstića na rukama, deset prstića na nogama”. Razlog je bio taj što su Sarini prsti na rukama i nogama bili spojeni pri rođenju.

Davanje sebe ne prestaje trudnoćom. Počinje u toj točki, ali postaje prijelazno tijekom poroda (npr. pojačana bol i borba), a zatim postaje intenzivno kod novorođenčeta. Kronična lišenost sna može doprinijeti majčinom iskustvu poslijeporođajne depresije, dok se od nje očekuje da se brine za svoje novorođenče s osmijehom i predanošću.

U majčinstvu preuzimamo novi identitet, odnosno produbljeni identitet. Kada predamo Bogu svoju plodnost, i što god to putovanje može uključivati, svojemu tijelu govorimo da smo spremne proći kroz suše neplodnosti. Spremne smo podnijeti smrt, tugu i gubitak. Spremne smo iskusiti fizičku i emocionalnu bol. Spremne smo se odreći svojega vremena, svoje slobode, svojega sna.

Ne znamo uvijek što znači naše „da” Bogu u životu i u smrti. Ali učimo. Bog je nježan prema nama dok naše tijelo i um prolaze kroz uspone i padove snalaženja u složenosti oblika majčinstva za svaku ženu. Moramo naučiti biti i milosrdne prema sebi, i tu nježnost prenositi drugima.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.