ODGOVORILI SU JE OD ABORTUSA

Ispovijest Petre Barač: Kada sam otkrila da nosim četvrto dijete, željela sam pobaciti… Evo kako sam izabrala život!

Petra i Krešimir Barač dobili su curicu prije pet mjeseci. Ono što je prethodilo njezinu rođenju bila je određena borba, borba koju su vodili sami sa sobom i u kojoj je ulog bio velik, najveći – život njihove curice. Petra je, naime, razmišljala o abortusu

Obitelj Barač: Petra, Krešimir, sinovi Sven, Borna, Svebor i kćer Aria.

U domu Petre i Krešimira Barača jako je „živo“.

Između trojice njihovih sinova – Svena, Borne i Svebora – mala je razlika u dobi, što ih čini poprilično jedinstvenom i, naravno, bučnom ekipom koja se neprestano igra zajedno. Kao i u svakoj drugoj ekipi, i među njima zna „zaiskriti“, što cijelo ozračje čini još „dinamičnijim“.

Trenuci kada se dečki smire, utišaju, jesu oni kada dolaze do svoje malene sestre Arije. Tada se njihovi pokreti uspore, oni se nježno i oprezno naginju nad sekicom koju mama Petra drži u rukama i ljube je.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Taj dirljivi prizor, dok ga promatramo, podsjeća nas zašto smo došli u dječjim glasovima ispunjen novozagrebački dom Baračevih. Došli smo kako bismo razgovarali o poštivanju novostvorenog života i otvorenosti prema njemu.

Petra i Krešimir dobili su curicu prije pet mjeseci. Ono što je prethodilo njezinu rođenju bila je određena borba, borba koju su vodili sami sa sobom i u kojoj je ulog bio velik, najveći – život njihove curice. Petra je, naime, razmišljala o abortusu.

Borba je to kroz koju, nažalost, prolazi puno veći broj hrvatskih obitelji nego što smo si spremni to priznati kao stanovnici države kojoj tepamo da je „katolička“. Barači su jedni od malobrojnih koji su o tome spremni progovoriti u javnosti. Čine to, kažu, samo radi jednog – kako bi pokazali da abortus nikada nije rješenje. Oni to znaju.

„Ponekad mi se čini da je opći mentalitet kod nas takav da je lakše abortirati dijete nego ga napraviti. Među ljudima postoji strah od promjene života, stanja u kojem se nalaze. Nekima je najvažnije ostati tamo gdje jesu, čak i ako to znači pobaciti vlastito dijete“, počinje svoju priču Petra Barač.

Priznaje da je tijekom svojih trudnoća često podlijegala tome mentalitetu i uvijek je bila u dvojbama oko toga želi li roditi. Studiji, nesređena materijalna situacija, promjene koje bi došle sa svakim novim djetetom, riskantna trudnoća – uvijek je postojao neki razlog, kaže, zbog kojega je dijete koje je nosila, kako je osjećala, kompliciralo njezin život. Pri tome okolina, osim njezina muža, nije joj nimalo pomagala.

„Kada bih ljudima tijekom svih ovih godina govorila kako sam trudna, najrjeđa reakcija koju bi dobila od njih bila je čestitka. Svi oko mene bi uglavnom govorili o abortusu: roditelji, prijatelji, okolina“, kaže nam.

Kada je doznala da je ponovno trudna, da nosi Ariju, situacija je i opet bila kompleksna. Krešo je bio bez posla u tome trenutku, dečki su još mali i zahtjevni, ona je bila blizu mogućeg upisa na visoku školu fitnessa s kojim se već dulje vrijeme bavila, ponovno je krenuo pritisak okoline… Situaciju je dodatno komplicirala činjenica da je po četvrti put morala roditi carskim rezom. I pored svega, roditelji su joj našli dodatni posao koji je mogao pomoći kućnome proračunu. Uvjet? Nije smjela biti trudna.

U tom prvom trenutku, rekla je, mislila je da želi abortirati.

Liječnica kojoj je otišla rekla joj je kako je četvrti porod carskim rezom iznimno riskantan. Ali, rekla joj je još nešto.

„Rekla mi je: ‘Riskirate puno. Ali, s druge strane, možete i dobiti jedan prekrasan život. Ako mene pitate – ja bih se odlučila za život.’ Jako me je to uznemirilo i bila sam ljuta na nju jer sam tada bila odlučila abortirati“, priča Petra.

Reakcija liječnika malo ju je iznenadila. Ginekolozi su, naime, ranije bili uglavnom oni koji su se pridruživali pritisku okoline da pobaci.

Krešo Barač nam kaže kako ga je ponašanje liječnika, u obiteljskoj borbi koju je neprestano vodio protiv abortusa, posebice deprimiralo.

„Moj je dojam da većina liječnika u takvoj situaciji ima ‘lako rješenje’. Ja jednostavno ne vidim kako imaju pravo savjetovati pobačaj – a naše iskustvo je bilo takvo – bez ikakvog detaljnijeg pregleda, na samu informaciju o rizičnoj trudnoći“, priča nam on.

Tekst nastavlja ispod oglasa

On se nije htio pomiriti s odlukom svoje supruge. Odlučio je učiniti sve da je promijeni.

„Ne smatram sebe nikakvim uzornim katolikom, ali trudim se biti dobar vjernik. Međutim, svaki put kada sam bio protiv pobačaja i kada sam raspravljao o tome, s Petrom ili nekim drugim, nisam se pozivao na vjeru. Mislim da čovjek ne mora vjerovati u Boga da bi shvatio koliko je abortus neprirodan. Dijete raste u tebi, a ti ga potom čupaš iz utrobe i prekidaš njegov život“, objašnjava.

Kaže nam kako se puno puta događalo u njegovu životu da je donosio odluke pod pritiskom drugih. S jedne strane bio je zabrinut za zdravlje svoje žene, ali s druge je osjećao da nemaju još sve informacije o njihovoj situaciji. Odlučio je ovaj put poslušati samoga sebe i svoje srce, ne pritisak okoline.

„Proguglao“ je malo internet, potražio organizacije koje se zauzimaju za život i našao kontakt jedne koja se zove “Obiteljski centar”.

„Na telefon se javio čovjek koji se zvao Marijo Živković (pionir pro-life aktivizma u Hrvatskoj, op. a.). Objasnio sam mu situaciju, a on me je uputio u bolnicu Sveti Duh, liječniku Mariju Kerneru. Zanimljivo, negdje u to vrijeme i Petra je stupila u kontakt sa Živkovićem i nju je uputio na Kernera“, prisjeća se.

Tada su doznali kako postoje i liječnici koji detaljno pregledaju ženu prije nego joj preporuče bilo kakvu odluku, da postoje bolnice poput Svetog Duha gdje su ginekolozi spremni ići za odlukom majke i raditi carski rez po više puta.

Otišli su dr. Kerneru na pregled i on je imao novu informaciju za Petru.

„Čula sam od njega kako ne zna kakve to razloge imam da želim abortirati dijete, ali da to ne mogu biti medicinski, jer imam sasvim dobre izglede da ovo dijete rodim bez problema“, priča mama Barač.

To ju je, kaže, ozbiljno zamislilo i više nije bila sigurna u svoju odluku. Ipak, presudan razgovor koji ju je definitivno natjerao da tu odluku promijeni bio je jedan drugi. Onaj s paterom Markom Glogovićem.

„Negdje u to vrijeme nazvao sam svoga starog prijatelja Alana Hržicu (voditelj molitvene zajednice Srce Isusovo, op. a.), i objasnio mu što se događa. On me je uputio na patra Marka“, priča Krešo i nastavlja:

„Mislim da je Marko bio glavni razlog zašto je moja Petra promijenila mišljenje. Ona je jako tvrdoglava, ali Marko je bio spreman provesti sate na telefonu s njom i odgovarati je.“

„Pričala sam s njim“, nastavlja Petra, „i navela mu sve one materijalne razloge zbog kojih razmišljam o abortusu. Suprug nema posao, ja imam ponudu za posao, sve je neizvjesno… A on mi je samo rekao da će se Bog pobrinuti za sve to i da u abortusu ne može biti ničega dobrog. Da ne može nečija smrt donijeti nešto dobro obitelji. Ali, da je sasvim drugačije ako napraviš svjesnu odluku za dobro, za život. To je bio razlog koji mi je nekako ušao u srce.“

Marko joj je rekao još jednu stvar koja ju je dirnula.

„Nakon tri sina željela sam djevojčicu. Mislila sam: što ako abortiram, a djevojčica je? Pater Marko mi je rekao: ‘Obećajem ti da će biti djevojčica.’ Kada mi je to rekao, mislila sam što ovaj izigrava, on meni ‘obećava’ nešto?! Na idućem ultrazvuku dr. Kerner mi je rekao da je dječak. Okrenula sam se prema Kreši i viknula na njega: Eto ti tvoj redovnik, ipak je dječak!“ priča Petra.

„Izderala se na mene u ordinaciji“, upada Krešo kroz smijeh.

Petra je tada bila već odlučila roditi svoje dijete, ali morala je Marka nazvati i prigovoriti mu „lažno obećanje“.

„Vjeruj mi, rekao sam ti da će biti djevojčica“, bilo je sve što je čula od pavlina.

Na idućem ultrazvuku, ginekolog je potvrdio da čeka djevojčicu, a ne dječaka.

Petra u polušali kaže kako je Marko ispunio sva obećanja koja joj je dao kada ju je odgovarao od abortusa.

„Dok smo razgovarali, obećao mi je svu pomoć koju on i Udruga Betlehem mogu pružiti – pelene za dijete, odjeću… Nisam mu vjerovala i mislila sam da nakon što prođe termin za pobačaj, nitko mi se više neće javiti. Pogriješila sam. Sve što mi je obećao, ispunio je“, kaže ona o pavlinu koji je nedavno krstio njihovu djevojčicu.

I Petra i Krešo kažu kako se nakon definitivne odluke da će roditi dijete sve promijenilo. U nekoliko dana. Krešo je dobio posao i to bolji nego prijašnji. Roditelji i okolina, koji su ih ranije nagovarali na pobačaj, prihvatili su njihovu odluku i dali punu potporu. Barači kažu kako je pravo olakšanje došlo kada su bili sigurni da je dijete zdravo i kada je sve krenulo normalnim tijekom.

„To je bila moja najlakša trudnoća, najlakši porod. Aria je kao dijete jako mirna, sve prolazi bez problema. Jednostavno, čovjek započne vjerovati u milost“, kaže Petra i pojašnjava nam:

„Gledajte, ja nisam prakticirajuća vjernica. Vjerujem u Boga i živim prema nekim pravilima, ali ne idem u crkvu. Ne mogu reći da sam neka velika vjernica kao što je moj suprug“, kaže nam, a Krešo je odmah ispravlja kako on „nije nikakav veliki vjernik, nego se samo trudi“.

Njezini razlozi zbog kojih sada odbija abortus nisu dakle striktno vjerski, nego zdravorazumski.

„Ako mi je već dano da budem trudna, onda to moram cijeniti. Gledam na svoje trudnoće kao na nešto što se događa s razlogom. Razlog jest ta osoba koju trebam donijeti na svijet, koja ima svoje mjesto u njemu, a meni je dana kako bih nešto naučila od nje“, kaže.

Njezino sadašnje promišljanje o pobačaju i protivljenje ima svoje uzroke i u onome što je proživjela. A proživjela je očaj i neopisivu žalost zbog jednog abortusa koji je napravila.

„Prije osam godina napravila sam abortus. Mislila sam tada kako je to moje ‘pravo na izbor’. U to sam vrijeme živjela u nekom čudnom okruženju, imala sam puno novaca koji mi ništa nije značio. Nikome nisam rekla da ću to napraviti“, priča nam nešto tišim glasom.

„Sjećam se kako sam u jednom trenutku, neke dvije godine nakon toga abortusa, osjetila tako snažan očaj, takvu žalost koja je bila tako jaka da ću je zapamtiti cijeli život. Znam da postoje žene koje govore kako im je nakon abortusa bilo lakše, ali mislim da nema niti jedne koja je napravila abortus i koju nije sustigla savjest zbog toga. Ne vjerujem u to. Mene je u jednom trenutku uistinu slomilo“, kaže.

Ta žalost koju je osjetila obilježila je njezin daljnji život. Sjećanje na nju, uz riječi ohrabrenja koje je tijekom ove trudnoće čula od patra Marka, liječnika i naravno svoga supruga Kreše, presudili su da se više ne vraća „tamo“. I ta je odluka, kaže, definitivna i ako bi ponovno zatrudnjela, rodila bi dijete.

Kaže kako nema niti jedno negativno sjećanje na bilo koji od četiri svoja poroda, ali itekako ima takvo sjećanje na abortus. Žal još uvijek osjeća, ali odlučila ga je preusmjeriti, i uložiti dodatni trud oko odgoja svoje djece.

„Uvijek postoje teški trenuci, ali oni su sastavni dio života. Ljudi me pitaju kako tako dobro izgledam nakon što sam rodila četvero djece. Izgledam tako zato što pazim što jedem, zato što redovito vježbam, zato što se neprestano krećem i zato što imam svoju djecu. Dijete obogaćuje naš život u svakom smislu, a abortus je uvijek pogrešna odluka. Ja sam to iskusila. Svako dijete je za nas bila promjena nabolje koja je donijela novu pozitivu u naš život“, priča.

Krešo se priključuje ovome i dodaje:

„Budimo iskreni – ni ja ni Petra nismo od onih ljudi koji kao da su predodređeni za obitelj i obiteljski život. Naš život nije išao uobičajenim tijekom. Većina mojih prijatelja govore kako nisu mislili da ću imati i jedno, a kamoli četvero djece. Ali, ono što smo shvatili jest da nakon svake žrtve za određene stvari uvijek dolazi nagrada.“

I dok ih promatramo – njih i njihovu djecu – jasno shvaćamo na što Krešo misli. Barači sigurno nisu nekakav uzor „idealne obitelji“ u kojoj sve funkcionira besprijekorno i bez ikakvih dvojbi i problema, što ste, uostalom, mogli zaključiti iz njihove priče. Ne, oni su tek ljudi s brojnim vrlinama i jednako brojnim slabostima koji se vole i koji nastoje u sponama te ljubavi iskreno i spontano stvoriti zajedništvo koje ih drži na okupu i koje im pomaže ustrajati. I ta „običnost“ i ljudska manjkavost čini njihovu otvorenost životu koju zagovaraju još dojmljivijom, pa ako hoćete i još herojskijom.

„Ne kompliciraju djeca život, nego ga mi roditelji kompliciramo“, objašnjava nam Petra ono što je o majčinstvu naučila, ponekad i na teže načine. „Nije dijete to koje traži najbolje pelene, brendiranu odjeću, najskuplja kolica, to traže roditelji… Svaki put kada promatram svoju djecu koju sam rodila, shvaćam kako, da sam slušala druge, ne bi bilo niti jednoga od njih. Moja mala curica je probudila ženstvenost u meni. Ništa nakon njezina rođenja nije postalo teže, upravo suprotno – sve je postalo lakše. Ljudi misle da će izbjegavanjem žrtve postići nekakav mir. A upravo je suprotno – onaj koji izbjegava žrtvu nailazi na još veće probleme.“

Petra i Krešimir Barač i njihova kći Aria.

Slušamo Petru i po tko zna koji put iznova shvaćamo tu jednostavnu i zapravo poražavajuću istinu koja izražava bit drame abortusa.

Ili si spreman na žrtvu ili svome djetetu uskraćuješ život radi vlastita komfora.

Barači su svoju lekciju naučili.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Foto: Marin Škarica/Nova Eva


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 12. lipnja 2018.

Možda vam se svidi