PJEVAČ DUHOVNE GLAZBE I VODITELJ MOLITVENE ZAJEDNICE

[VIDEO] Alan Hržica: Bio sam ‘baraba’ s gitarom u ruci, ali jedino što me danas zanima jest biti potpuno Kristov

Naša nova suradnica Mašenka Maletić razgovarala je s poznatim pjevačem duhovne glazbe i voditeljem moltivene zajednice Srce Isusovo Alanom Hržicom. U ovom velikom razgovoru Alan Hržica iskreno progovara o svom obraćenju, duhovnom putu i zajednici koje je dio. Osim što dio razgovora možete pročitati, drugi njegov dio možete i pogledati na videu.

Alan Hržica

Sigurna sam da svatko barem ponešto zna o Alanu Hržici, a komentari koji ga u posljednje vrijeme najčešće prate i to u svim krugovima su: „promijenio se“, „bolji je“, „vratio se na scenu“, „znaš, on ti moli tamo gore na Kamenitim vratima i puno mladih s njim“.

Mislim da ga mogu slobodno najaviti kao poznatog pjevača, povratnika na scenu, zapravo povratnika na dvije scene – posebno na onu Božju, kao vojnika Ljubavi, Njegova vojnika i kao čovjeka koji definitivno ima priču.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Što misli o ljubavi, čistoći, patnji, braku, ali i čokoladi, ćevapima, prijateljstvu, ženama posebnim i bitnim detaljima života – pročitajte i pogledajte u nastavku.

– Alane, dobro nam došao. Odmah ću ti govoriti „ti“, Božji si!

Drago mi je da sam te našao ovdje, da si me pozvala da ti budem gost, počašćen sam time.

– Hvala. Možda da krenemo s nekim uvodom. Dakle – bio si mladi pjevač u usponu, stekao si popularnost na estradi, pred tobom je bila uspješna karijera, nastupao si na festivalima, dakle „na van“ je sve bilo odlično, u usponu, bio si pred objavom drugog albuma i u jednom trenutku odlučio si reći „stop“, odlučio si, kako si izjavljivao, ugasiti mobitel odnosno ne javljati se i od tog trena do sljedećeg trena puštanja javnosti u svoj život prošlo je dugih 7 godina. Reci nam nešto o tom razdoblju i pokušaj se prisjetiti tog trena, koji je osjećaj bio prvi?

Mogu se prisjetiti tog osjećaja, bilo je to opće nezadovoljstvo. Glazba mi je postajala sve manje bitna, postalo je bitno kako ću prezentirati privatnost, koji ću stil života voditi i da bi osoba bila uspješna, da bi ušla u medije – mora uzimati uloge eksponiranosti, eksponiranosti na loš način.

U to vrijeme mediji su bili puni osoba koje su možda svijetu živjele interesantno, s nekakvim aferama, u smislu – netko se negdje napio, netko je razbio auto, netko je negdje uhvaćen s nekom ženom, i sve mi se to, mogu doslovno reći, zgadilo. Bavio sam se glazbom iz ljubavi i bio sam žrtva noćnog života, možda i zbog utjecaja ljudi oko mene koji su živjeli takvim načinom života. Umorio sam se od toga, nisam to više želio, nisam htio na taj način graditi karijeru i rekao sam ako tako mora izgledati moja glazba i karijera – ja to ne želim.

Jednostavno sam se maknuo prije nego što sam trebao izdati drugi album i napraviti neku jako dobru medijsku laž ili foru ili izmisliti nešto da bi se čulo za taj moj drugi album da je izašao jer iako su se moje pjesme vrtjele, uvijek se tražilo nešto više. Mediji su željeli nešto više. I tu sam se jednostavno povukao, odustao od toga, pronašao sam normalan posao kao menadžer u telekomunikacijama, hvala Bogu na daru da imam i za to smisla da znam raditi s ljudima, razumijem se u biznis i tu sam se poslovno našao, a glazbu sam i dalje radio, ali duhovnu glazbu. Vrlo brzo je uslijedilo moje obraćenje. Svih tih godina bavio sam se duhovnom glazbom, vodio sam zborove, osnovao sam bend i tu je počela prekrasna priča s Kamenitim vratima.

 – „Vojnik ljubavi“ ime je jedne od tvojih pjesama… Jesi li?

Pa, da, evo trudim se stvarno biti vojnik, radim na tome. Rastem, obuka još nije završila, ali osjećam se unovačen u toj vojsci.

– Autor si te pjesme, izveli ste ju na Bonofestu 2014., znam da postoji priča kako je pjesma nastala te da je uz nju vezano i jedno posebno prijateljstvo?

Kako su se počela događati Kamenita vrata i zajednica, tako se u tom razdoblju javila i kolegica Nina Badrić koja dugi niz godina prakticira vjeru te je bila željna svoje molitvene zajednice. Rekao sam joj neka dođe na Kamenita vrata i vidi kako mi to radimo. Dugo sam joj pričao o ljudima s kojima sam oduševljen, koji su postali moja obitelj, i tako je došla i osjetila da su Kamenita vrata mjesto gdje ona zaista može osjetiti Božju prisutnost.

Zavoljela je te ljude i kako je puno glazbe prisutno na Kamenitim vratima, vidjela je da i ona može tu puno dati, tako da je u tome svemu nastala glazbena suradnja te je puno pomogla da pjesma „Vojnik ljubavi“ bude ono što danas jest. Sudjelovala je i u pisanju teksta sa mnom, a naše prijateljstvo je plod Kamenitih vrata.

– Uz ovogodišnji Bonofest vezana je i zanimljiva suradnja sa Sementom Rajhard, pjevali ste pjesmu „On je snaga“.

Bonofest jača svake godine, mislim da je postao najbolji festival tog tipa. Ivana i Marija Husar zaslužne su za to jer su pokrenule cijelu priču s fra Ivicom Jagodićem iz Vukovara, okupljaju najbolje glazbenike, pridružuju se brojni odlični pjevači duhovne glazbe i kada mladi glazbenik vidi tko sve nastupa, kaže: „da“. Kada sam nazvao Sementu Rajhard i rekao: „Čuj, ja bih volio pjevati duhovnu pjesmu s tobom na Bonofestu, imam duet“, odmah je pristala, a nije ni čula pjesmu. Vidio sam da je bila radosna što je bila tamo s nama, što je sudjelovala i rekla je da će doći i sljedeće godine. Bonofest zaista raste i moramo zahvaliti Ivani i Mariji Husar koje su godinama radile na tome da zaživi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Kamenita vrata – Srce Isusovo i Srce Marijino, mislim da je dovoljno da samo to kažem, ti nastavi. To je priča za napisati knjigu…

Pa evo, sada kada si i ti to tako lijepo rekla, onda se doslovno čovjek sav naježi. Zašto takve emocije kada se spomenu Kamenita vrata? Zato što sam u tri godine tamo svjedočio brojnim obraćenjima koja je Bog izveo. I to čak u onim danima kada smo mi najlošiji, kada najlošije pjevamo, kada smo u nekom najsušnijem razdoblju pa su i molitve takve, tada netko dođe uplakanih očiju i kaže: „Ajme, ovo je bilo predivno“. I ostane s nama i promijeni svoj život. Nije da svi ljudi koji dođu na Kamenita vrata i ostaju u molitvenoj zajednici Srce Isusovo, mi smo samo kanal kroz koji se događaju Božji zahvati, ali zato evo kažem – mnogobrojna prijateljstva, mnogobrojna zaljubljivanja, brakovi, ozdravljenja. Kamenita vrata su postala jedno malo brdo u Zagrebu na kojem se dešavaju prekrasne stvari, penjemo se biti bliže Bogu i Majci.

 – Voliš Karmel?

Evo ga, upravo sam s mise, danas tko se ispovijedi prima i potpuni oprost za nas koji nosimo škapular (razgovor smo radili na blagdan Gospe Karmelske, op. a.). Ono što je super je da je molitvena zajednica Srce Isusovo u godini dana, ne znam mogu li brojke spominjati da ne ispadne kao neka reklama?

– Spomeni slobodno, to je Božja reklama.

Više od 100 osoba iz molitvene zajednice Srce Isusovo primilo je škapular ove godine, što je velika stvar, to je jedan ozbiljan zavjet Majci Božjoj i jedna prekrasna pobožnost koja približava čovjeka Srcu Isusovu. Mi smo jako povezani s karmelićanima i karmelićankama, oni mole za nas, mi molimo za njih, osjećaju se i vide plodovi te prekrasne suradnje s Karmelom. Tu bih rekao još jednu poveznicu, jako smo povezani i sa zajednicom Cenacolo, imali smo prekrasne susrete i zajednički koncert za djecu Afrike kojim se skupilo, hvala Bogu, puno novca za pomoć djeci Afrike. Pred nama je još projekata kojima će se pomoći ljudima u potrebi.

Mali

Kada se dogodio susret s Njim? Znaš, onaj tren za koji znaš da ti život više nije isti, da si sada netko novi?

Kod mene su to bila mnoga iskustva s Bogom, samo su se ona u jednom trenu posložila. Vrlo rano sam, s 25 godina, doživio ozdravljenje, ali koje nisam primio onako zahvalno kako treba, nego sam ga „odhodao“ onako: „Ajde, Bogu hvala, dogodilo se, idemo dalje“.

I dalje sam ostao bitanga koja je radila sve kako joj se hoće, nisam bio svjestan Božjih zapovijedi i onoga što Bog želi od mene, ali onda kako su godine prolazile, kao da imam osjećaj sada kada ovo pričam, da sam oduvijek bio odabran samo sam bio tvrdoglav, kao da se taj put morao dogoditi. Sjećam se nekih svojih razgovora s Isusom kada sam bio jako mali, kada sam odlazio iz škole s Njim razgovarati, to su bili vrlo slični razgovori kao i danas. On je bio prisutan, ali ja sam bio tvrdoglav i nesvjestan Njegove važnosti i postojanosti. Znao sam da je tu negdje, no bio sam sam sebi bitniji. To je situacija kada je čovjek svjestan da je Bog blizu, ali je sebičan, previše okrenut samom sebi i ne može doživjeti Boga. Bio sam pun sebe i kako bi onda Bog bio tu? Bog je bio jedan od onih s kojima komuniciram u danu, kao i milijun drugih, ali ne važniji od svih drugih i mene.

To se promijenilo kada sam se obratio. Doživio sam tu Njegovu važnost, doživio sam ga kao živu osobu, ali živu osobu koja sada računa sa mnom. Godinama sam se borio rješavati tog starog odijela koje je nosio stari Alan i danas ga se još uvijek rješavam. Kada rastemo u duhovnosti, onda su stepenice sve više i više, kako se sve više približavamo Bogu, sve stare navike nam postaju sve teže i želimo ih se riješiti što prije. Kažem, još uvijek ih se rješavam i sve sam odlučniji da ih potpuno zatomim, pri tom mislim na neke svoje slabosti, navike. Krist mi je uzor, želim biti kristocentričan, želim da On bude najbitniji u mom životu, da bude na prvom mjestu, i u tome se trudim svakog dana.

– Prije samog obraćenja, jesi li imao sliku Boga kao nekog suca koji samo čeka da nas kazni? Pitam to jer vrlo često osobe koje svjedoče obraćenje govore o tome kako im je ranija slika Boga bila upravo takva.

Mislim da svatko ima pravo na neku svoju sliku Boga, no postoje i pogrešne slike Boga. Rekao bih da je On sudac, da je oštar i pravedan, ali ujedno i dobar otac, pun ljubavi za svoju djecu. Tako da je On zaista miks starozavjetnog i novozavjetnog Boga. Nije Bog samo cvijeće, sve je super i samo nas mazi po glavi, daleko od toga, moja slika Boga nije takva. Moja slika Boga je pravedan Bog, dobar otac, velika ljubav, ali i veliki, veliki vojskovođa, pravedni kralj. Sigurno ima za svakoga od nas zadatak.

Mi se ponekad uplašimo te svoje nedostojnosti pred Bogom, onda odmahnemo rukom i kažemo: „Ma, dobro nam je i ovako“, to je grijeh, to je teška stvar. Mislim da kada Bog gleda da dijete želi biti dobro, da mu onda i pomaže i ljubit će ga i opraštat će mu uvijek, ali moramo mi napraviti taj korak.

Kada mi se ljudi obraćaju za razgovor, neki od njih znaju reći da jednostavno ne osjećaju potrebu da idu nedjeljom na misu.

– Da, vrlo često naprave neku svoju vjeru, ajmo reći – prilagode je svom nekom komforu. Često znam čuti da koriste argument: „Ja vjerujem, molim, ali ne sviđa mi se Crkva kao institucija i nemam potrebu ići u crkvu“. Navode argumente da se u toj istoj Crkvi događaju loše stvari i događale su se, ne shvaćajući pri tom da su Crkva ljudi, a ljudi griješe. No, u tim greškama, i to ponekad jako teškim jer su se dešavale i jako teške stvari koje jesu za svaku osudu, nalaze ispriku za vlastitu (ne)vjeru.

Da, upravo to. Znaju reći: „Ja ne idem na misu, ali ja sam vjernik, imam svoj odnos s Bogom.“ Na to im često odgovorim da je to kao da kažu da te otac zove na večeru, i kaže ti da mu samo jednom tjedno dođeš na večeru, da te želi vidjeti, a ti mu odgovaraš: „Ne mogu danas, imam važnijih obaveza, idem u kino“, i onda ti tata odgovori: „Dobro sine, odi u kino, obavi to, drugu nedjelju mi dođi“, i ti odgovaraš da hoćeš i dođe i druga i treća, i četvrta… nedjelja i ništa. Tu je problem – izbjegavanje jedinstva s Bogom, mi zanemarujemo jedinstvo koje nam je rečeno, Isus je rekao: „Uzimajte moje Tijelo i moju Krv da baštinite život vječni“. Dakle, ne slušamo Riječ Božju i propuštamo najveći centar vjere, a to je Euharistija, to je živi Bog kojeg susrećemo na misi. Mislim, to je vjernicima jasno, no ima puno ljudi koji misu ne smatraju bitnom i imaju nekakav svoj odnos s Bogom.

– Za tvoje obraćenje bilo je bitno više osoba, no dvije su koje se sigurno ističu – sestra Petra i pater Ike Mandurić?

Sestra Petra iz Karmela, odnosno moja prijateljica Marijana jer se znamo i prije njenog ulaska u samostan, imala je velik utjecaj na mene. Nije više u samostanu, no bez obzira na njen izlazak, i dalje je veliki Božji vojnik, radi velike stvari za Boga i vidjet ćemo kamo je njen put vodi.

– Često se osobe, koje istražuju jesu li pozvane služiti Bogu na takav način, lome i u nekom trenu ne daju mogućnost sebi u tome jer se boje osude okoline u trenu kada i ako vide da to možda ipak nije njihov put te izađu. Boje se upravo toga što će okolina reći, da će ih gledati kao neke otpadnike, kao osobe koje nisu uspjele, kao da su se time otuđile od Boga. Zato je važno da sada ovo govoriš, jer treba poticaja i hrabrosti oglušiti se na okolinu, na osude, jer i taj izlazak je uspjeh, u smislu – u redu, shvatio sam da to nije moj put, Bogu hvala, dao sam si mogućnost otkrivanja, sada idem dalje.

Slažem se. Ona i dalje pomaže ljudima, velik je psiholog i pri tome jako darovita duhom. Jako malo osoba poznaje takvu osobu koja je tako snažnog duha i koja predstavlja Krista kao što je ona to radila i radi. Bili smo prijatelji i prije njenog ulaska u samostan i u svim mojim lomovima života uvijek je bila uz mene.

U mom obraćenju, ona je bila ta koja je mene primala na razgovore, puno smo razgovarali jer sam bio jako ranjen od bivšeg načina života – živio sam sto na sat, u svemu sam bio takav, i moj proces obraćenja je trajao i traje i dan danas. Prve godine su bile jako teške.

Ike 2

Pater Ike, s njim sam počeo raditi na apostolatu s mladima, osnovali smo zbor, zatim se pokrenula misa za mlade, on me zapravo aktivirao i od tada zajedno djelujemo u radu za Krista. On je također duhovnik naše zajednice i upravo otvara kampove za mlade, puno se napravilo ovih godina, Bogu hvala.

– Promijenile su ti se oči, pogled, nekad i sad, vidi se…

– Da (smijeh), moguće. Znaš što je nevjerojatno? Nevjerojatno je koliko mi maski pokupimo tijekom života i kada se čovjek obrati i kada počinje voljeti onaj original samog sebe koji ti je Bog dao da budeš, onda je sve puno lakše. Svi smo prepuni maski i utjecaja koji se vrše na nas, dok ne hodamo s Bogom imamo idole koje imitiramo. Kada gledam samog sebe prije i danas, to definitivno nije isti čovjek. Pet godina sam u obraćenju i još uvijek dopirem do sebe. Uvijek kažem – čovjek koji nije još upoznao Krista, nije ušao u pravi izazov sa samim sobom. Tek krećeš u izazov sa samim sobom kada upoznaš Isusa Krista.

– Kada si spomenuo rane i starog čovjeka, proces praštanja – praštaš nekome kada te povrijedi, tražiš oprost od onoga kojeg si ti povrijedio, možda kažeš i: „Bože, oprosti bio sam ljut na Tebe“, puno je razina, no nekako mi se čini da je od svih najteža ona kada trebaš oprostiti i samom sebi. Poznato je da je Petar imao problem s tim i da mu je Isus rekao da ne može s Njim ako ne prihvati da mu je oprošteno. S druge strane je tu i lik Jude koji je također stalno bio uz Isusa, no nije na kraju svog puta prihvatio da mu je zaista oprošteno i ubio se.

Da, mogu i sam svjedočiti svoj put, puno mi je oprošteno, puno mi je dano i sada sam u jednom duhovnom stupnju kada mi se posvješćuje koliko je težak grijeh, mislim da je to stvarno po milosti Božjoj da čovjek čvrsto stane i opire se grijehu, da ga zamrzi, da mu se grijeh ogadi. To je neka razina do koje bismo morali doći. Rekao bih da vjernici koji nisu doživjeli obraćenje da uopće nisu svjesni težine grijeha, za njih je grijeh kao nešto na traci što ispovijedamo, i tješe se da su dobri jer eto nisu ubili nikoga. Nisu svjesni. No, kada čovjek duže vrijeme hoda s Bogom, onda mu teško pada grešnost. Ima jedna lijepa molitva svetog Ignacija koja kaže: „Bože, daj da umrem prije nego što sagriješim teško“. Pazi koja rečenica, dakle nije opcija, nema opcije, „daj da umrem prije nego što sagriješim teško“. Želim biti potpuno Kristov.

– Kako je to sve proces,..

Da, dobro si rekla, to je zaista proces.

– Kako je to sve proces, misliš li da obraćenje traje do kraja života?

Apsolutno da.

– Moje neko viđenje je da u vjeri nema „stajanja“, ili rasteš ili padaš. Nema tzv. građenja sjenica, nirvane i slično. Što ti misliš o tome?

Upravo to, mislim da je cijeli život duhovni rast. Kada čovjek dođe do tog jednog mira, do tog stanja u kojem je pobijedio sve svoje tame i depresije, čak i grešnosti, tada slijedi borba koliko zapravo ljubiš Bog, koliko ljubiš sebe, zbog koga si ti to sve napravio – zbog sebe ili zbog ljubavi prema Bogu? Na kraju ponovno sve završava s tom ljubavlju, džabe ti sve i da živiš sveto-farizejski ako nemaš ljubavi. Ljubav je pokretač, koliko imamo ljubavi za druge – pokazatelj je koliko je Bog u nama jak.

– Što prvo primijetiš na čovjeku kada ga upoznaješ? Evo, primjerice na meni danas?

Hm… dobro pitanje. Ako me pitaš kako procjenjujem čovjeka, imam li možda neke predrasude o čovjeku ili imam neko oduševljenje „na prvu“, tako sam prije reagirao, uvijek bih se jako brzo oduševio nekom osobom ili sam brzinski zaključio kako netko nije moj tip osobe, no s Bogom sve ide drugačije. On me potpuno iznenadio, i tako je jedan od mojih najboljih prijatelja postao filozof koji je završio dva fakulteta i pročitao stotine knjiga, a ja sam tada bio baraba s gitarom u ruci, upoznali smo se na jednom hodočašću, on je meni bio „lik“, a ja sam njemu bio još veći „lik“, a danas smo najbolji prijatelji i vjenčani kumovi.

– Sigurno si primijetio da se možeš družiti s potpuno različitim karakterima ljudi, međusobno možda i nespojivima?

Da, dogodila se velika promjena. Dečki koji me poznaju, primjerice Hrvoje, moj najbolji prijatelj iz djetinjstva, kada je vidio, nakon mog obraćenja, kako razgovaram sa starijim osobama, da se zaustavljam i slušam što imaju za reći, bio je šokiran, pitao je što mi se dogodilo. Nekada sam na kavama jedva sjedio 10 minuta i onda bih rekao da moram ići za poslom jer su mi ljudi vrlo brzo postajali dosadni. Kamenita vrata – mjesto gdje dolaze bogati, siromašni, obrazovani, neobrazovani, bivši kriminalci, doktori, svi profili ljudi, a svi sjede zajedno za istim stolom i nevjerojatno se slažu i pričaju. Često znam reći kako sam svoj rođendan znao slaviti šest dana jer nisam mogao sve ljude spojiti pa sam gledao tko si s kim paše, a danas na Kamenitim vratima svi slavimo rođendane i slažemo se.

– Voliš li?

Uvijek volim. Volim ljude oko sebe, prijatelje, obitelj, volim zajednicu, Boga.

– Kad smo kod voljenja, svi su se intervjui koje sam čitala dotakli ovog pitanja… Dakle – „Žena posebna“? Pjesma, „Žena posebna“, zaista je posebna, mnogo se osoba u njoj moglo pronaći sa svojim životnim pričama, dotaknuo si njome publiku. Čekaš li još uvijek ženu posebnu u svom životu?

Pa, evo, ja sam to sve stavio na volju Božju i po tom pitanju dobivam sve veći mir da će se to ubrzo riješiti. Zahvalan sam da to nisam napravio nekad prije.

Brak je veliki korak i brzopleto ući u brak ili iz krivih razloga je put u ono čemu danas često svjedočimo – jako je puno rastava braka, čak i vjernika koji čekaju na crkvene rastave braka jer su pogriješili. Zahvalan sam da nisam možda jedna od osoba koja sada čeka na crkvenu rastavu braka i koja se zaletjela u nešto što nije za nju.

Žalostan sam kada vidim da kvalitetni ljudi, da kvalitetne osobe, osobe koje mogu puno dati, i to samo zato što ne žele biti sami, od neke tri ili četiri ponuđene opcije, biraju na temelju toga tko im se možda ljepše obratio ili poslao poruku više te zaključuju kako je to osoba za njih, a da uopće nisu poželjeli osobu kako treba, uopće nisu upoznali osobu. To su bjegovi, idu linijom manjeg otpora. Mislim da je najbolje kada osobe krenu s prijateljstvom, kada se upoznaju, to prijateljstvo može biti i hodanje, ali hodanje u čistoći. Nije to lako, ali bitno je truditi se, boriti se da ti nije nagon na prvom mjestu, da nije seks taj koji odlučuje hoćeš li biti u braku ili ne. Biti najprije prijatelj s drugim pa da to zatim odnese u pravu ljubav i u pravu odluku.

– Samoća, bojiš li se samoće?

Ne. To je nevjerojatno, Bog me toga oslobodio. U 28. godini sam bio u velikom strahu da mi život prolazi, da ću ostati sam, da ne mogu naći svoju ljubav, no nakon obraćenja, strah je s vremenom nestao i danas me nije strah, znam da će sve biti super, nikada nisam sam.

– Čovjek si molitve, koliko sam te uspjela doživjeti, što činiš kada dođe vrijeme suše, kako se boriš s tim?

Borim se za molitvu, puno mi pomaže zajednica. Takav nam je tempo da hoćeš-nećeš stalno si u molitvi, stalno su molitveni susreti. Pomaže mi i što sam si zadao disciplinu, zadao sam si kako moj dan mora izgledati i toga se držim.

Volim obećati nekome da ću moliti za njega, kažem mu što ću moliti i drži me odgovornost za drugog. Jako je bitno biti i na misi, misa je sama po sebi već jedna velika molitva.

– Čokolada ili ćevapi?

Ćevapi, puta deset (smijeh).

– Sevdah ili klape?

Klape.

– Politika, da ili ne?

Ne.

– Misliš li da si vjernici smiju dozvoliti apolitičnost?

Ne. Prvo „ne“ sam ti rekao u smislu da se ne bih nešto jako aktivno bavio politikom, moj put su glazba i zajednica, no smatram da je jako bitno da se vjernici bave politikom i da unose katoličke vrijednosti. Nadam se da će nam Kamenita vrata iznjedriti buduće političare, da ih već imamo.

– Koju osobu bi pozvao na kavu?

Jao, huh, jako si mi teško pitanje postavila, koju bih osobu pozvao na kavu? Nemam konkretnu osobu, ali željan sam razgovora, volim razgovore duboke tematike, ne moraju biti samo o vjeri, volim razgovarati s umjetnicima, volim razgovarati s novinarima koji ovako kao ti…

– Koji ‘pile’? (smijeh)

Koji znaju kako voditi razgovor. Ne mogu više sjediti na kavama na kojima se vode isprazni razgovori. Radije doma čitam knjige i bavim se svojom glazbom, nego ispraznim razgovorima.

– Što je za tebe Riječ?

Za mene je riječ jako puno, gledam to malo i na onaj sicilijanski način. Onaj tko mi da za nešto riječ, primim se za to, isto tako kada ja nekome dam riječ, nastojim ju održati. S druge strane, imati riječ utjehe za nekoga, riječ ljubavi…

– Može li riječ ubiti?

Riječ može i ubiti. Zato baš kažem, suprotno, imati za nekoga riječ ljubavi, utjehe, istine je jako važno. Ako se okružiš ljudima koji za tebe imaju riječ istine, bogat si čovjek.

– Prodaje li golotinja glazbu?

Prodaje klikove, danas što su goliji spotovi, to je veća gledanost. I ja rastem u tome, prije godinu-dvije, nisam radio baš takve spotove, ali provlačile su se neke stvari na koje nisam reagirao ili ih možda nisam vidio jer nisam bio toga toliko svjestan, a „hodao“ sam već u vjeri. Zahvaljujući ljudima koji su bili iskreni i koji su me na to upozorili, sada posvećujem puno više pažnje da se napravi dobra priprema, pazim da se i na taj način, kroz odijevanje poruči dobra poruka, da se ženina ljepota prikaže dostojanstveno.

– Čistoća?

Apsolutno da. Ovo je ogromna tema, ali volio bih ovako reći, čistoća je jako važna, Bogu bitna. Moramo se boriti za nju, padat će se, moramo biti svjesni da ljudi padaju, osim onog malog broja koji ima veliku milost Božju da izdrži čistoću u hodanju do kraja. Ako se živjelo nečistoću prije braka, ne zna se pravi razlog ulaska u brak. Treba biti u molitvi, što više sakramentalnog života, što više misa tjedno, biti blizu Bogu da bi se uspjelo. Ne smijemo osuđivati, bitno je nastojati jer treba vremena, pogotovo je teško obraćenicima koji su živjeli neki drugi život koji je bio intenzivan na tom području i ranjeni su.

Seks između dvoje ljudi zamagli vid i čovjek ne vidi realno voli li tu osobu ili ne, odgovaraju li si po svim onim važnim aspektima života, vodi ih strast koja za tri-četiri godine nestane i ostanu samo problemi. Prekrasno je rekao velečasni Giuseppe: „Zašto jesti desert prije ručka?“. Prvo se treba suočiti sa stvarnim, životnim situacijama (jesmo li na istom putu, odgovaramo li si, funkcioniramo li zajedno), a zatim ide taj slatki dio koji je jako bitan i treba biti svet i uzvišen čin, a ne nešto što smo potrošili prije braka.

– U jednom intervjuu si izjavio kako nije dobro bježati od stvarnih emocija te da se možda neki duhovni krugovi neće složiti s tobom jer smatraju da ne treba pisati ništa što pobuđuje tugu, pjevati o nesretnoj ljubavi, no ne slažeš se s njima iako poštuješ i takvo mišljenje. Slažem se s tobom, smatram da čovjek treba proživjeti svaku svoju emociju, no naše društvo je takvo da i na patnju pokušava staviti rok trajanja.

Pa, tako je, smatram i dalje, kako sam pjevač i duhovne, ali i zabavne glazbe, zašto bih prestao pjevati o ženama, o ljubavi prema ženi? Žena je Božje djelo. Zašto bih prestao pjevati i tome da me boli zato što nije moja, ako nije tuđa, a sama je? Ako pjevamo o ranjenom gradu, srušenom gradu, o ratu, zašto ne bih pjevao o nekoj srušenoj ljubavi? Tako da, postoji tih raznih struja koje osuđuju takvo pjevanje, no ako je to pročišćeno, ako nema bluda, prijetnji, proklinjanja, zašto ne?

– Zašto patnja? Što bi učinio da sada saznaš da ćeš brzo umrijeti? Što bi prvo učinio?

Obratio bih se do kraja. Kleknuo bih na pod i vapio Bogu što da učinim s vremenom koje mi je preostalo. Danas sam o tome razmišljao, zanimljivo je da mi postavljaš baš ovo pitanje. Razmišljao sam kako neki ljudi kada obole od teške bolesti, ne shvaćaju da im je s jedne strane poklonjeno vrijeme da urede svoju dušu.

Ima mladih ljudi koji su teško oboljeli, koji prolaze kroz kemoterapije i neću biti sada jako optimističan – izliječe se na neko vrijeme, pa se bolest ponovno vrati, no u cijelom tom vremenu koje im je dano, ne koriste ga da urede svoju dušu. Ponašaju se kao da se bolest nije dogodila i kao da se ne događa. Jure za životom da to nadoknade. Mislim da moramo moliti za ljude koji se razbole, da uz to što molimo za njihovo ozdravljenje, trebamo moliti da osvijeste da je to vrijeme obraćenja, da bolest nije nužno tako loša. Po nekoj bolesti se obraćaju obitelji, po nekim smrtima koje se događaju obraća se puno ljudi. Tako da ne smijemo gledati na to kao na nešto jako loše.

Zašto patnja? Zato što se u patnji Bog krije. Čovjeku kada je dobro, kada mu je fenomenalno, kad si bogat, slavan, moćan, ne treba ti Bog, okrenut si prema samome sebi.

– Svađaš li se u mislima s osobama koje su te povrijedile? I kada opraštaš?

Dobro pitanje. Prije obraćenja sam često sanjao da sam ubijen, da se tučem, tada sam se bavio i boksom i imao sam jako loše snove, pucalo se na mene. Imao sam i bludne snove, noćne more, budio sam se u znoju. Kada sam počeo hodati u vjeri, ne sjećam se kada sam loše sanjao. Oprost dolazi tako brzo, tako pitko, Bog te nauči ljubiti ljudske slabosti. Znaš li što znači u zajednici imati 860 mišljenja i 860 kritika?! Kada bih sve to doživljavao svojim srcem, pukao bih i završio na psihijatriji. Shvaćam da je čovjek slab, upada u loša razmišljanja, vidi nešto na pogrešan način, no brzo to čistiš iz sebe i oprostiš. Bog je napravio velike stvari sa mnom. Prije bih se osvećivao, toliko sam daleko išao da bih mogao 10 godina čekati osvetu. Čak i nekoj ženi, nekoj ljubavi, mogao bih čekati 10 godina da se osvetim.

– Rekao si da ne planiraš puno unaprijed, poželiš li se ponekad samo pokriti po glavi i čekati da dan prođe? Možda u trenucima kada ti je zbog nečega teško pa pomalo izgubiš volju?

Hvala dragom Bogu pa nemam vremena za to. Imam takav tempo i toliko želja i toliko u sebi još života, da nemam vremena za malodušje. Nemam nekih velikih planova, imam što bih volio, no planovi stvaraju pritisak, nastojim se što više približiti životu po Božjoj providnosti.

– Koju si knjigu zadnju pročitao?

Tvrdoglavo čitam Sveto pismo, ponovno. Sada sam na Starom zavjetu. Volim Knjigu o kraljevima i paralelno čitam „Proroka“ iz trilogije „Pustinjak, Prorok, Mistik“.

 – Kada kažem Međugorje koja ti je prva misao? Kada bi morao opisati Međugorje u samo jednoj riječi, koja bi to bila?

Ne mogu ti ga opisati u samo jednoj riječi, toliko je za mene veliko, to je mir.

– Je li ti više povezano s Isusom ili s Marijom?

Oboje. Doživljavam ga na svoj način. Pokušavam na hodočašćima, kada vodimo ljude, dati im slobodno vrijeme za kave, za šetnje, a obavezna je sveta misa, Podbrdo i Križevac. Bez „trčanja“.

– Je li ti važno mišljenje drugih?

Važno mi je mišljenje drugog, mislim da svako mišljenje koje je upućeno meni jest meni na rast, bilo ono istinito ili ne – uvijek zove na promišljanje.

– Ljudi te vole, ljudi ti dolaze, no kako to obično biva doći će vrijeme kada to neće biti tako. Što će biti kada te neki ne budu voljeli? Hoćeš li i tada ostati vjeran?

To je moja molitva. Ne bi smio postojati strah u životu kršćanina, Bog puno puta kaže: „Ne boj se“, molim da Kamenita uvijek budu i ostanu Božje djelo, da ne budu nikada moja kreacija zbog moje karijere ili bilo čega takvog, nego da to bude Božje. Najsretniji sam kada se dogode ti trenuci, kada se osjeti Božja prisutnost, slavljenje Boga, kada ljudi iz sveg’ srca pjevaju, kada to nisam bio ni ja ni Nina Badrić ni Marija i Ivana Husar ili netko koga se došlo „gore“ slušati ili mu se diviti, da Kamenita ostanu Božja. Moram pohvaliti sve ljude iz svoje zajednice jer su izrasli u divne Božje vojnike, uživam u njihovu rastu, u Božjoj prisutnosti u njima i to mi daje mir.

Razgovarala:

Mašenka Maletić | Bitno.net


Objavljeno: 17. kolovoza 2015.

Možda vam se svidi