Prije mnogo godina, dok sam bio mladi otac, postao sam žrtvom vlastite iluzije. Moji dani u klinici i bolnici bili su dugi, ali kada bih dobro tempirao, mogao bih stići pokupiti svoje dvije kćeri iz vrtića. Obožavam svoju djecu, i očekivao sam da će te vožnje kući biti sve bogatije razmjene s mojom nadobudnom sugovornicom Annabel i mojom bebicom koja grgolji, Vivian.

Evo kako sam zamišljao da će se to odigravati:

Ja: Hej, djevojčice! Kakav vam je bio dan?

Annabel: Oh, tata! Bilo je prekrasno. Dopusti mi da počnem popis svih stvari koje smo radili. . . [umetnuti primjer za primjerom].

Vivian: *Ga-gu…*

Ja: To je sjajno! Što ste ručali?

Annabel: Oh, bila je tu ukusna pizza, i imali smo zdjelu ribljih krekera i . . . [ubaci još razgovora].

Vivian: *Ga-gu…*

Ja: Volim vas, bebice!

Annabel: I ja tebe volim! Ti si najbolji tata na cijelom svijetu!

Vivian: *Štucajući potvrđuje*

Ja: *Blistam od sreće s fedorom na glavi i lulom među zubima*

A onda bismo stigli kući.

A zapravo se nije tako odigralo. Uopće. Ovo je stvarnost:

Ja: Hej, curice! Kakav vam je bio dan?

Annabel: *Tišina*

Vivian: *Ga-gu…*

Ja: Što ste imale za ručak?

Annabel: *Nečujno mrmljanje*

Vivian: *Podrigne i pljucne mlijeko*

Ja: *Sijed i mrzovoljan*

A onda bismo stigli kući.

Što se dogodilo? Gdje je bila dinamična rasprava, blago davanje i uzimanje, nesputani entuzijazam koji sam očekivao? Cure! Ovo je tata, zar ne? Povezujmo se!

Toga. Svi vi što vjerujete u dinamiku “podražaja i reakcije” trebali bi se toga jednostavno okaniti, jer u autu Wornerovih nije bilo ničega od toga. U početku sam se zbog toga malo grizao. Pristupam li tome pogrešno? Događa li se nešto s mojim djetetom čega bih trebao biti svjestan? Razgovarao sam s dobrim prijateljem i ocem “veteranom”, koji se jednostavno nasmijao i savjetovao: “Ne očekuj punu uzajamnost, nikada.” Iako je ovo malo boljelo, imalo je i smisla. Moja djeca (čak i sad kad su srednjoškolci) još uvijek pokušavaju dokučiti stvari. Naravno, one su pune ljubavi, daju se i ozbiljne su, ali također mogu biti pod stresom, sebične i neraspoložene. A i ja sam nekad takav. Ali ljubavi ne manjka. Ni od njih, ni od mene.

I to me natjeralo da shvatim da je punina onoga što znači biti otac ili majka djeteta biti jak i prisutan, voljeti bezuvjetno, i to prenositi drugima. Moramo se smiješiti kada su svi neraspoloženi, zapitkivati ​​kada svi šute, i voljeti kada su svi umorni. Nije naše mjesto da brojimo račune ili balansiramo računovodstvenu knjigu privrženosti i dobrote. Umjesto toga, naše je mjesto da potičemo i savjetujemo, discipliniramo, i volimo beskrajno, bez obzira na bilancu. Možda je W. H. Auden to najbolje rekao u svojoj pjesmi “Onaj koji voli više”:

Gledajući zvijezde, vrlo dobro znam

Da što se njih tiče, ja mogu ići dovraga.

Ali ovdje na zemlji ravnodušnost je najmanje

čega se bojati trebamo – bilo od čovjeka, bilo od zvijeri.

Bi li nam drago bilo kada bi zvijezde za nas gorjele

strašću koju uzvratiti ne bismo mogli?

Ako privrženost podjednaka biti ne može,

Neka onaj koji voli više budem ja.

Koliko god se ja divio

zvijezdama što briga ih nije,

Sad kad ih gledam, ne mogu reći

Da mi je ijedna od njih cijelog dana užasno nedostajala.

Kada bi sve zvijezde umrle il’ nestale,

Naučio bih prazno nebo promatrati

I njeg’vu posvemašnju tamu veličanstvenom smatrati,

Iako bi mi za to nešto vremena trebalo.

Naša djeca nas vole. To je sigurno. Ali naša ljubav prema njima – taj beskrajni bunar, koji nikada, nikad ne presušuje – jest beskonačna. Dakle, dok večeras gledate svoju djecu (ili kad ih sljedeći put vidite), nemojte podnositi račune, usklađivati knjige, ili pregledavati bilancu. Jednostavno se nasmiješite, udahnite i recite sebi: “Neka ja budem onaj koji više voli.”

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.