DON BOSCOV ODGOJNI SUSTAV

Misa je vašoj djeci dosadna? Naučite ih kako sudjelovati, a ne samo ‘biti’ na misi

Da bi misa ušla u život kao njegova sastavnica, djeca trebaju razumjeti i živjeti geste koje se u njoj slave. Neka djeca na misi budu iz zadovoljstva, a ne iz dužnosti.

f0019-et20141018-00449, djeca na misi, kako djecu pripremiti za svetu misu

Foto: Elvir Tabaković

Jedna je majka pitala kad bi trebala početi odgajati svoju kćer. “Koliko joj je godina?” upitao ju je stručnjak. “Pet.” “Pet godina! Trčite kući! Pet godina kasnite!”

Ako to vrijedi za odgoj općenito, za odgoj u duhovnom životu to je potpuno istina. Vjerske časopise i župnike obasipaju pitanjima kao što su: “Odgajao sam svoju djecu u vjeri, ali sada kad su odrasli ne žele ići u crkvu. Što da činim?” Odgovori su uvijek jednako sladunjavi pozivi na strpljenje, na molitvu, na ustrajnu nadu.

Iskreno govoreći, mnogi roditelji osjećaju se krivima i pitaju u čemu su pogriješili. Govoreći o obiteljskom odgoju za duhovnost, utvrdili smo da se duhovni život oblikuje u ozračju odgojnih “atmosferskih” prilika.

Glavne odrednice ove vrste odgoja mogle bi se sažeti u sljedećih nekoliko točaka:

  • ono što roditelji govore jedno drugome važnije je od onoga što oni govore izravno djeci;
  • ponašanje roditelja znači djeci više od njihovih riječi;
  • nikada se ne treba plašiti jasno izreći ono što se misli, pa i onda kada je to odlučno “ne” vlastitoj djeci, jer kakva god bila njihova izvanjska reakcija, djeca osjećaju snažnu potrebu za uporišnim točkama.

To prvenstveno znači da se roditelji kojima je stalo do duhovnog života njihove djece, moraju ozbiljno zapitati o vlastitom načinu izražavanja vjere. Obiteljski “krug” je mjesto trajnog međusobnog odgajanja. Roditelji odgajaju djecu, ali i djeca svojim pitanjima i ponašanjem odgajaju roditelje. Ne može se očekivati da će djeca ozbiljno shvatiti vjeru ako im roditelji ne razgovaraju ni o čemu drugome osim o automobilima, novcu, jelu, školi ili tričarijama.

Znanje i okus

Obitelj je, kao što smo rekli, prvenstveni uzor “značenja”. Geste i drugi vjernički oblici izlažu se riziku da postanu djeci “prazne kutije” ako ih se unutar obitelji ne “ispuni” sadržajima. Naravno da je potrebno “znanje”, tim više što je naše vrijeme obilježeno iznenađujućom neupućenošću i oblicima tvrdokorne ravnodušnosti, ali – s odgojnog stajališta gledano – od temeljne je važnosti prenijeti djeci “okus” Boga i života po vjeri.

Prava opasnost jest da, i uz najbolje namjere, velike geste vjerničkog života, ostanu na rubovima svakodnevnog života, nešto što je tek dodatak “onom glavnom”, i što nema veze s Crkvom, Biblijom, sakramentima itd.

Život po vjeri trebao bi, naprotiv, biti kao voda ribama, nešto prijeko potrebno, nešto u čemu se živi obavljajući poslove važne za održavanje života.

To vrijedi i za odgoj djece za posebni i temeljni vid kršćanskog života – svetu misu. Da bi misa ušla u život kao njegova sastavnica, djeca trebaju razumjeti i živjeti geste koje se u njoj slave. Na misu se ide iz zadovoljstva, a ne iz dužnosti. Mnoga djeca idu na misu da “dobiju žig” na iskaznici; to je sve što žele, a brzo će prestati.

Evo nekoliko bitnih uputa kako sudjelovati, a ne samo prisustvovati svetoj misi. Svi bi za takvo nešto trebali biti “prethodno odgojeni”.

Pripraviti se za važan događaj i osjetiti svečanost. U obitelji je važno naučiti da se radosno pripremaju slavlja kao što su imendani, godišnjice, vlastite i one koje slave prijatelji, kako bi se stvorilo istinsko ozračje ugodne svečanosti. Misu treba osjetiti kao veličanstveni događaj za koji se svečano odjenemo i tijelom i srcem.

Radost susreta i prihvaćanja. Kada se primaju ili uzvraćaju posjeti rođaka i prijatelja, djecu se pozove da sudjeluje u susretu i uobičajenim postupcima: zagrliti se, pružiti ruku, pozdraviti, razmijeniti darove.

Oprostiti. Ponekad je teško reći: “Oprosti mi”, ali i: “Opraštam ti.” Samo onda kada su ta iskustva stvarno življena u obitelji, moguće je razumjeti uvodne obrede svete mise.

Slušati. Koliko članovi obitelji slušaju jedni druge? Jako malo! Uši su neprestano zauzete slušanjem elektroničkih zvukova, pa i nije lako slušati žive, jednostavne, izravne riječi za koje se u svetoj misi kaže da su “Božje riječi” i koje bi trebale doseći srce onih koji ih slušaju.

Čitati naglas. Za mnogu djecu čitanje naglas može se pretvoriti u nerazumljivo mrmljanje.

Održavati šutnju. Trebalo bi se ponekad igrati s djecom “osluškivanja šutnje”.

Odgovoriti. Kada se ide na slavlje, nećemo tamo samo šutjeti; tamo se razgovara, prizivaju se sjećanja, razmjenjuju mišljenja, ponekad se uzvikne od radosti i ushićenja. Djeca trebaju naučiti da se na misu ne ide samo da se sluša i prima; na misi izražavamo svoje slaganje s riječju Božjom izgovarajući “Amen” i “Aleluja” i punim glasom izgovarajući riječi Vjerovanja.

Osjećati se dionikom zajednice. “Sudjelovati u…” iskustvo je koje djeca obično žive s oduševljenjem.

Moliti. Molitva s ocem i majkom jedno je od onih iskustava koja u čovjeku ostavljaju neizbrisiv trag. To je najbolji način da se nauči moliti.

Darivati. Djeca trebaju otkriti zadovoljstvo primanja i davanja malih poklona.

Žrtva učinjena s ljubavlju. U stjecanju takvih iskustava roditelji mogu biti najprikladniji učitelji, pod uvjetom da to doista žele biti.

Pamćenje. Djeca i mladi danas žive isključivo sadašnji trenutak u nekoj vrsti opsjednutosti modernom formulom “sve i odmah”. Trebaju naučiti kako je lijepo i korisno prisjećati se ljudi i događaja iz prošlosti.

Otac. Ako ova riječ nema dubok i živ smisao u svakodnevnom životu, teško da će ga poprimiti u misi. Sve će završiti s time što će postati jednako otrcana kao i mnoge druge riječi.

Razmijeniti bratske znakove. Nasmiješiti se bližnjima, srdačno pozdraviti susjeda, poželjeti sreću i dobro nekomu kad ga susretnemo: tako započinje civilizacija ljubavi.

Zajedno blagovati. U obitelji se za stolom uči dijeliti kruh i riječ. Ako se to doista radi, onda djeca mogu razumjeti smisao riječi “gozba” koja se toliko puta spominje u svetoj misi.

Zahvaljivati. Jasno izražena zahvalnost, međusobno uvažavanje i priznanje trebali bi biti neke od važnijih vrednota obiteljskog suživota.

Biti blagoslovljen. To je prekrasan, ali gotovo nepoznat osjećaj. U službenim crkvenim obrascima blagoslova postoji i obrazac roditeljskog blagoslova djece. Koliko roditelja to zna?

Primiti poslanje svjedočenja i zalaganja. Kad se vraćamo s nekog slavlja ili susreta, prate nas brojna obećanja. Često se stvaraju odluke oko čega ćemo se ubuduće truditi, “Nećemo se zaboraviti!” Ako je slavlje bilo lijepo i radosno, poželimo da se opet nađemo; to nas ispunja zadovoljstvom i istovremeno nas iznutra obogaćuje. Djeca također mogu zamijetiti da postoje događaji i susreti koji slave i mijenjaju život. Misa je najveći takav događaj.

Odluka: Poći ćemo svi skupa na misu, a onda ćemo o tome popričati.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim sustavom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Bitno.net

Objavljeno: 12. rujna 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi