Ustani. Obuci se. Probudi desetero djece. Pripremi doručak. Isprati tinejdžere. Pobrini se da svi imaju kapute i rukavice i da šesnaestogodišnjakinje uzeo šest bočica vode. Pripremi sljedeću ‘grupu’. Isprati ih. Natjeraj treću ‘grupu’ da ustane, odjene se i opere zube i počešlja se i navuče čarape i obuje cipele. (Još uvijek misle da obuća nije ‘obvezna’ oprema, čak i po ovakvom vremenu.) Kaputi, šalovi, rukavice, kutija s užinom, ruksaci… i idemo. U automobil. Zgrabi svih dijetni napitak, torbicu, mobitel, rokovnik i ključeve.

Ovo je uobičajeni raspored. Oko devet sati dolazi zadnji autobus po djecu; vraćam se u kuću i započinjem svakodnevnu rutinu: posuđe, rublje, spremanje kreveta, smeće, papirologija, sušenje rublja, večera.

Ali to je samo okvirni raspored. On sadrži svakodnevne zadatke, ali ne i one dodatne: brigu da dvoje njih popije svoje antibiotike, brigu da se ujutro okupaju taj i taj. Zatim treba dodati ručnik tinejdžeru koji viče iz kupaonice, pronaći tri para tenisica, nekome pronaći zavoj, zaustaviti svađu…

Raspored ne otkriva jesam li to sve učinila s ljubavlju, ili iz puke dužnosti.

Misa se može gledati na isti način. Znamo njezin slijed i raspored: kada sjesti, kada ustati, kada pjevati, kada moliti na glas. Ali vanjske radnje ne otkrivaju, nisu jamstvo našeg sudjelovanja.

Dobar dio prošlotjedne mise provela sam igrajući dječji tetris u klupi i suočavajući se s posljedicama svojih odluka o tome tko bi trebao sjediti pored koga. Dok sam stajala u redu za svetu pričest, razmišljala sam kako sam mnogo propustila. Nije ni čudo što oni ne paze kad ni ja ne pazim.

Nedavno sam, kao novinar slobodnjak, dobila zadatak posjetiti relikvije sv. Maksimilijana Kolbea u Baltimoreu. Odlučili smo da to bude obiteljski izlet i poveli smo sa sobom šestero najmlađih. Međutim, taj se plan izjalovio jer na parkiralištu više nije bilo mjesta… Zato sam se u crkvu zaputila sama, a suprug je s djecom otišao na ručak. Planirala sam ostati kratko, ali druga sveta misa još nije bila završila, iako je prema mojem rasporedu već trebala biti zaključena.

I tako sam sjela u klupu na samome ulazu u crkvu. Proslava euharistije odvijala se veličanstveno i polako. Vratar me vidio i pozvao me unutra. Najprije sam odbila. Ali sama crkva, glazba zbora, riječi svećenika, i, da, Duh Sveti, nisu mi dopuštali da ostanem izvan toga.

Ovo se nije trebalo dogoditi. Zar nisam trebala doći, vidjeti relikvije i otići?

Ne. Trebala sam sjesti i sastati se s Onim koji jest.

Poželjela sam da su djeca sa mnom. Ondje su se djeca smijala, pjevala svoje pjesme – i nikome nisu smetala. Možda me moja djeca, uza sve svoje migoljenje i slično, ne ometaju na misi. Možda je problem samo u meni. Ja dopuštam da me oni ometaju. Moram utišati svoj ego i prestati kriviti njih. Moram preuzeti odgovornost, priznati da sam kriva.

Bez obzira o kojoj se molitvi radi – je li to krunica, klanjanje, Sveto pismo, misa – važno je kako u to ulazimo. Njegova prisutnost je stvarna primijetili je mi ili ne, ali ako želimo ući u nebesku prisutnost na misi, moramo se predati tome pozivu, ne obazirati se na ometanje koje dolazi od našeg ja i okrenuti se Njemu.

Bog će pokazati koliko je sretan što smo prihvatili njegov poziv. Na kraju ove prekrasne mise u Baltimoreu upitala sam ga: “Kako da postignem ovu sabranost kada su svi sa mnom?” Božji je odgovor bio spreman: kazao mi je da ću to uspjeti na isti način na koji mi je On osvojio pažnju te nedjelje – ljubavlju i ljepotom.

Ove nedjelje dobro ću se naoružati. Moj plan bitke je: voljeti više nego što zaslužuju svojim ponašanjem – prekomjernom, izobilnom ljubavlju.

Sherry Antonetti | Aleteia.org

Tekst je s dopuštenjem preuzet iz časopisa Book.

Preveo: Marko Matijašević