PROTIV NEODLUČNOSTI

Mladiću, oženi se!

Ako postoji jedna stvar s kojom se mi moderni muškarci borimo, to je neodlučnost. Nikako da se odlučimo što želimo, pa umjesto da odredimo svoj cilj, kao što je brak i umjesto da težimo tom cilju, mi kružimo, uzimamo si vremena, čekamo neki još neodređeni znak da nam otkrije kako bismo trebali dalje postupiti.

Foto: www.picjumbo.com

Već me godinama zanima Drugi svjetski rat. Posebno volim čitati izvještaje o bitkama iz prve ruke, kao što su oni koji se mogu naći u knjigama Marcusa Brothertona i Stephena Ambrosea, o hrabrim i neustrašivim muškarcima koji su se borili u tom ratu.

Ali na stranu priče o hrabrosti, uvijek me zaintrigira jednostavnost s kojom su ti ratni veterani gledali na hodanje i brak. Priča sadržana u crticama njihovih biografija o tome kako su upoznali svoje žene, obično ide nekako ovako:

˝Kad sam se vratio kući s dužnosti, bio sam na časničkom balu i vidio Betty. Bila je najljepša cura u dvorani. Rekao sam svom prijatelju: ‘Oženit ću tu curu’, i pitao sam je za ples. Ove godine smo slavili 55. godišnjicu braka.˝

Ukratko, ovi su mladići dolazili kući spremni da se ožene i zasnuju obitelj. Nije bilo ni primisli o površnom viđanju ili o hodanju i prekidanju dok ne dođu u rane tridesete ili o stanovanju u podrumu roditeljske kuće dok ne dobiju lagodan posao. Ne, oni su bili i više nego spremni za odgovornost koju nose brak i obitelj. I tražili su ženu, a ne djevojku.

Hodanje s namjerom

Svi bismo mogli naučiti nekoliko stvari od muškaraca ˝najslavnije generacije˝, posebno što se tiče važnosti hodanja s namjerom.

Ako postoji jedna stvar s kojom se mi moderni muškarci borimo, to je neodlučnost. Nikako da se odlučimo što želimo pa umjesto da odredimo svoj cilj, kao što je brak i umjesto da težimo tom cilju, mi kružimo, uzimamo si vremena, čekamo neki još neodređeni znak da nam otkrije kako bismo trebali dalje postupiti.

Nađemo djevojku koja nam se sviđa i onda s njom hodamo na neodređeno. Čak se i uozbiljimo i pričamo o braku, ali strah nas je obvezati se. Radije bismo igrali na sigurno i uživali u prednostima emocionalne intimnosti bez ijednog rizika službenih zaruka.

Ali, ne mogu vas dovoljno ohrabriti – ako ste već razaznali da je vaš poziv bračni život – da hodate radi braka. Nemojte tražiti curu, tražite ženu.

Zašto to kažem? Pa, postoji nekoliko problema s hodanjem bez jasne namjere braka. Prvi je da je to nepošteno prema tvojoj djevojci. Puno je izglednije da će žene željeti jasnu obvezu. Iako to nije uvijek slučaj, poprilično je vjerojatno. Ako hodate neko vrijeme, emocije koje dijelite postaju intenzivnije, pričate o djeci, a unatoč tome ti ne pokazuješ nikakav znak da ćeš je zaprositi, tvoja će djevojka postati nestrpljiva. S razlogom, rekao bih. Ako je ne namjeravaš oženiti, ne bi je trebao ni zavlačiti. Ali, ako je planiraš oženiti, napravi jasan plan i neka  to postane službeno.

Drugo, što duže hodate s nekim i što vaša veza postaje emocionalno nabijenija, stvarate veću vjerojatnost da dođete u napast počiniti grijeh bludnosti. Svijet s tim nema problem i većina se parova upušta u seksualnu aktivnost prije braka. Ali, kao katolici, mi znamo za bolje. To nije vrijedno ugrožavanja tvoje besmrtne duše i duše tvoje djevojke, samo zato što se ne osjećaš spremnim za brak. Zaručite se i imajte kratke zaruke ako baš morate, ali što god radili, znajte da što duže čekate, to će vam teže biti održati čistoću.

Napokon, tu je i pitanje emocionalne intimnosti. Neodgovorno je i rekao bih, na granici s grijehom, biti intenzivno emocionalno povezan s više žena koje nemaš namjeru oženiti. Serijski prekidi, slično kao i serijski površni izlasci s nekim, mogu ostaviti trajne emocionalne rane za obje strane, iako toga možda nisi odmah svjestan.

Ali…

Iako vjerujem da je važno hodati s namjerom, potpuno razumijem da se možda nećeš oženiti prvom djevojkom s kojom hodaš. To je u redu, ali trebao bi barem ulaziti u veze s mišlju o braku negdje u podsvijesti i postupati u skladu s tim. Ako ne misliš da je žena s kojom hodaš prikladna za brak, trebaš prekinuti vezu, bez obzira na to koliko se dobro zajedno zabavljate. Jedino to je pošteno i džentlmenski.

Poanta je u ovome: brak je sakrament, hodanje to nije. Hodanje je jednostavno spoznajni proces. Uvijek bi trebao u molitvama pitati je li to žena s kojom Bog želi da se oženiš. Ako već znaš da je ona ta, to bolje. Jednom kad ti postane jasno da je to tvoj suputnik koji ti je namijenjen, ne trati vrijeme. Idi za brakom. Učini to. Da, to može biti zastrašujuće, da, to može biti čin slijepe vjere, ali budi odlučan i poduzmi nešto.

Što je brak?

Dosad sam pisao o važnosti hodanja s namjerom, tj. hodanja s jasnim ciljem braka. Ali, prije nego što krenemo dalje, mislim da je važno definirati što je zaista pravi, sakramentalni brak, posebno u svjetlu silne zbunjenosti oko njegove prave prirode, neprekidnih pokušaja njegova redefiniranja i njegove sveopće dezintegracije u društvu, čak i među katolicima.

Brak u krizi

Cijeli tjedan američki mediji bruje o zabrani pojavljivanja Phila Robertsona u ludo popularnom TV showu Duck Dynasty zbog kritiziranja homoseksualnosti i proglašavanja je grijehom (radi se o realityju o mnogobrojnoj obitelji koja se obogatila prodajom vabilica za lov na patke, a njezin je starješina suspendiran nakon izjava o homoseksualnosti, no pod prijetnjom da će cijela obitelj napustiti show, suspenzija je ipak ukinuta, op. prev.). Činjenica da to uopće izaziva kontroverze dobar je pokazatelj kulturalne konfuzije o prirodi seksualnosti i bračnog ugovora.

Ovdje, u SAD-u, otprilike je 16 država legaliziralo tzv. ˝gay brakove˝, a još više država planira slijediti taj primjer. U medijima je tradicionalni brak ismijavan i izrugivan, a ˝alternativni˝ životni stilovi se promiču i hvale.

Ali, kako smo uopće došli do ove točke? Kako se društvo razvilo do toga da prihvati potpuno redefiniranje bračne zajednice, do toga da se sad raspravlja o poliamoriji (brak troje ili više ljudi) i otvorenim brakovima kao o potpuno legitimnim opcijama?

Vjerovali ili ne, to je počelo s prihvaćanjem razvoda, kao što je to nedavno istaknuo odličan članak LifeSiteNews.com-a. Kad je društvo počelo prihvaćati ideju da brak nije trajan i nerazrješiv, da je to privremeni ugovor uzajamne pogodnosti i ispunjenja, a ne trajno sjedinjenje tijela i duša, tada je bio položen temelj za daljnju eroziju braka, na čijem smo krajnjem ekstremu mi danas.

Pravi brak

U svjetlu trenutne krize, kako ćemo razumjeti istinski brak? Što je to točno? Prema Crkvi, brak je definiran kao sakramentalni savez u koji se stupa slobodno i koji veže muškarca i ženu za cijeli život u obostranu blagotvornu i prokreacijsku zajednicu. Da budemo još precizniji, Katekizam definira bračni savez ovako:

“Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru supruga te k rađanju i odgajanju potomstva.”

Brak je valjano sakramentalan ako su obje strane krštene i daju svoj pristanak slobodno. Na primjer, moja žena i ja nismo bili vjenčani u Katoličkoj crkvi. Vjenčali smo se prije nego što smo se obratili, ali oboje smo bili kršteni i oboje smo shvaćali da je brak cjeloživotna, prokreacijska zajednica. Zato smo, nakon savjetovanja sa svećenicima i poznavateljima kanonskog prava (htjeli smo zaista biti sigurni!), bili osigurani da je naš brak valjano sakramentalan.

Postoji još tako puno toga što bi se moglo reći, ali da sumiramo: brak je cjeloživotna spona jednog muškarca i jedne žene. Kroz tu ljubavnu zajednicu dolazi život u obliku djece. Kada se živi u svojoj punini, brak je predivna slika plodne ljubavi Svetog Trojstva – prve Svete obitelji.

Sam Guzman | catholicgentleman.net

Prijevod: L.Ć.

Objavljeno: 9. srpnja 2016.

Možda vam se svidi