„Kad si samac, to je kao kad si u čekaonici. Tamo si, gledaš druge kako jedan po jedan ulaze u vezu i ti čekaš svoj red kao kakva budala“, povjerila mi se jednom prijateljica. Uh! Snjeguljica je ipak ostavila posljedice. S 30 godina njezina nam pjesmica i dalje odzvanja u ušima: „Jednoga dana moj će princ doći, mi ćemo se voljeti moći. U svom dvorcu, sretni kao i prije, okusit ćemo radost koja nam se smije!“ Ne smijemo pretjerivati, mi smo ipak žene koje su slobodne od tih karikatura! S druge strane, kad se pojavi na radiju ona verzija koju pjeva Jennifer (Jenifer Yaël Dadouche-Bartoli, francuska pjevačica i glumica, nap. prev.) zajedno s prijateljicama u autu, nju možemo pjevati do iznemoglosti: „Čekam ljubav svojih snova. Čekam ljubav, slatkoću i groznicu. Neka dođe, spremna sam voljeti, zaista. Jednostavno čekam ljubav.“ Rugamo se, da! Pa ipak… Znamo sve riječi te pjesme!

“Nije dobro da čovjek bude sam”… ili?

Bježimo od samoće kao od kuge. Biti sam, čak i samo u fizičkom smislu, granično je iskustvo. Kad imam priliku povesti mlade na selo kako bismo tamo imali nastavu i kada im predložim da ostanu pola sata sami, raspršeni u prirodi, nastupa stanje panike. „Pola sata, profesorice! To je previše!“ urlaju. Nakon nekoliko minuta vidim ih kako se ponovno približavaju jedni drugima. Samoća nas suočava sa sobom i to je uznemirujuće jer se bojimo što ćemo pronaći. No prečesto zamijenimo samoću za izolaciju, iako se radi o dvije različite stvarnosti. Izolacija je stanje u kojem nisam ni s drugima ni sa sobom: osjećam se usamljeno. No mogu bez problema biti sama i bez osjećaja toga nemira ako znam ući u dijalog sa sobom, tj. biti u kontaktu sa svojom nutrinom da bih naučila sama prosuđivati.

„Nije dobro da čovjek bude sam, rekao je Bog“, podsjeća me Jérémie. Ima 24 godine i mali me pametnjaković upućuje na Sveto pismo kako bi opravdao to što od svoje trinaeste godine niže ljubavne i seksualne priče. Nizao je avanture jer je vjerovao da će tako dokazati sebi da je postao muškarac. Nadao se da će avanture naći u ženama. „Kažem ti, presladak je! Znaš što mi je nedavno rekao? Rekao mi je da sam ja njegova avantura.“ Ovako je njegova djevojka objavila prijateljicama da je počela izlaziti s njim. A ovako ga namjerava ostaviti: „Taj me dečko guši! Imam osjećaj kao da sam mu sve, ne zna ništa raditi sam, nevjerojatno!“ Oh, ne brinite se za njega. „Jedna je izgubljena, još deset ću ih naći.“ Žene se obožavaju igrati majke, posebno kad nemaju djece, a u dobi su kad bi ih trebale imati. Ta im ovisnička povezanost najprije laska, a poslije ih ugnjetava.

Učiniti samoću plodonosnom: postati svoj

Unatoč tome, samoća je prekrasna. Možeš razgovarati s kim želiš, putovati kamo želiš, plesati s kim želiš, koketirati s kim želiš, ukratko, slobodan si u svojim postupcima. Povrh svega, ta te sloboda obvezuje da se povežeš s vlastitim željama: što ja želim? To pitanje malo-pomalo omogućuje pojavljivanje onoga „ja“ koje se izražava voljom. Samo s temeljnim iskustvom samoće možemo postati slobodni pojedinci i zato u adolescenciji ne postoji ništa bolje od samoće. Ona je dobar način za stjecanje navike nutarnjega dijaloga sa samim sobom kako bismo, jednom kada budemo u vezi, bili sposobni živjeti trenutke samoće dok smo s nekim; ostati sami, ali s drugim. Stoga, ako je moguće steći to umijeće dok smo mladi, zašto bismo ga stjecali s četrdeset godina, s troje djece na brizi i puno godina braka iza sebe? I to je, naravno, moguće, i to je važno, ali sve osobe koje prolaze tu životnu krizu plaćaju za nju visoku, vrlo visoku cijenu. Način na koji je možemo izbjeći nije odgađanje toga susreta sa samim sobom, već njegovo redovito življenje.

Uzrok zašto se parovi danas rastaju leži prvenstveno u prevelikim očekivanjima. Želimo da nas onaj drugi spasi, da on bude neka vrsta Boga! Šteta, jer to nije moguće! Treba pronaći drugi način, preuzeti odgovornost kao odrastao čovjek i suočiti se sa svojim ranama, tjeskobama, slabostima, umjesto da od njih bježimo i prenosimo ih u vezu. Tijekom savjetovanja vidim da su problemi „para“ zapravo u gotovo svim slučajevima osobni problemi koji se ponovno otkrivaju u vezi. Tada je potrebno individualno praćenje i jedne i druge osobe kako bi bile sposobne voljeti i dopustiti da ih se voli.

Pravo je pitanje: „Tko sam ja?“

To vrijedi i za adolescente: trebamo prestati zamišljati edukaciju o ljubavnom životu kroz prizmu muško-ženskih odnosa i kroz perspektivu veze. Pravo je pitanje ono o identitetu: „Tko sam ja?“ Moramo im pomoći da nađu odgovor na to pitanje, da razviju osobnost, da raspakiraju svoju individualnost kako bi jednoga dana, tko zna – jer to nije samo po sebi cilj – bili sposobni živjeti u trajnu bračnom odnosu. A brak zahtijeva postojanje tri različita entiteta: tebe, bračnoga druga i vaše veze kako biste bili sposobni živjeti svoju želju za zajedništvom, a ne zapeti u fazi snažne privrženosti.

Pouka priče: budite Pocahontas (ili Merida Hrabra za one koji prate Disneyjeve najnovije crtiće), a Snjeguljicu ostavite patuljcima!

Gornji tekst izvadak je iz knjige “Seksualna (ne)sloboda” Therese Hargot. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.