VIZIJA ISTINSKE LJUBAVI

Romantična ljubav – izum i opsesija Zapada

Zar mnogi svakodnevno ne žude za tim da budu „oboreni s nogu“? Budite iskreni, i vi ste ponekad to poželjeli. Možda se čak i sada nadate, sanjate o romantičnoj ljubav, pravoj strasti koja će biti vrhunac vašeg života. Svi mi poznajemo ljude koji se odbijaju vezati za konkretnu, nesavršenu ljudsku osobu. Umjesto toga oni se zaljubljuju u ljubav, iznova sve dok ih „smrt ne rastavi“.

Foto: Shutterstocka

Mladi katolik danas nasljeđuje dugu, dugu tradiciju refleksije o ljubavi koja se ne može usporediti s ikojom drugom kulturom, počevši od „Pjesme nad pjesmama“ iz Starog zavjeta i drugih dijelova Svetog pisma koji se dotiču te teme.

Iz novijeg vremena, preporučio bih velikog pisca C.S. Lewisa i njegovo djelo The Allegory of Love (1936.). U ovom djelu Lewis prati nastanak priče o romantičnoj ljubavi – najpopularnijoj vrsti ljubavi u zapadnome svijetu. Romantična ljubav je izum Zapada, gotovo opsesija, ključ za kojim svi tragamo kako bismo bili sretni. Za Lewisa, izum romantične ljubavi u vrijeme trubadura je imao veći utjecaj na razvoj Zapada nego, recimo, protestantska reforma. Lewis uspoređuje reformaciju s “malim valom” na “oceanu” romantične ljubavi.

Kao rezultat toga, mi zapadnjaci smo počeli vjerovati da vrhunac čovjekove sreće proizlazi iz romantične ljubavi, ljubavi koja traje zauvijek („i živjeli su sretno do kraja života“). Naša imaginacija završava s prizorom zaljubljenog para koji držeći se za ruke hoda kroz polja prema suncu. Mnogi potroše cijeli život u potrazi za takvom vrstom ljubavi, želeći je osjetiti, a kada osjete privlačnost prema nekomu pitaju se je li to ona prava ljubav. Ljudi vole biti zaljubljeni, vole osjećaj zaljubljenosti, vole biti ludo zaljubljeni.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Denis de Rougemont mi je prvi ukazao na fenomen romantične ljubavi u svom djelu Love in the Western World (1940). De Rougemont objašnjava neke značajke romantične ljubavi i daje nam korisne smjernice za analizu najkorištenijeg termina koji se prilaže pojmu ljubavi danas, bilo da se radi o literaturi, kazalištu ili kinu.

Glavna značajka romantične ljubavi, kako je shvaćamo danas, jest ta da se zaljubljujemo u ljubav, a ne u konkretnu osobu. Zaljubljujemo se u njezinu formu – puku tjelesnu, erotsku i seksualnu ljubav. Ona se diči time što je „iznad“ biološke ljubavi koja se zadovoljava pornografijom ili tjelesnom interakcijom s drugim ljudskim bićem. Ova promašena ljubav hvali se time što se uspjela odvojiti od prirodne potrebe i pretvoriti požudu u neograničenu težnju prema nečemu „višem“. Čineći tako ona ne služi, naprotiv, djeluje protiv biološkog usmjerenja čovjeka.

Romantična ljubav voli više strasti, spiritualnu ekstazu same ljubavi, ne tijela. Žena u romantičnoj zaljubljenosti želi biti oborena s nogu, želi više, sve do smrti. „Radije bih umrla nego izgubila osjećaj ljubavi prema njemu ili osjećaj da me on voli.“ Strast se susreće s patnjom, a potreba gospodarenja vlastitom sudbinom prevladava pred osjećajem slobodne i odgovorne osobe. Motivi poput: voljeti ljubav više nego objekt same ljubavi; voljeti strast radi nje same; voljeti patnju i patiti u ljubavi, prisutni su u brojnim djelima počevši od Augustinova „Amabam amare“ pa sve do modernog romantizma.

Kako bismo osjetili ekstazu strasti, romantična ljubav od nas traži bezgraničnu želju, čežnju za beskonačnim. Očekuje da „pobjegnemo okvirima vremena“ i oslobodimo se tjelesnih ograničenja kako bismo mogli prebivati u njezinu carstvu bez ikakvih ograničenja vremena i prostora. De Rougemont to opisuje kao: „potpuna Čežnja, prosvijetljena Težnja, primitivno duhovno uzdizanje u visine… Želja koja se nikad ne umanjuje, koju ništa ne može zadovoljiti, koja odbija i bježi od iskušenja kako bi zadobila svoja ispunjenja u svijetu.“

To je čista pobuna protiv tijela, protiv ograničenja ljudske stvarnosti. Ona smatra tijelo odvratnim. Ono što voli jest razrijeđena duhovna strast koju samo zaljubljeni ljubavnici razumiju. Ona voli biti izdignuta nad svime, u veće sfere. Romantična ljubav je „sila koja preobražava, nešto iznad užitka i boli, gorljivo blaženstvo“, čišće i duhovnije, više od čisto fizičkog povezivanja. To je uvijek nezasićena želja. Ona uživa u osjećaju da nikada neće biti do kraja zadovoljena, u tome što je zarobljena u neprestanoj čežnji, i što živi od slasti same žudnje. Osjeća gotovo ubilački nagon prema ičemu što bi je dovelo do buđenja iz tog sna.

Upravo zbog toga romantična ljubav treba prepreke. Ako bi romantična ljubav prebrzo vodila prema fizičkoj konzumaciji, prestala bi biti romantična. Jer kada se to dogodi, dolazi do smetnji (suočavanje s neurednošću, lošim zadahom, raščupanom kosom…) zbog kojih romansa postaje prizemljena, dio zemaljskog. Kako bi romantična ljubav doživjela vrhunac, potrebne su prepreke, potrebno je postaviti zapreku između zaljubljenog para, zastor koji će ih podijeliti. Kako bi njihova strast neprestano mogla rasti, potrebno je da ljubavnici budu međusobno odvojeni. De Rougemont o romantičnim parovima kaže: „Oni ne trebaju jedno drugo radi njih samih već kako bi konstantno osjećali plam strasti. Oni ne traže prisutnost drugoga, naprotiv, oni teže za odsutnošću drugoga.“ Ovo je priča o ljubavi koja vječno nailazi na zapreke, nikada se ne spuštajući na razinu svakodnevnog života.

Kada eros nadvlada sve zapreke, završava priča o romantičnoj ljubavi. Ona sada mora birati između odanosti konkretnoj osobi s njenim ograničenjima ili doživjeti raspad jednom zauvijek. S konzumacijom ljubavi, iluzija o romantičnoj ljubavi biva razbijena. Tijelo se susreće s tijelom. Ljudskost kao stanje postaje stvarnost. Iako mnogi misle da je krajnji cilj romantične ljubavi fizičko sjedinjenje i dočekivanje zajedničke starosti, ono to nije. Romantična ljubav žudi za smrću. Kada se smrt dogodi, preživjeli pojedinac može nastaviti voljeti beskrajno, zauvijek, iznad bilo kakvih zemaljskih granica. Ako odijeljenost od preminulog predstavlja prevelik teret, preživjeli se sam može odlučiti na smrt. Radi se o pravoj ljubavi: kada muškarac i žena nastavljaju svoju romantičnu ljubav u vječnosti, gdje ih ne sputava nikakva tjelesnost, pa više ni sama smrt. Radi se o katastrofalnoj tragediji koja je uzrokovala formiranje krive ideje o samoj ljubavi.

Velik broj mladih smatra da se prava sreća može pronaći samo u romantičnoj ljubavi. (Oni možda ne znaju raspoznati pravu romantičnu ljubav, ali je svejedno očajnički traže, kako bi postali „sretni“. Za mnoge je pojam „sreće“ povezan s romantičnom ljubavi.) Zar mnogi svakodnevno ne žude za tim da budu „oboreni s nogu“? Budite iskreni, i vi ste ponekad to poželjeli. Možda se čak i sada nadate, sanjate o romantičnoj ljubav, pravoj strasti koja će biti vrhunac vašeg života. Svi mi poznajemo ljude koji se odbijaju vezati za konkretnu, nesavršenu ljudsku osobu. Umjesto toga oni se zaljubljuju u ljubav, iznova sve dok ih „smrt ne rastavi“.

Romantičnu ljubav trebamo usporediti s kršćanskom vizijom ljudske ljubavi. Za razliku od romantične ljubavi, kršćanska ljubav se može iščitati iz Božjeg očekivanja (zapovijedi): „Plodite se, i množite, i napunite zemlju“. Seksualnost je bitan dio ljudskog života, prvenstveno za osobni razvoj bračne zajednice te napredak i nastavak ljudske zajednice kao cjeline. Katolici gledaju na ljudsku seksualnost kao prirodan čin, ne samo čin koji zahvaća ljudsko tijelo već i samu dušu. Prema katoličkom shvaćanju tijelo nije odvojeno od duše, naprotiv, ljudska osoba je utjelovljen duh – duhovno tijelo. Ideja da postoji „lutajuće tijelo“ (divlji konj) koje treba nastaniti superiornija duša (kočija) potječe od Platona, ne iz židovstva i kršćanstva.

Zanimljivu studiju o ljubavi i svim njenim varijacijama donosi nam Dietrich von Hildebrand u djelu The Nature of Love. On uočava različite vrste ljudske ljubavi – osam ili devet tipova ljubavi, svaka sa svojim imenom – usmjerene jedna prema drugoj, prema simfonijskom jedinstvu. Ovo jedinstvo ima svoj vrhunac u najvećem daru caritasa (ljubavi) koje se očituje prvenstveno u slici Presvetog Trojstva. (Ljubav) Caritas tvori njihovo jedinstvo. Caritas (ljubav) je snaga koja potiče Gospodina da izlije svoj blagoslov na sav ljudski rod, nadahne ga i potakne da uzdignu svoj pogled. Ta ljubav mijenja čovjeka, potičući ga da on sam mijenja svijet u kojem živi poput kvasca u tijestu.

Von Hildebrandovo razlikovanje između agape caritasa je genijalno. Njegova vizija ljubavi između muškarca i žene kroz sakrament braka je uzvišena, prekrasna i prizemljena. Bračna ljubav nije duhovna poput one anđeoske. Ona uključuje tjelesni kontakt, loša jutra, zadah iz usta, neobrijanu bradu, prljave pelene i hrpu male djece koja se deru dok čekaju doručak. Kršćanska ljubav je zemaljska i realna. Ona je otporna na romantične iluzije i čvrsto stoji s „obje noge na zemlji“. Realnost je uvijek bolja nego iluzija, posebno kada se radi o samom braku.

Ljubav između muškarca i žene je uzvišena i prekrasna, upravo u onoj mjeri koja joj omogućava da u nju prodre nadnaravni caritas. Von Hildebrand piše: „Caritas osposobljava one koje zahvaća kako bi mogli pristupiti kraljevstvu nebeske dobrote. Ona usmjerava ljubav prema poniznosti, poštovanju i nježnosti nadvisujući osobni ponos i pohotu.“ Neloša izjava o ispunjenju bračne ljubavi.

Michael Novak | catholiceducation.org

Prijevod: Nenad Palac | Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Više tekstova na ovu temu pročitajte ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 12. prosinca 2014.

Možda vam se svidi