Ponekad se usamljenost zna preobraziti u tugu. Tugovanje je opasno! Ono nam krade energiju i radost. Tužan čovjek ne raduje se životu i sam sebi otežava upoznavanje novih ljudi. Kod Tome Akvinskoga[1] otkrila sam recept protiv žalosti. Doduše, zvuči prilično banalno, neki bi od toga velikog mislioca očekivali nešto više. Ali ne zavaravajte se! Ono što je u njegovim mislima posebno zanimljivo jest to što on na tugu gleda kao na tjelesno stanje pa mu je to polazna točka i u njezinu nadvladavanju. To mi se čini vrlo zanimljivim i zato evo njegovih pet prijedloga:

Prvo, učini nešto što je tebi ugodno i što ti čini zadovoljstvo. Time izravno djeluješ protiv tuge.

Drugo, plači i kukaj, pokušaj svoju tugu izraziti i oblikovati riječima jer ćeš je time izbaciti iz sebe i pritisak će se smanjiti.

Treće, potraži suosjećanje svojih prijatelja; time ćeš svoju patnju podijeliti s njima i ona će postati upola manjom. A tvoja radost zbog njihova razumijevanja postaje ti ugodom, u skladu s prvom točkom.

Četvrto, razmišljaj o velikim istinama života; tako ćeš osobnu patnju smjestiti u ispravnu perspektivu i moći ćeš se radovati istini.

Peto, učini nešto ugodno i dobro za svoje tijelo. Primjerice, pripremi si vruću kupku i pošteno se naspavaj.

Međutim, postoji i druga, puno dublja vrsta “žalosti”. Toma je naziva acedia[2] i opisuje ju kao “iskonski grijeh”. Značenje same riječi nalazi se negdje između obeshrabrenosti, goleme tuge srca i melankolije. “To se jednostavno ne može”, “to mi nikada ne će uspjeti”, “ionako nisam toga vrijedan”, “radije ću ostati kod kuće negoli se ondje glupo osjećati”, “pa tko bi htio nešto započeti sa mnom?” i tome slično. Zvuči li to nekome od vas poznato? Pozor! Posljedice stanja koje je Toma nazvao acedia mogu, po njegovim riječima, biti porazne. To su zloća, mržnja, srdžba, malodušnost, očajanje, ravnodušnost i duševni nemir. Oho – je li nekima poznato i to? I unatoč svojemu elegantnu nazivu, ta acedija može uništiti nečiji život i istodobno sa sobom povući i cijelu okolinu.

Josef Pieper vidi uzrok pojave stanja nazvanoga acedia u “…čovjekovu neispunjavanju zahtjeva koji je vezan uz njegovo temeljno dostojanstvo – u tome što ne želi biti onakvim kakvim ga Bog želi, a to znači da ne želi biti ono što on u samoj svojoj biti uistinu jest”.[3] Dakle, ne želim biti ono ili učiniti ono što je Bog naumio za mene. Biti bez partnera, imati iskrivljen nos, ne biti nadaren, imati tešku rodbinu, dosadan posao, ne imati bogatu tetku koja će ti ostaviti veliko nasljedstvo… Osjećam da će moja situacija i nadalje biti bez ikakve perspektive, a ja ne mogu učiniti baš ništa da bi se to promijenilo. Moja bespomoćnost stvara obeshrabrenost. U određenoj situaciji propast nekoga pothvata i ne bi trebala biti strašna sama po sebi kada ne bi dovela do obeshrabrenosti. Reći: “To se ne može!” u određenoj situaciji može biti mudar zaključak. Ali kada on jednom uđe u moje misli i ondje se proširi i zavlada, obojit će moju dušu osjećajem bezizlaznosti i očajanja.

Može li acedia biti razlogom zbog kojega ne možeš nikoga naći? Ili je ona naprosto opasan uteg prema dolje? Svako novo razočaranje produbljuje obeshrabrenost. Svaka propala nada zabetonirat će bespomoćnost u nama, a traganje za pravim partnerom učiniti još tegobnijim. Dakle – što učiniti?

U skladu s mislima Tome Akvinskoga predložila bih sljedeće:

Prvo, treba prepoznati opasnost. Oprez! Acedija se često zna prikrivati iza navodnoga “razumnog” razmišljanja ili “velike mudrosti” dok sami sebe podrobno preispitujemo. “Ma kakva acedija! Ja to jednostavno ne mogu, nitko me ne voli – to je naprosto činjenica i nema baš nikakve veze s tim neobičnim nazivom za moje loše raspoloženje!” Stvarno?! Ili možda ovako: “Rado bih promijenio posao. No to bi sigurno loše završilo, a ne bi bilo ni pametno riskirati i napustiti tako sigurno radno mjesto kakvo je mjesto blagajnika u naplatnoj kućici!” Zar zbilja?

Drugo, ne smije se dati prostora mislima i osjećajima vezanim uz acediju. Najbolji su lijek bijeg i opiranje. Usput, Toma je za svaku lošu stvar savjetovao kao pomoć bijeg i opiranje.

Bijeg. Pobjeći od acedije glavom bez obzira poput Brzoga Gonzalesa, ravno u središte događanja. Glasno zapjevati na karaokama ili doma s radijom. Naći se s dobrim prijateljima. Naručiti golem čokoladni kup. Temeljito očistiti cijeli stan. Riješiti neku staru obvezu koja se već dugo odgađala.

Opiranje. “Aha, to si ti, odvratna acedijo! Izbacit ću te iz svoje duše, pustit ću te da se još malo koprcaš i onda te baciti morskim psima da te požderu!” A poseban oblik pružanja otpora jest praviti se mrtvim. “Što ti ovdje radiš, acedijo – iskušavaš me? Da znaš, ne ću se pomaknuti ni centimetra u tvojemu smjeru jer – za tebe sam mrtav!”

Treće, izbjegavati banalnosti! Ne treba gubiti vrijeme na ono što je beznačajno, nesavršeno ili čak i zlo, nego treba iscrpljenu dušu okrenuti uzvišenijim i ljepšim stvarima, razmišljati o veličini čovjeka, o njegovim sposobnostima da apstrahira i da razumije, da ljubi i da je u stanju dati vlastiti život za drugoga ili za neki uzvišen cilj. Treba razmatrati neprolazne vrijednosti, ljepotu, umjetnost. Razmatrati o Bogu, o Crkvi i njezinu putovanju kroz vrijeme. Možda je čak najbolji lijek protiv acedije, pravi antibiotik, knjiga životopisa svetaca ili knjiga koja opisuje istinite pripovijesti o velikim junacima jer takve će nas teme oraspoložiti i ohrabriti.

Četvrto, Bog nikada ne griješi. Stvorio te je takva kakav jesi i postavio te na pravo mjesto. On ne može pogriješiti. Mi obično tek puno kasnije počinjemo razumijevati Božje razloge i naume. Stoga treba reći: “Ja bih ovo ili ono vjerojatno napravio malo drukčije. Ali ti znaš najbolje i zato prihvaćam sama sebe, i svoje vrijeme koje ću provesti na ovomu svijetu, kao tvoj dar koji mi poklanjaš.” Možeš mu se prepustiti i vjerovati poput bezbrižna djeteta i možeš iščekivati iznenađenja koja ti on sprema. Računajmo na našega ljubljenog Boga!

Gornji tekst je izvadak iz knjige Gudrun Kugler Kako pronaći ljubav svoga života. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.

[1]Summa Theologica, I–II, Q 38 A 1–5.

[2]Summa Theologica, II–II, Q 35.

[3]Josef Pieper, Muße und Kult, Kösel, München 1948. Hrvatsko izdanje: Josef Pieper, Pohvala dokolici, Verbum, Split, 2011., str. 60.