Svi dobro znamo što je obitelj, ili barem što bi ona trebala biti: zajednica ljubavi između muškarca i žene u kojoj oni vrše potpuno predanje jedno drugom u otvorenosti daru života. Činjenica je da nema savršenih obitelji, jer nijedan pojedinac koji stupa u brak nije savršen, već ima svojih ograničenja. Bez obzira što obitelj nema apsolutnu savršenost i nije idealna, obitelj ipak postaje (ili bi trebala postati) jedan od ideala života. Kao takvu je živimo i naviještamo. Ona je nezaobilazna komponenta, te je zato i zovu osnovnom ćelijom društva.

Komunikacija

Čovjek nikada nije živio kao usamljena jedinka, pa niti zatvoren samo u krug svoje obitelji. Uvijek je imao potrebu gledati dalje, upoznavati više, izmjenjivati iskustva, te se učiti od drugih. Za to su mu trebala sredstva komunikacije. To je u prvom redu bio govor. A govor je mogao biti riječju, a mogao je biti slikom. Mogao je biti doslovan, a mogao je biti slikovit. Čovjek je pričao svoje doživljaje, prenosio osjećaje i iskustva. Tako je nastajala tradicija, priča, mit… Tim istim sredstvima služio se svatko tko je želio nešto navijestiti ili publicirati svoje ideje. Iz potrebe da komunicira s drugim ljudima, čovjek traži prikladna sredstva, traži neku vrstu posrednika u komunikaciji. On ta sredstva usavršava, ovisno već od vremena u kojem živi i od mogućnosti koje pruža to vrijeme.

Mediji kao sredstva

Usavršavajući sredstva komuniciranja čovjek dolazi do toga da uspijeva u djeliću sekunde poslati informaciju s jednog kraja svijeta na drugi, te svatko tko je želi može biti njezin dionik. Toliko je uspio usavršiti sredstva komunikacije da ne samo riječ/ton putuje putem brzoglasa/telefona na drugi kraj, nego i slika. Mediji su sredstva društvenog priopćavanja kojima se posreduju vijesti i informacije među ljudima. Oni su sredstva društvene komunikacije. Moderno vrijeme i tehnologija omogućuju iznimno velik protok informacija i zato su nazvani imenom masmediji. Sama riječ medius znači da stoji u sredini, da je neka vrsta posrednika, te da sam u sebi nema ni pozitivan ni negativan moralni predznak. Po svojoj definiciji oni bi trebali posredovati određenu stvarnost na objektivan način.

Mediji sredstva društvenog priopćavanja

Već rekosmo kako su mediji sredstva priopćavanja. Međutim važno je naglasiti da se radi o sredstvima društvenog priopćavanja, za razliku od sredstava osobnog priopćavanja. Mediji ostvaruju širi domet. Oni postaju općepostojeći i što se stavi na medije i u medije, ima domet javnosti. Iz toga izvire obveza moralnosti. Sadržaji koji se pojavljuju u medijima trebali bi biti takvi da nikoga ne ruše i ne dovode u opasnost ničiji integritet. Ne bi smjeli vrijeđati ničiji senzibilitet. Ne bi se smjelo pojaviti ništa što bi bilo nekome neprihvatljivo, nemoralno, destruktivno. Morala bi to biti uloga države da postavlja i uspostavlja kriterije onoga što bi smjelo biti za javnost, što je dobro, odgojno, konstruktivno. Ono što je od općeg značaja. Ono što ima destruktivan efekt ne bi smjelo biti na laganom dohvatu svakome, kao što u kući roditelji neće držati opasne sadržaje ili predmete na dohvatu djeci. Jer onaj tko se želi trovati, on će već naći privatno mnogo načina i sredstava da se truje, ali da to postaju sadržaji na kojima se hrani duša današnjega čovjeka to je neprihvatljivo. I to je njegovo pravo i želja. Njegova odgovornost. Neprihvatljivo je pak da se u ime njegovoga privatnoga prava da se truje, otrov pojavljuje kao kriterij i mjera slobode jednoga društva. Što ima više otrovnih, nemoralnih sadržaja u društvu, to se društvo smatra slobodnijim. Onaj tko se tome usprotivi, osuđen je kao nazadnjak i protivnik slobode i slobodoumlja.

Korištenja medija u današnje vrijeme

U moderno vrijeme pokazalo se da mediji mogu biti višestruko korisni, upravo zbog ove svoje posredničke uloge. Toliko je informacija i znanja danas dostupno svima kao zajednička baština. Kada nam nedostaje neki podatak, informacija, lako i brzo ga možemo pronaći i usvojiti. Može nam postati dostupan putem interneta ili nekog drugog sredstva priopćavanja kao što su novine, časopisi, revije…No shvatilo se da mediji imaju moć. Naziva ih se i sedmom silom. Oni mogu postati oružje promidžbe, zavaravanja, uvjeravanja. Kako je masa mogla koristiti medije, koji postaju masmediji, trebalo je to iskoristi da se pridobije masu za svoju stvar, a time ju se moglo kao bezličnu smjesu oblikovati i manipulirati, a da toga ne bude ni najmanje svjesna.

Činjenica je tako danas da su se stvorile velike ekonomske i interesne grupacije koje upravljaju medijima. Gotovo 90% medija je upravljano iz identičnih centara koji određuju profil pod kojim će pisati i kako se ravnati. Mora nam biti jasno da je većina medija manipulirana. Svaki medij ima svoju uređivačku politiku i malo koji se vodi kriterijem vrednota i sveobuhvatne dobrobiti čovjeka. Mnogo se insistira na tome da mediji budu neovisni, no danas samo veliki naivci mogu vjerovati u neovisnost medija. Mnoge informacije postale su dostupne masi, te se zovu masmediji, ali je pitanje jesu li izvori informacija i cilj s kojim se lansiraju, uvijek dostupni masama!? Taj prostor ostaje prostor manipulacije, jer lansiranom infomracijom, koja može biti objektivan i gola činjenica, može se ipak manipulirati, ovisno s kojim ju se predznakom i nakanom šalje u javnost. To što su mediji dostupni masama nije jamstvo neovisnosti i objektivnosti, ukoliko onaj koji ih kontrolira ima svoju nakanu i interes. Danas tu kvalifikaciju imaju samo liberalistički mediji, ali oni u svom ideološkom usmjerenju nisu nimalo neovisni. Oni imaju točan cilj i zadatak boriti se protiv tradicionalnih vrijednosti među koje spada nacija i obitelj, a također i vjera.

Mediji danas postaju ljudima sinonim za slavu i karijeru, umjesto da služe svojoj svrsi. Mediji su sredstva zabave i provođenja vremena. Nerijetko mediji postaju biznis. Na njima se lako i dobro zarađuje. Na njima se stječe popularnost. Postaju tako mnogim poligon za takozvani teror manjine nad većinom. Manjina u ime prava na slobodu, terorizira većinu i njihove postavke i njihov moralni kodeks. Nastoje pomoću zakonodavstava osigurati teren za svoj nemoral, a onima koji su moralni nabiti kompleks natražnjaštva i netolerantnosti.[1]

don Ivan Bodrožić

[1] Ne čudi onda da se u Hrvatskoj gotovo 75% ljudi u televizijskom ispitivanju u emisiji Nedjeljom u 2 izjasnilo da ne vjeruje medijima.