“Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje svoje.” (Iv 15,13)

Prelako je popustiti pesimizmu prema kojem izgleda da je sadašnje društvo masa, a ne suživot; da je složeno od jedinki, svake izdvojene u vlastitoj osobitosti i bez odnosa s drugima – ni s najbližima – da je borba i bezimenost u odnosu na one koji bi morali biti braća itd.

Ustvari, ako gledaš bez naočnjaka, primjećuješ da se nalaziš u mreži odnosa koji tvore osnovu tvoga života: krug rodbine, susjedi, školski drugovi, poslovne kolege, stanari četvrti, sve do slučajnih i prigodnih susreta.

Sve to nije tek činjenični podatak, nego odgovornost i zalaganje također. Trebaš se brinuti za osobe i odnose koji tkaju tvoju život. Imati oči, uši, srce i ruku za sve koji te okružuju. Barem dokle ti je moguće. I sve to tako da tvoje zauzimanje i tvoja raspoloživost u stvaranju ljudskih veza ne dolaze kao s pijedestala. Trebaš i drugima pomagati, štoviše, dopustiti da ti pomognu, što je još teže.

Kršćanska vjera te poučava u drugome gledati ne opasnost, prijetnju, razlog smetnje (makar bio različit od tebe po boji kože ili načinu mišljenja), ne protivnika u natjecanju kojega moraš nadići pod svaku cijenu (“Ili nadvladati ili podleći.”), nego bližnjega, u pravom smislu “onogakomepostaješblizak” (prema Lk 10,25–37). Radi se o tome da drugoga izvučeš iz nejasnog, da ti postane “ti”; da zatrpaš udaljenost iskopanu između sebe i njega, idući mu ususret; da zapaziš u njemu “brata”, upravo samu nazočnost Gospodina Isusa (usp. Mt 25). Ima više otajstva u ovim riječima nego što se može pokazati rastresenom pogledu. Drugi ne “postoji” potpuno dok ne otkrijemo granicu blagonaklone pažnje nekoga. I trebat će se ne zavaravati da ga uvijek ti izbavljaš od beznačajnosti. I ti ćeš morati – ja ti kažem – prihvatiti biti budan na kritičnost, divljenje, želju za ljubavlju onoga koji stoji pored tebe.

Gostoprimstvo i osjećaj prihvaćanja su važne kreposti. Osobito u našem svijetu koji osobne odnose teži svesti na površne, pretvarajući ih u igru “uloga” više nego u susrete jati ili traži nekog “različitog” za demoniziranje.

Stožeri prijateljstva

Postoji “drugi” i “drugi”. Neki “drugi”, usprkos tvojim naporima, jedva iziđu iz polusjene rastresenoga poznanstva i povremenog posjećivanja. Katkada se, naprotiv, ide povrh toga: iskrsne slična narav, međusobno poštivanje, duhovna srodnost, srdačnost koja postane i odanost. Simpatija koja nije samo osjećaj, emocija, nagonska privlačnost. To su prijatelji. Tada postaju opravdane i međusobne naklonosti.

U okružju u kojemu živiš ne možeš umišljati nazvati prijateljima sve koji prolaze pored tebe. Besmisleno je prijateljstvo s čovječanstvom. Moraš birati, a da načelno ne isključiš (nikoga).

Stari su često govorili o idealu prijateljstva (grčki: filía): jednostavno, nezainteresirano, jasno prijateljstvo, zaokupljeno “osobom”, a ne možebitnom korišću.

Isus je također, ne isključivši nikoga iz kruga svojih susreta, imao svoje prijatelje: Lazara, Martu, Mariju, Dvanaestoricu. Svratimo pozornost na to da je Krist, budući da je bio i Bog, ljubio sve jedinstvenom i iznimnom ljubavlju. Pavao može tvrditi – kao svatko od nas – o Gospodinu Isusu: “Ljubio me i predao samoga sebe za mene” (Gal 2,20).

Prijateljstvo ti postavlja neke vrlo konkretne zahtjeve: dati vremena i prostora prijatelju, suživot u teškim trenucima (padanje na ispitu, bolest, žalost, neuspjehe u ljubavi ili poslu itd.) ili u nekim značajnim trenucima (važne dionice njegova života, rođendani itd.), kao i podijeliti radosti, razočaranja, strahove, gorka jadanja.

Prijateljstvo zahtijeva plemenitost duše, uglađenost, strpljivost, vjernost, osjećajnost (trebaju nam godine za izgradnju pravoga prijateljstva, nekoliko trenutaka za njegovo rušenje).

Stožeri prijateljstva su besplatnost (preveliki ga računi ili naplate iznutra oslabljuju) i iskrenost (laž, prijevare, ali i tek izvjesna pomalo zlobna lukavost koja se igra reći i ne reći, potamnjuju njegovu čistoću). Iskrenost nije uvijek vrhunska krepost prijateljstva jer ljubav ponekad zahtijeva prešutjeti nedostatke, neugodne događaje, pravedne ukore u pogrešnim časovima, još nezrele životne naume itd. Laž nikada. Istina ne uvijek.

Još jedna opaska: lijepo je od prijatelja to što je “stvaran”: djeluje s tobom, odgovara, nije na “upravljanje”, nije na tvoju sliku i priliku. Ne predstavlja se tako, naprotiv, “veliki brat” našeg vremena: televizor i još više kompjutor. Jedan je stvaran, drugi virtualan. Jedan je uistinu drugi‑uz‑tebe koji te nadopunja, drugi je kao ogledalo u kojem se promatraš i gubiš. Stoga: plovi po Internetu (budući da je to danas granica znanja), ali ne zaboravi da je prijateljstvo “stvarnog” prijatelja nešto posve drugo.

Nakon ovoga preostaje istaknuti to što je vlastitije prijateljstvu i što nema ništa s prenemaganjem ili nečim gorim. Prijateljstvo ne nagrađuje uvijek. Čuva dionice patnje u kojima se čini da prijatelji čine jedan drugome zlo: toliko oštrije zlo koliko je iskrenija nakana koja ga uzrokuje.

Da, jer prijatelj čita u drugome prave mogućnosti onoga što to može postati i otkriva mu takvu intuiciju s povjerenjem da se vidi kako slobodno odgovara, iako slična podudarnost zahtijeva bol, promjenu, obraćenje, koje se gotovo buni protiv pristajanja.

Čudan je odnos prijateljstva. Na kraju ne znaš tko si uistinu. Uvijek se bojiš da si nakazno čeljade. Nadaš se raskoši, ali uvijek (na kraju) nakazno čeljade. Ismijavao bi sam sebe da ti dođe na pamet da možeš ostvariti ideal koji skrivaš u duši. Samo kad ti prijatelj s lucidnošću, ljubaznošću i nadom objasni tebe samog, onda stječeš snagu da postaneš slobodno ono što trebaš. I obratno.

Vrhunac i ispunjenje prijateljstva

Za kršćanina je Isus Krist onaj koji otkriva najdublje, napredno, ali i nezgodno lice prijateljstva.

Isus je ljubio ne samo besplatno, bez očekivanja uzvrata (kako čini svaki dobar prijatelj), nego i u nazočnosti nerazumijevanja, neprijateljstva, laži, nasilja, čak i od najdražih prijatelja. Predao se na smrt “u noći u kojoj je izdan” (1 Kor 11,23).

Ljubio je neprijatelje, molio za progonitelje, dao život za svoje ubojice. “Doista, dok mi još bijasmo nemoćni (grešnici), Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro” (Rim 5,6). Na taj je način

Isus vrhunac i ispunjenje prijateljstva. Novi zavjet nije slučajno skovao novu riječ za izricanje “kršćanskog” lica prijateljstva: agápe. Pojam izriče darežljivost, ali i sposobnost žrtvovanja i patnje za drugoga. I još: izražava stvaralačku snagu novih osoba sličnih Kristu.

Opraštanje i zajedništvo duhova tipične su crte kršćanskoga prijateljstva. Kršćanin ne raskida odnos i kad je uvrijeđen, nego uporno nastavlja tražiti u neprijatelju bratsko lice (usp. Mt 18,22; izrečeno u slici: pruža drugi obraz). Kršćanin nastoji slomiti žalosnu spiralu nasilja i protunasilja dok pita i daje oproštenje koje je, za sve, mogućnost novoga početka (usp. Mt 5,38–48). I to ne samo u velikim narodnim ili međunarodnim prepirkama, nego i u obiteljskim, suvlasničkim, župnim i drugim “kratkim” spojevima. Odatle počinje biti “mirotvorac” (Mt 5,9).

Nije rečeno, ipak, da opraštanje neprijatelju uključuje očuvanje ili rast prijateljstva u strogom, ljudskom smislu.

Isto tako kao što nije rečeno da opraštanje neprijatelju zahtijeva da se pretvaramo kao da nismo ništa krivo primili. Ljubav koju pružamo teži probuditi u drugome koji nas je uvrijedio želju za oproštenjem i popravljanjem. Ljubav nadilazi, ali uključuje pravednost.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Alessandra Maggiolinija Temelji kršćanskog života za mlade. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.