Prema Božjemu redu brak i obitelj imaju svoj početak u zajednici. Zajednica je najosnovniji odraz Božje pravednosti i ljubavi u svijetu. Brak može imati ispunjenje samo po zajednici. Bez zajednice nismo sposobni oduprijeti se nadmoćnim i razornim silama društva.

Brak je mnogo više od saveza između muža i žene

Vrlo je malo ljudi danas svjesno da brak sadrži tajnu koja seže mnogo dublje nego bračni savez. To je tajna vječnoga saveza između Krista i njegove zajednice koja se odražava u braku. Takav je brak mnogo više nego običan savez između muškarca i žene, oni su opečaćeni višim savezom: savezom Boga i njegova naroda. I to uvijek treba biti na prvome mjestu. To je savez kojemu smo obećali vjernost na krštenju i koji obnavljamo u obredima, posebno Vazmenoga bdijenja i u nekim sakramentima. Na to bismo trebali misliti kod svakoga vjenčanja. Bez toga ni najsretniji brak ne može donijeti trajne plodove.

Kako bi slab bio bračni savez i malo težine imao u sebi kad ne bi bio nešto više od običnoga ugovora među ljudima. Koliko bi bolja bila situacija modernih obitelji kad bi svi kršćani bili spremni svoju vjernost Kristu i zajednici proširiti i na brak.

Za sve koji su učvršćeni u vjeri stoji Krist – jedini koji stvarno ujedinjuje i uvijek posreduje između onih koji se ljube. Njegov Duh uvijek otvara put bez zaprjeka onima koji se vole. Ako u braku nastupi grijeh i prekrije duh ljubavi, slijedit će vjernoga učenika u zajednici, a ne posrnuloga supružnika.

Ljubav koja se temelji na osjećajima bori se protiv ovoga temelja jer naginje tomu da ne poštuje istinu. Pokušat će, dapače, i spriječiti pristup pravomu svjetlu. Nije sposobna, niti hoće razriješiti vezu koja je po sebi nepravilna i neodrživa. A prava ljubav nikada ne slijedi zlo, nego se raduje istini (Kor3,6).

Zbog toga se svakomu mladomu paru u našoj zajednici prije vjenčanja postavlja pitanje: „Ako jedno od vas zastrani u svojoj vjeri i otpadne od pravoga puta, hoće li obećati da će održati svoju vjernost i mimo braka?“ Drugim riječima: oba supružnika trebaju znati da je njihova vjernost Bogu i zajednici vrjednija od saveza osjećaja braka. Ovo nije odlučno pitanje samo za parove u našoj zajednici, nego za svakoga muža i ženu koji trebaju postaviti pitanje o nasljedovanju Isusa. Ako ih ne veže obaveza prema Isusu i zajednici, prema komu će ih vezati (Lk 9,57-60; 14,26-27)?

Ako se malo zajedništvo jednoga para stavi pod veću zajednicu, onda dobiva dublji i jači temelj jer će biti povezano s jedinstvom vjernika. I nije nikakvo čudo da je ova misao većini ljudi strana. U današnjem društva vlada uvjerenje da će brak biti čvršći što je neovisniji. Mnogi čak vjeruju da će par biti sretniji što bude više oslobođen „pritisaka“ međusobnih obveza. To je apsolutno krivo razmišljanje. Brak može trajati samo ako je sagrađen na temelju pravila koja je Bog dao i iz njegove ljubavi. Ako brak nije izgrađen na stijeni vjere, onda je sagrađen na pijesku.

Muž i žena imaju različite zadaće i moraju se međusobno dopunjavati

Vrlo je važno uvjerenje da ljubav prema Kristu ima prednost prema svima drugima jer nam pomaže da shvatimo raspodjelu uloga među spolovima. Bog je njima dvoma dao sasvim različita područja i zadaće i ako se one na prirodan način u braku ispune, potiču jedinstvo i ljubav. Moj otac J. Heinrich Arnold napisao je:

Pri ruci su nam dokazi da se muškarac i žena u svojim prirodnim datostima razlikuju. Naglašavam da stav kako su bitne razlike među njima čisto biološke proizlazi iz materijalistički određenoga mišljenja. Žena želi ljubljenoga primiti u sebe. Žena je po prirodi određena da daje, trpi, podnosi, njeguje, brani. Muškarac čezne da u nju prodre i da bude jedno s njom. Muškarac je po prirodi stvaralac i skloniji preuzimati inicijativu.

Rečeno je da duša oblikuje tijelo. I tu je najdublja misao: duša je Božji dah. Najdublja bit svakoga čovjeka nalazi odraz u tijelu i svako je tijelo, kao i duša – različito. To nije pitanje ranga. Muškarac i žena stvoreni su na sliku Božju i što može biti veće od toga? A ipak postoji neka razlika! Pavao uspoređuje muškarca s Kristom, a ženu sa zajednicom (Ef 5,22-24.) Muškarac kao glava označuje Krista koji služi. Žena kao tijelo označuje predanje zajednice. Razlika postoji u pozivu, a ne u vrijednosti spolova.

Marija je slika zajednice. U njoj prepoznajemo pravu vrijednost ženstvenosti i majčinstva. Žena je kao zajednica jer ona prima i nosi Riječ u sebi (Lk 1,38), a slijedeći volju Božju donosi život u svijet. I tako ispunja najuzvišeniju zadaću.

Ljubav žene razlikuje se od ljubavi muškarca. Ona je čvršća jer izvire iz vjernoga ženskoga bića. Ona se posvećuje zaštiti i vođenju onih koji stoje pod njezinom zaštitom. Muškarčeva je ljubav zahtjevna. Ona traži da je drugi slijede. To je ona ljubav koja je utrla put apostolima: „Idite po svem svijetu i učinite sve narode mojim učenicima i krstite ih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt28,19). Zadaća muža, kao i žene, uvijek je povezana sa zadaćom zajednice.

Apostoli Petar i Pavao upozoravaju na to da bi muž trebao biti glava ženi, ne u smislu vlasti i sile, nego u jedinstvu s Kristom (1 Kor11,3). To ne znači da muškarac stoji na višem položaju. Činjenica da je žena stvorena od muškarčeva rebra, a da je čovjek njezin plod, pokazuje da su oboje ovisni jedno o drugome (1 Kor 11, 11-12). Zadaća i odgovornost jednoga supružnika nisu ništa vrjednije od drugoga, one su jednostavno različiti. U bračnome poretku koji je Bog postavio oboje, muž i žena, uzimaju svoje pravo mjesto i ni jedan supružnik ne vlada drugim – vlada jedino poniznost i ljubav.

Nesreća je našega vremena to što su muž i žena izbjegli odgovornosti i zadaće koje im je Bog odredio. Žene se bore protiv bolova i teškoća trudnoće i rađanja odbacujući ih, a muškarci se nastoje izmaknuti ispod tereta odgovornosti koje sa sobom donose brak i očinstvo. Ova je pobuna prokletstvo našega vremena. Ona će buduće naraštaje odvoditi s pravoga puta. Bog je odredio da žena rađa djecu, a pravi će muž zbog toga svoju ženu sve više voljeti i poštovati. Petar opominje:

„Tako i vi, muževi, obazrivo živite sa svojim ženama, kao sa slabijim spolom, te im iskazujte čast kao subaštinicima milosti Života da ne spriječite svojih molitava“ (1 Pt 3,7).

Jasno je da razlika između muža i žene nije apsolutna. Prava ženstvenost sposobna je i za mušku odvažnost, a prava se muževnost odražava u predanju i poniznosti Marije. U pravome će braku muž preuzeti vodstvo, iako je čovjek sa svojim slabostima. To pak ne znači da je on gospodar, a da mu je žena sluškinja. Ako muž ne vodi u ljubavi i poniznosti, ako ne živi Isusovim Duhom, njegovo će se vodstvo pretvoriti u tiraniju. Glava ima svoje određeno mjesto na tijelu, ali ne dominira. Kod vjenčanja u našim zajednicama pita se zaručnika je li spreman svoju ženu voditi „u svemu što je dobro“. Isto se tako pita zaručnicu je li spremna svoga muža u tome slijediti. To jednostavno znači da oboje slijede Isusa.

Pravo vodstvo znači služenje u ljubavi

U svojem pismu Efežanima Pavao upozorava na ljubav koja se žrtvuje, koja čini bit svakoga pravoga vodstva: „Vi muževi, ljubite svoje žene, kao što je Krist ljubio zajednicu (Crkvu) i za nju se predao“ (Ef 5,25). Ova zadaća, ljubiti, obvezuje svakoga muža i svaku ženu, bilo da su u braku ili ne.

Ako uzmemo k srcu Pavlove riječi, doživjet ćemo pravo nutarnje jedinstvo odnosa koji nosi ljubav – govor dvaju srdaca Bogu jednim jedinstvenim glasom. Samo na ovaj način naši brakovi mogu primiti blagoslov. Mi ćemo obnavljati ljubav prema bračnomu drugu i neprestano tražiti putove koji će nam pomagati da jedno drugomu služimo u ljubavi. Najljepše je u tome što ćemo tada doživljavati stalnu sreću i radost. Crkveni je otac Tertulijan napisao:

Odakle možemo uzeti prave riječi da bismo opisali sreću jednoga braka koji je sklopljen u prisutnosti zajednice i potvrđen blagoslovom? Kakva je dragocjenost bračni teret dvaju vjernika koji su jedne nade, jedne želje, jednoga morala, a iste službe. Oboje, brat i sestra, oboje su sluge, bez različitosti duha i tijela. A ipak su dvoje u jednoj ljubavi. Gdje je jedno tijelo, tu je i jedan duh. Zajedno mole, zajedno meditiraju tako se zajedno poučavaju. Na isti su način uključeni u Božju zajednicu (obitelj), pristupaju jednako Božjemu stolu, jednaki u strahu, u progonstvima, u vremenu uspjeha i odmora. Međusobno se produbljuju što bolje hvale Boga, koliko svatko od njih najbolje može. I kad Krist takve vidi i čuje, on im se raduje. Takvima šalje svoj mir. Gdje su dvojica, tu je on sam i tu zli nema pristupa.

Preuzeto iz knjige Johanna Christopha “Seks, Bog i brak”.