Ja, kao vjernica, odavno sam molila Boga da mi pokloni osobu koja me neće udaljavati od mojih uvjerenja. Tako je i bilo. Nikada nisam molila da bude vjernik, već da me ne odvaja od Njega, napisala je Ines Fontanals Cabre za portal Aleteia.

Prije nego što sam se udala, razmišljala sam o činjenici da on nije kršćanin. Pristao je da se vjenčamo u crkvi i da naša buduća djeca budu odgajana u kršćanskom duhu (imamo ih troje, svi su kršteni i primili su prvu svetu pričest).

Prihvatila sam ovaj križ, da živim vjeru u samoći unutar braka sa zadatkom da volim Boga za sebe i za njega.

Ponekad je teško sama živjeti vjeru: kad vidiš parove na misi, ili kad pomisliš da ne možeš moliti zajedno s partnerom…

Ali sve to predajem Bogu kako bi on to promijenio i ulagao zajedno s mojom molitvom u promjenu srca moga muža i moje djece, da bi mogli imati iskustvo Boga.

Osjećam se pozvano da slijedim Božju volju i da budem ta koja će donositi svjetlo vjere u moju obitelj, moleći uvijek da meni drage osobe pronađu vjeru.

Biti dio obitelji vjernika i nevjernika čini to da smo više uronjeni u svijet, da imamo jako blizu različite točke gledišta, sa slobodom i uvjerenjima koja se poštuju.

Bog je učinio da moja vjera postane jača, jer je u moje ruke stavio veliku zadaću i ispunio ono što sam ga molila na početku ovoga puta: da me ništa ne udalji od mojih uvjerenja.

Moja vjera mi pomaže da se pouzdam u Boga, i u trenutku za kojeg On misli da je prikladan, dodirnut će srca dragih mi osoba, ali da to učini potrebna mu je moja molitva. “Ništa bez Tebe, ništa bez nas.”