Obitelj se uvijek držalo prvim i temeljnim izrazom ljudske društvene naravi. To se u srži ni danas nije promijenilo. No, u naše se doba radije ističe koliko obitelj, koja je najmanja i prvotna ljudska zajednica, dobiva osobnim doprinosom muškaraca i žene. Obitelj je, naime, zajednica osoba kojima je vlastit način postojanja i zajedničkog življenja, upravo zajedništvo: communio personarum. I tu – ne dovodeći u pitanje apsolutnu transcendenciju Stvoriteljevu u odnosu na svako stvorenje – izbija jedinstven odnos s Božanskim “Mi”. Samo su osobe sposobne postojati “u zajednici”. Obitelj započinje od bračne zajednice, koju Drugi vatikanski koncil označuje kao “savez” u kome se muškarac i žena “uzajamno darivaju i prihvaćaju” (GS 48).

Knjiga Postanka otvara se toj istini kada glede uspostave obitelji po braku tvrdi: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Post 2,24). Krist u Evanđelju, u prepirci s farizejima, ponavlja te riječi i dodaje: “Prema tome, oni više nisu dva, nego jedno tijelo. Dakle, što je Bog sjedinio, i neka čovjek ne rastavlja!” (Mt 19,6). On iznova ističe obvezujući sadržaj onoga što je bilo “od početka” (Mt 19,8) i što trajno u sebi čuva taj sadržaj.

Kad zajedno Apostolom prigibamo koljena pred Ocem po kome se imenuje svako očinstvo i majčinstvo (usp. Ef 3,14-15), spoznajemo da je roditeljstvo događanje po kome se obitelj, već uspostavljena bračnim ugovorom, ostvaruje “u punom i osebujnom značenju” (Familiaris consortio 69). Majčinstvo nužno uključuje očinstvo, i uzajamno, očinstvo nužno uključuje majčinstvo. To je plod dvojnosti koje je Stvoritelj “od početka” udijelio ljudskome biću.

Upozorio sam na dva pojma koji su srodni ali nisu istovjetni: pojam “zajedništvo” i pojam “zajednica”. “Zajedništvo” sadrži osobne odnose izmedu “ja” i “Zajednica” pak nadvisuje taj prikaz usmjerujući se na “društvo”, na “mi”. Obitelj, zajednica osoba, ipak je prvo ljudsko “društvo”. Ono se javlja čim se ostvaruje bračni ugovor koji uvodi muža i ženu u trajno zajedništvo ljubavi i života te se potpuno i na osebujan način dopunjava rađanjem djece.

“Zajedništvo” muža i žene početak je obiteljske “zajednice”. Obiteljska “zajednica” do dna je prožeta onim što čini vlastitu bit “zajedništva”. Ta može li se na razini čovječnosti ikoje “zajedništvo” usporediti onim koje se uspostavlja između majke i djeteta što ga je ona pod srcem nosila i dala na svijet?

U tako uspostavljenoj obitelji iskazuje se novo jedinstvo u kome se potpuno ispunjava odnos roditeljskog “zajedništva”. Iskustvo pokazuje da to ispunjenje predstavlja zadatak i izazov. Zadatak obuhvaća muža i ženu u ostvarenju njihova izvornog saveza. Djeca koja se od njih rađaju trebala bi – i tu je izazov – učvrstiti taj savez obogaćujući i produbljujući bračno zajedništvo oca i majke. Kad se to ne događa, treba se pitati nije li sebičnost, koja se zbog ljudske sklonosti na zlo krije i u ljubavi između muškarca i žene, jača od te ljubavi. Muž i žena ne moraju toga biti svjesni. Potrebno je da od samog početka srca i misli upravljaju k Bogu “od koga se imenuje svako roditeljstvo”, kako bi njihovo očinstvo i majčinstvo iz toga vrela crplo snagu za trajno obnavljanje u ljubavi.

Očinstvo i majčinstvo predstavljaju sami u sebi izuzetnu potvrdu ljubavi omogućujući joj da otkrije izvornu širinu i dubinu. No, to se događa samo od sebe nego je upravo zadatak povjeren jednom i drugom. U njihovu životu očinstvo i majčinstvo uspostavljaju stanovitu “novost” i bogatstvo koje je tako uzvišeno da mu se može približiti samo “na koljenima”.

Iskustvo pokazuje da ljudska ljubav, koja je po naravi usmjerena očinstvu i majčinstvu, biva ponekad zahvaćena dubokom krizom i čak ozbiljno ugrožena. takvim prilikama treba razmisliti o traženju usluga koje pružaju bračni i obiteljski savjetnici po kojima je među ostalim moguće potražiti i pomoć specijalista psihologa i psihoterapeuta. No ipak se ne smije zaboraviti da uvijek važi ono što je Apostol rekao: “Prigibam koljena pred Ocem od koga se imenuje svako roditeljstvo nebu i zemlji.’ Brak, sakramenat braka, savez je osoba u ljubavi. A ljubav može biti produbljena i očuvana samo od Ljubavi, one Ljubavi koja je “izlivena u našim srcima po Duhu Svetomu koji nam je dan” (Rim 5,5). Ne bi li se baš u Godini obitelji molitva trebala usredotočiti na odlučnu točku prijelaza od bračene ljubavi na rađanje, što znači na očinstvo i majčinstvo? Ne postaje li baš tada nenadomjestiv “izljev milosti Duha Svetoga”, zazivan liturgijskom slavljenju sakramenta braka?

Prigibajući koljena pred Ocem, Apostol moli da “dadne… da se ojačate u snazi po njegovom Duhu u nutarnjega čovjeka” (Ef 3,16).

Ta “snaga nutarnjega čovjeka” nužna je obiteljskom životu, osobito u kritičnim momentima kad je, naime, ljubav koja je u liturgijskom obredu bračnoga pristanka izražena riječima: “Obećajem ti vjernost uvijek… u sve dane života svoga” pozvana pobijediti tešku kušnju.

(Pismo obiteljima, IKA,  Zagreb, 1994., br. 7)