Već dugo smatram svetoga Josipa svojim svecem zaštitnikom. Mnogo sam mu se puta obraćao pri promišljanju o važnim životnim odlukama, i na njegov sam blagdan iskusio važne „neprimjetne” blagoslove, no ove mi je godine njegova zaštita još više značila.

Prošloga sam proljeća sjedio u automobilu, i pred bolnicom čekao svoju suprugu Carolyn. Ona je malo prije toga imala pozitivan rezultat testa za trudnoću, i to prvi put. Ujutro toga dana uzbuđeno smo razgovarali o tome da objavimo vijest o trudnoći na čestitkama za Majčin dan. Ona je sada bila u bolnici na svojemu prvome ultrazvuku, a ja sam bio u autu, jer zbog restrikcija u vezi s pandemijom COVID-19 nisam smio ući u bolnicu.

Kada je pregled završio, ona je istrčala iz bolnice, i niz lice su joj se slijevale suze. „Nema ničega”, rekla je bacajući mi se u naručje. „Tamo nema ničega.”

Njezine su me riječi šokirale. To je bio početak teškoga putovanja, koje je iskušalo naš brak i vjeru, ali u konačnici nas je oboje ojačalo. Morao sam se nositi s tugom, otupjelošću, krivnjom i usamljenošću. Milijuni su muškaraca prošli taj isti put kao i ja, ali iznenađujuće je malo resursa za nas.

U takvim situacijama muškarci imaju zaštitnika kojemu se mogu obratiti za pomoć. Sveti Josip znao je što su teška putovanja. Znao je što su velike poteškoće, i borio se s time kako najbolje slijediti Božju volju. U ovoj godini svetoga Josipa razmišljao sam o svim načinima na koje je on savršen svetac koji može pratiti muškarce koji su izgubili dijete prije njegova rođenja.

Vjernost i pravednost

Manjak izvjesnosti u vezi s budućnošću jedan je od najvećih izazova za očeve djece izgubljene u spontanome pobačaju – naročito za nas koji još nemamo druge djece. Gubitak djeteta strašan je sam po sebi, a podsjeća nas i na neizvjesnost pravca u kojemu ide naš vlastiti život. Sada se pitamo hoćemo li uopće imati djece. Ako naša supruga u budućnosti nekada bude imala pozitivan rezultat testa za trudnoću, znamo da bi veselje moglo biti umanjeno tom neizvjesnošću koja nagriza našu radost.

Ne možemo očekivati jasnoću, ali nismo ostavljeni sami. U tišini molitve i klanjanja pred Presvetim oltarskim sakramentom, i u razgovorima s bliskim osobama, dopuštamo Bogu da nas dovede do svetosti i pokaže nam put. Molimo za vjeru kakvu je imao sveti Josip – sposobnost da kažemo „da” izazovima kako nadolaze, i milost da svim srcem odgovorimo na Božji poziv.

Pravednost i vjernost svetoga Josipa čine ga primjerom muškarcima u svim životnim fazama. Nakon što sveti Josip doznao za Marijinu trudnoću i odlučio potiho se razvesti, anđeo ga je posjetio u snu i rekao mu da uzme k sebi svoju ženu. Ne čitamo ništa o oklijevanju ili prepirkama poslije toga susreta. Sveti Josip jednostavno je ostao šutljiv, i pouzdao se u Boga.

Očevi koji su izgubili djecu prije njihova rođenja često ostaju kao nijemi svjedoci. Dok se mi borimo s vlastitim osjećajima, bliski nas ljudi često pitaju: „Kako je tvoja žena?” prije nego što to pitaju nas – ako nas uopće i pitaju. Iako to nije lako, u jednome smislu zapravo i treba tako biti. Naša supruga nosi tjelesnu stvarnost spontanoga pobačaja na način na koji mi to ne prolazimo, i ona nose jedinstvenu tugu, koju joj njezin muž mora pomoći nositi. Baš kao što je Josip uvijek tražio ono što je najbolje za Mariju, i mi smo pozvani služiti svojoj supruzi. Po svojim bračnim zavjetima pozvani smo biti poput Krista za Crkvu – žrtvovati se, i to čak do točke da damo svoj život za nju.

Služiti svojoj supruzi zahtijeva snagu koja se crpi iz samoga našega braka, kao i iz drugih važnih odnosa u našemu životu – a najvažniji je među njima naš odnos s Bogom. To je naročito istinito u milosti koju nam On daje, koja u nama donosi plodove onda kada smo mi ispravno raspoloženi da je primimo.

Moramo osnažiti i ojačati sami sebe kako bismo mogli poduprijeti svoju suprugu tijekom procesa tugovanja. Da, pozvani smo tugovati zbog svoje supruge, ali smo pozvani i tugovati s njom. Svatko od nas ima svoje vlastite rane, potrebe i duboku tugu, i svatko od nas zaslužuje ljubav i potporu čak i dok se do kraja daje za one koje ljubi. Moramo na sebe preuzeti inicijativu i potražiti duhovno vodstvo, terapiju, i druge resurse za duševno i duhovno zdravlje. Naša ranjivost nije slabost – ona je dio naše, ljudske prirode. Ako budemo imali hrabrosti potražiti pomoć koja nam je potrebna, moći ćemo bolje služiti svojoj supruzi i Gospodinu.

Sveti Josip, prijatelj i vodič

Razmišljanje o očinstvu svetoga Josipa i njegovoj blizini Isusu budi želju da se i mi približimo Njemu. To me je potreslo dok sam razmišljao o vlastitome očinstvu, i svim onim trenucima nježnosti koje neću imati sa svojim djetetom. No u obraćanju svetome Josipu i mi možemo sudjelovati u tim trenucima očinstva. Moramo mu se moliti kako bismo, prije svega, nasljedovali njegovu sposobnost da poslušamo i prihvatimo sve što Bog priprema za našu budućnost.

U našemu je slučaju najteža molitva – molitva zahvaljivanja: za blagoslov očinstva, koliko god ono kratko bilo, i molitva za to da zauvijek čuvamo u sjećanju trenutke radosti koju smo osjećali dok smo dočekivali taj kratki novi život, prije nego što se dogodilo najgore.

Brinući se za svoju obitelj, sveti Josip je istovremeno ljubio Boga. Za svetoga Josipa ljubav prema Bogu i ljubav prema svojoj obitelji nisu bile razdvojene. Dakle, naš put i nije toliko drugačiji. Naš poziv je nemoguć ako ne ljubimo Boga više nego što ljubimo ikoga ili išta drugo u svojemu životu.

Muškarci i žene koji trpe zbog gubitka djeteta neće biti zadovoljni neodređenim klišejima o „Božjemu planu”, ili pozivima da se „ne boje”, koji često djeluju kao omalovažavanje naših osjećaja. Kada sam molio devetnicu svetome Josipu, često sam osjećao frustraciju kad bih trebao izgovoriti riječi: „Nitko se nikada nije utekao tvojoj zaštiti ili molio za tvoju pomoć, a da nije zadobio uslišanje”. Za parove koji se bore s neplodnošću, spontanim pobačajem ili kombinacijom tih dviju stvari, prirodno je – nakon što smo specifično molili za dijete i ostali neuslišani – sumnjati u te riječi. Dok oni među nama koji su razmišljali o pozivu na svećenički ili redovnički život – a ipak smo se osjetili pozvanima biti muževi i očevi – molimo pored prazne dječje sobe ili brišemo suze s lica svoje supruge koja tuguje, u iskušenju smo osjetiti se napuštenima.

Planovi za koje molimo i planovi koje Bog ima za nas neće se uvijek poklopiti. Možemo, uz Božju pomoć, preobraziti svoju molitvu prema tome da Ga molimo da nam pokaže put dalje, i da nam dadne snagu prihvatiti sve što se može naći pred nama. Ne možemo očekivati da je sveti Josip osjećao savršeni mir i jasnoću u svakome trenutku svojega očinstva. On je ozbiljno shvatio i prihvatio zahtjeve koji su stavljeni pred njega, zahtjeve da štiti Kristov zemaljski život, ali to ne znači da su oni bili lagani. Moramo razumjeti da mir u našim srcima neće doći zahvaljujući zemaljskim željama – čak i onima najplemenitijima i najvjernijima. Sveti Josip shvatio je u čemu je istinski mir – u jaslice u Betlehemu položio je Kneza Mira.

Jedan mi je savjetnik rekao da će borba za dobivanje djece biti križ koji će definirati moj brak i život. Bio je to podsjetnik da naš poziv da uzmemo svoj križ i slijedimo Krista nije metafora. Križevi su teški, a put na kojemu ih nosimo dugačak je, i pun krvi, znoja i suza. Noseći svoj križ, sveti Josip pripremio je Isusa da nosi svoj, a s njime i težinu svih naših grijeha.

Tražimo Gospodina isto onako kako ga je tražio sveti Josip: s poniznošću, pouzdanjem i istinskom ljubavlju. Molimo ga da nas na ovome putovanju prati on i njegova voljena supruga.

Izvor: Our Sunday Visitor | Prijevod: Ana Naletilić

DODATAK: Na groblju Raštani u Mostaru nalazi se grobnica u koju roditelji mogu pokopati djecu izgubljenu prije rođenja („Nisam željela da moje dijete završi u medicinskom otpadu – pokopala sam ga u grobnici za nerođenu djecu u Mostaru.”), a u Hrvatskoj se to može učiniti u šest gradova: „Grobnica za nerođene”. Dirljivo svjedočanstvo o takvome iskustvu možete pročitati ovdje

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.