DRASTIČNA PROMJENA U PROTEKLIH 40 GODINA

Razvod nekad i danas: od rastakanja temelja društva do puta prema samoostvarenju

Usporedbom dvaju filmova o razvodu nastalih u razmaku od 40 godina, uočava se strahovita promjena društva u pogledu na to veliko obiteljsko i društveno zlo. Ono što je nekada bio poraz dvaju osoba, danas se veliča kao put prema samoostvarenju. “Čini se da smo između očekivanja i razočaranja negdje izgubili život. Onaj život koji je daleko od savršenog, ali koji je ovdje i sada, i koji je zapravo jedino što imamo i što je vrijedno borbe”, piše Lucija Ćorić.

razvod

Foto: screenshot

Netflixov novi film „Marriage Story“ čiji bi prijevod na hrvatskom glasio „Priča o braku“, zapravo je priča o razvodu koji se naizgled događa ni iz čega, iznenada, ženinom odlukom, kojom je muž, zadubljen u svoj posao i nesvjestan njenih želja i potreba, sasvim zatečen. Tu je još i njihov maleni sin, a zbog borbe za njegovo skrbništvo dvoje bivših supružnika završava na sudu gdje će pred sucem izreći stvari koje nisu mogli ili znali reći jedno drugome.

Ako vam ovaj opis zvuči poznato, to je vjerojatno zato što ste gledali filmski klasik iz 1979., „Kramer protiv Kramera“. Potonje bi se djelo moglo sažeti identičnim riječima koje su gore upotrijebljene za opis „Priče o braku“. Dapače, opisu obaju filmova mogli bismo dodati i to da par najprije živi u New Yorku, ali žena svoju sreću odlazi tražiti u Kaliforniji, zatim i to da glavnu žensku ulogu igra jedna od najpopularnijih glumica današnjice, neobičnog i izražajnog lica (Meryl Streep onda, Scarlett Johansson danas), a da je glavni muški glumac duže kose i netipičnih tjelesnih proporcija (dok je Dustin Hoffman vrlo nizak, Adam Driver iznimno je visok). Na kraju, dodajmo i to da su obojica dječaka iz ta dva filma gotovo iste dobi i također slične vanjštine.

Uzimajući u obzir takve podudarnosti, gotovo je nevjerojatno da se u (većinom pohvalnim) kritikama novijeg filma nitko ozbiljno ne osvrće na činjenicu koliko je sličan onom starijem. Čak i sam redatelj „Priče o braku“, Noah Baumbach, navodi „Kramer protiv Kramera“ kao tek jednu od referenci, uz neke druge filmske uratke. Međutim, sličnosti između dva filma jednostavno se čine prevelikima da bi se zanemarile. Ipak, vrag je, kako se kaže, u detaljima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Budući da ovo nije filmska kritika, već pokušaj komentara društva koje portretiraju ta dva filmska uratka, te detalje promatrat ćemo upravo kroz ono što oni otkrivaju o suvremenom naspram društva kakvo je bilo prije 40 godina.

Ponajprije, jasna je promjena fokusa s muškog na ženski lik: dok je u starijem filmu Dustin Hoffman majstorski proveo transformaciju svog lika od nezainteresiranog i prezaposlenog muškarca do brižnog i pažljivog oca, u novijem djelu uloge su naizgled jednako podijeljene (ako je vjerovati nominacijama za Oscara), ali su ipak u prvom planu unutarnje borbe glavne junakinje Nicole Barber koju igra Johansson. Zanimljivu kritiku te razlike dao je New York Times također uspoređujući dva filma. Njihov je, pak, zaključak da je „Kramer“ bio „progresivniji“ od svojeg suvremenijeg pandana jer u potonjem muški lik ni u jednom trenutku ne priznaje svoje zanemarivanje potreba bivše supruge, dok je u onom prethodnom Ted Kramer shvatio što je činio krivo i za to se pokajao.

Taj zaključak tim više čudi kad se zna da je upravo „Kramer protiv Kramera“ dugo bio ocijenjen kao antifeministički film zbog „demoniziranja“ žene koja napusti svoje dijete kako bi pronašla sebe. U novom filmu žena je ta čijim se razlozima i potrebama film (pretežito) bavi, ali to danas više nije dovoljno. Izgleda da smo došli do toga da za film nije dovoljno da na pozitivan način portretira ženin put prema samoostvarenju da bismo ga proglasili feminističkim ili, u najmanju ruku, „progresivnim“, već je za taj epitet nužno da muškarac u tom filmu bude na neki način kažnjen ili da barem prizna da se loše odnosi prema ženi.

Prava je istina da novom filmu nedostaje bilo kakvog pokajanja, u njemu nema transformacije, gledatelj ne može doživjeti preobrazbu ni muškog ni ženskog lika, izostala je katarza. Oba Kramera, i Ted i Joanna, na sudu shvaćaju gdje su pogriješili i to je vrlo jasno prikazano, o čemu svjedoči i kraj filma (koji nećemo otkriti jer ga svakako vrijedi pogledati). U „Marriage Story“, pak, takva svijest nedostaje, oba supružnika ustraju u svome i na kraju, mogli bismo reći, dobivaju ono što su željeli. Taj film puno veću pažnju posvećuje njihovim emocijama i željama, posebice ženinom nezadovoljstvu, njenom traganju i potrebama, nego samoj činjenici razvoda kao jednom od najbolnijih trenutaka kroz koji neka obitelj može proći.

I jednim od najneprirodnijih, također, što vrijedi kako s kršćanskog tako i s općeljudskog stajališta. Obitelj je prirodno čovjekovo stanje, razvod to nije. U vrijeme kad je snimljen „Kramer protiv Kramera“, u Kaliforniji je tek 10 godina bio moguć tzv. „no-fault divorce“ ili razvod bez krivnje ijednog supružnika za koji je jedini uvjet da je brak „nepovratno uništen“. (Vrijedi spomenuti i da je savezna država New York takav razvod omogućila tek ne tako davne 2010. godine!) Ta pravna mogućnost značajno je smanjila sudske troškove koji su u parnicama gdje se dokazivala krivnja drugog supružnika dosezali vrtoglave iznose. Nekako i priliči da je u zemlji u kojoj se sve vrti oko novca najvažnije da i razvod bude – jeftin.

(Jeftin, lako dostupan, siguran i pod okriljem institucije – ako vas i ova argumentacija podsjeća na nešto što ste već čuli, ni to nije slučajno: neodoljivo je slična onoj kojom se služe zagovornici lako dostupnog pobačaja. Glavna je premisa da svi to ionako rade, pa država to treba samo omogućiti i učiniti što dostupnijim, jednostavnijim i, naravno, jeftinijim.)

Četrdeset godina poslije, taj protek vremena, to uporno potkopavanje temelja braka itekako se osjeti u različitim naglascima dva filma o kojima je riječ. U novijem razvod se uopće ne preispituje kao takav, njegova opravdanost davno je sažvakana i probavljena u općoj svijesti društva i sada nam samo ostaje vidjeti kome pripada dijete i tko će od razvedenih bolje „krenuti dalje“. Također, dok je Joanna Kramer bila kućanica koja je napustila dijete i muža pokušavajući ostvariti neku karijeru, Nicole Barber žena je koja ima vrlo uspješnu karijeru u poslu koji voli, ali razvodi se jer, prema vlastitim riječima, nema ništa svoje. Izgleda kao da joj najteže pada upravo to što su ona i muž postali jedno tijelo.

Ovdje treba spomenuti i razliku koja između dva filma postoji u djetetovu poimanju razvoda: dok je Billy Kramer istinski preneražen i povrijeđen rastavom roditelja i činjenicom da jednog od njih sada nema, mali Henry Barber u vezi s tim postavlja tek poneka pitanja koja otkrivaju da se s razvodom susreo i prije, vjerojatno kod roditelja svojih prijatelja.

Paradoksalno, unatoč svojim nazivima, „Priča o braku“ više se bavi razvodom nego brakom i veći fokus stavlja na pojedince kao neovisne jedinke, nego na obitelj kao poseban entitet koji se razvodom razara. Kod „Kramera“, pak, to je obrnuto jer taj film, iako već u samom naslovu daje naslutiti sudsku parnicu, ipak prepoznaje dimenzije katastrofe koju razvod predstavlja za jednu obitelj i dopušta svojim likovima da tu bol osjete i da se s njome nose.

Opisana razlika, čini se, vrijedi i za naše društvo danas u odnosu na ono kakvo je bilo prije pedesetak godina: razvod više nije shvaćen kao zadnja instanca, zlo za kojim se poseže samo u najnužnijim situacijama, nego kao sredstvo osobnog rasta i razvoja. Ne razvode se više samo prevareni, istučeni, silovani ili maltretirani, već oni koji su nezadovoljni, neispunjeni, koji žele nešto postići, „steći sebi neko ime“. Doista, gotovo smo svaki dan bombardirani naslovima o zvijezdama koje su „sretno razvedene“, koje svoj razvod opisuju kao „novi početak“, čin samopoštovanja i „osnaživanja“, iako u braku nije bilo nasilja, pa čak ni prijevare.

Ovo vrijedi kako za Ameriku tako i za Hrvatsku, jer stope razvoda kod nas, iako možda nešto niže nego u ostalim europskim zemljama, nisu ništa manje značajne i zabrinjavajuće. „Pogodnost“ razvoda bez krivnje supružnika dobili smo još u bivšoj državi, raspada se svaki treći brak, a razvod ni kod nas nije neka vijest, osim kad je riječ o razvodima slavnih koji medije iskorištavaju za obračune u bitci za skrbništvo nad djetetom.

Više od tzv. istospolnih brakova i svih rodnih teorija, ova bi tendencija trebala zabrinuti vjernike, ali i sve ljude dobre volje i, usudila bih se reći, zdravog razuma, koji su sposobni povezati tolike stope razvoda s nizom društvenih problema čije posljedice osjeća čitava zapadna civilizacija danas.

Između hollywoodskog ideala ljubavi kao konstantnog dobrog osjećaja i domaćih horor filmova o disfunkcionalnim obiteljima, nestao je smisao za onu pravu humornu dramu. Drugim riječima, između visokog leta i niskog pada, ostalo je vrlo malo prostora za dvije, odnosno četiri noge koje stoje čvrsto na zemlji (ali s pogledom usmjerenim na nebo). Čini se da smo između očekivanja i razočaranja negdje izgubili život. Onaj život koji je daleko od savršenog, ali koji je ovdje i sada, i koji je zapravo jedino što imamo i što je vrijedno borbe.

Za francuskog filozofa Fabricea Hadjadja obitelj je krevet i stol: intima i gozba, dijeljenje tijela i dijeljenje kruha, a obje te stvari mogu se ostvariti jedino kroz zajedništvo. I možda bi rješenje za tu pošast razvoda moglo biti baš tako jednostavno: čini se da je individualizam dao svoje i da je sada red da na širokom društvenom polju ponovno posvetimo prostor – zajednici.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ne možemo više uzeti zdravo za gotovo da će jednom vjenčani supružnici jednostavno funkcionirati sve dok ih smrt ne rastavi. Što prije prihvatimo tu stvarnost, to ćemo bolje kao crkva (zajednica vjernika) moći odgovoriti na izazove s kojima se susreće obitelj danas i pružiti potporu običnom čovjeku, običnoj ženi i njihovoj običnoj djeci. Jer oni su, ipak, kako je rekao G. K. Chesterton, najneobičnija stvar na svijetu.

Lucija Ćorić | Bitno.net


Objavljeno: 30. siječnja 2020.

Možda vam se svidi