Konzervativni katolici naravno vjeruju da muškarci i žene nisu jednaki. Znamo da vjerujemo u takve stvari jer nas elite izvan naše vjere redovno na to podsjećaju. Kako bismo mogli zaboraviti?

Oni su u pravu, ali na pogrešan način. Civilizirani ljudi razumiju (čak i kada ne razumiju, razumiju) da muškarci i žene nisu jednaki. G.K. Chesterton je to pogodio u svom karakterističnom stilu u eseju „Romantika štednje“: „Sjećam se jedne umjetničke i nestrpljive žene koja me u svojoj velikoj, zelenoj sobi za primanja pitala vjerujem li i zašto ne vjerujem u prijateljstvo među spolovima. Bio sam prisiljen dati očit i iskren odgovor: ‘Zato što ako bih vas na dvije minute tretirao kao prijatelja, izbacili biste me iz kuće.’“

Tako i jest. Žene stvaraju, oblikuju i održavaju ljudsku kulturu. Maniri postoje jer žene postoje. Pravi muškarci prilagođavaju svoje ponašanje kada žena uđe u prostoriju. Postaju bolja stvorenja. Civilizacija se izdiže i traje jer žene imaju očekivanja od samih sebe i od onih koji ih okružuju.

Ovo nije samo konzervativna ili tradicionalistička ideja.  Gail Collins iz New York Timesa nedvosmisleno je rekla NPR-u da je najvažnije osnovno otkriće u njenoj briljantnoj knjizi „Američke žene“, to da je najvažniji i najmoćniji utjecaj koji su žene imale na osnutak, rast i uspjeh Amerike sljedeći: Zbog njih se muškarci lijepo ponašaju. Svi drugi njihovi doprinosi su sekundarni.

Collins navodi primjere iz povijesti. Evo jednoga: britanski investitori iz Jamestowna – koji su na rad slali samo muškarce, da ne bi bili ometani – nisu dobivali očekivanu dobit iz svojih ulaganja. Poslali su agenta da to istraži i otkrilo se da muškarci ne rade. Prema izvješću nekog sir Thomasa Dalea, „muškarci su se bavili svojim svakodnevnim i uobičajenim poslom, kuglali su po ulicama“. Ova navika je učinila od naseobine jedno mangupsko bratstvo, samo bez hrane. Koje je bilo rješenje investitora? Ponudama slobodnog prolaska i mirazom počeli su mamiti mlade djevojke da krenu prema kolonijama. Pretpostavljali su da će žene pretvoriti ove „sutra ćemo raditi“ momke u marljive, vrijedne i produktivne muškarce. I tako je i bilo. Jedna stvar je vodila drugoj i brzo je došlo do najprosperitetnije i najmarljivije države u povijesti svijeta. Ne samo zbog žena, već kroz društvenu moć supruga i majki.

Antropolozi su davno prepoznali da je osnovni problem koji svaka zajednica mora riješiti onaj neoženjenog muškarca. Ako njegova seksualna, fizička i emocionalna energija nije pod kontrolom i usmjerena na prosocijalan i pripitomljen način, on će postati zloćudni rak zajednice. Supruga i djeca su što se toga tiče najuspješniji lijek ikada pronađen. Vojna služba je na dalekom drugom mjestu. Nobelovac i ekonomist George Akerlof objašnjava da se „muškarci skrase kada se ožene; ako se ne ožene, ne uspiju se ni skrasiti“, jer „preko braka muškarci dobivaju novi identitet koji mijenja njihovo ponašanje“. Ovo ne funkcionira kod muških, istospolnih parova u dugim vezama.

Muževi i očevi postaju bolji, sigurniji, odgovorniji i produktivniji građani bez premca u odnosu na svoje vršnjake u bilo kakvim drugim odnosima. Muževi postaju bolji partneri, tretirajući bolje svoje supruge na svaki način – po pitanju fizičke i emocionalne sigurnosti, financijskog i materijalnog opskrbljivanja, osobnog poštovanja, vjernosti, požrtvovnosti itd. – u usporedbi s momcima, bilo da hodate ili živite zajedno. Muževi i očevi imaju značajno niže premije na zdravstveno, životno i automobilsko osiguranje od svojih vršnjaka samaca, i to iz strogo pragmatičnih razloga. Osiguravajuće kuće nisu sentimentalne u vezi muževa. Muževi dobivaju niže premije jer su drukčija stvorenja po pitanju navika, vrijednosti, ponašanja i općeg zdravlja.

Zbog toga, Goldingov „Gospodar muha“ nije u tolikoj mjeri priča o mračnoj prirodi čovječanstva koliko priča o izoliranosti muškog od ženskog. Da je među tim dječacima bilo makar nekoliko djevojaka sigurnih u sebe, kraj bi više ličio na „Švicarsku obitelj Robinson“.

Muškarci i žene nisu jednaki. Ona je zaslužna za ono što on jest. Teško da je to njezina jedina moć, ali je među njezinim najznačajnijim. Kršćanstvo je to oduvijek znalo. Spasitelj svijeta nam je odlučio doći preko supruge i majke. To je ono što se nalazi u centru, na štovanom i jedinstvenom mjestu, na onom nenadmašnom stropu jedne proslavljene kapele.

Žena je najmoćnija sila na svijetu. Ona stvara, oblikuje i održava civilizaciju. Prvi korak u buđenju njene moći je taj da je se uvjeri da mora nadići vlastitu ženstvenost. Ironično, ali to je upravo ono što su najglasnije feministkinje zagovarale. Da, žena treba biti ravnopravna na radnom mjestu, u politici i u javnosti. Ali učiniti je sličnijom muškarcu da bi se to postiglo, i suditi njenu ženstvenost kao prepreku njenom usponu znači raditi sve naopako. To znači tretirati ju kao puno manju nego što uistinu jest.

Glenn N. Stanton | www.firstthings.com

Prijevod: Mislav Vušković | Bitno.net