Što je gore: jedna velika nevjera ili mnoge sitne mrlje na bračnoj vjernosti? Jedna spektakularna bračna svađa ili tisuće sitnih uboda? Znamo da neprestane male razmirice mogu potkopati ljubav jednako kao i velike bučne svađe, ako ne i više. Sitne su uvrede opasnije upravo zato što se doimaju nevažnima, pa se ne ćemo ni potruditi zbog njih moliti za oproštenje ili oprostiti.

Ljubav je poput stabla koje raste. Sjeme bačeno u zemlju na dan vjenčanja proklijat će i rasti… pod uvjetom da ne bude ugušeno. Ako je sjeme zgaženo, umrijet će, neovisno o tome je li ga zgazio kilogram perja ili kilogram olova. Upravo je zato jedna baka svim svojim unucima pred vjenčanje savjetovala: “Nemojte nikad zaspati ako niste oprostili uvrede koje su se dogodile tijekom dana.”

Ne obraćati pozornost na sitne uvrede može izgledati kao znak velikodušnosti. “Budući da se volimo, to nije važno!” U stvarnosti je upravo suprotno. Što se više volimo, to više vrijeđaju i najmanje nepažnje. Što se više volimo, to smo ranjiviji na uvrjede. Dakle, što se više volimo, to više moramo praštati jedni drugima. Kad odbijamo nazvati imenom ono što nas je povrijedilo, to je često znak da nosimo masku iza koje se skriva oholost. “Takve sitnice me ne će povrijediti. Ja sam iznad toga.” Je li to baš tako sigurno?

Pazimo na uvrede koje se gomilaju! Supružnici tako mogu godinama više ili manje svjesno gomilati zamjerke jedno protiv drugoga… sve do dana kad neka ozbiljnija kriza ne dovede do pravog obračuna. Tada dolazi do drame: izlazi na vidjelo da je naoko solidan i lijep zid bračne ljubavi zapravo potpuno raspucan. Ako dođe do oluje ili kakva praska, sve će se srušiti.

Što vrijeme više prolazi, to je teže srediti račune. Kako naći rješenje ako nakon petnaest ili dvadeset godina braka osjetimo da desetci kilograma perja guše bračnu ljubav? Nikad nije kasno moliti za oproštenje: milost sakramenta je tu da nam pomogne. Potrebno je mnogo takta, ali i pomoć duhovnog savjetnika, da bismo razlučili koje uvrjede treba jasno i glasno spomenuti, a koje se mogu prešutno oprostiti. Praštanje je put, a ne perilica: budući da je to put unatrag koji vodi na stare tragove, one koji su već od davnih vremena upisani u sjećanje i u srce, to nam je teže njime kročiti.

Ono što vrijedi za bračnu ljubav vrijedi i za druge odnose koji nose predznak ljubavi: za odnose između roditelja i djece, za odnose s roditeljima bračnog druga… Kolike obitelji iza skladne fasade skrivaju ozračje zatrovano kivnošću i nagomilanom zlobom koja se prenosi s naraštaja na naraštaj! Ako svoju djecu zamolimo za oproštenje ili ako ona to zamole nas, nitko se ne će osramotiti; ako nam je teško izreći prave riječi, to se može učiniti i pismom, pa čak i kad živimo pod istim krovom.

Kad odrastemo, bit će nam mnogo lakše jednostavno zamoliti za oproštenje (u odnosima s djecom ili s braćom i sestrama) ako smo na to naviknuli već od djetinjstva. Kad su djeca još malena, treba ih naučiti da je kilogram perja jednako težak kao i kilogram olova! Nemojmo čekati, nego već danas iskusimo radost međusobnog praštanja u obitelji.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.