Lela Kaplowitz – “The Journey” (Intek Music, 2026.)

Dok poput kakvih dnevničkih stranica pišem ove retke još sam pod dojmom ljubljanskog koncerta Boba Dylana, događaja koji mi je na dosad možda najizravniji način potvrdio koliko je glazba živa, fluidna, neuhvatljiva i duhom nužno bogata umjetnost. Koliko u svom slobodnom toku izmiče granicama i ladicama, čak i objašnjenjima, izmišljajući samu sebe u svom hodu, korespondirajući s našim unutarnjim svemirima lakoćom lahora što prodire i u najzabačenije zakutke. I koliko joj malo treba da, osobito kad je se oslobodi “bonus sadržaja” i tržišno-medijskih konvencija, bude baš sve što nam u datom trenutku treba, pri čemu taj isti učinak vidimo i na licu, u glasu i u instrumentima njezina autora, odnosno, interpreta.

Mnogi su mu, po običaju starom koliko mu traje cjelokupna, tvrdoglavostima obilježena karijera, zamjerili zabranu mobitela za vrijeme trajanja koncerta, te izostanak bisa i uobičajene konverzacije s publikom, a onda i te stalne preinake samih pjesama koje ionako ne bira po greatest hits ključu, no velikan i hodajuća enciklopedija američke glazbe u tih nam je devedesetak minuta čiste glazbene čarolije, u nastupu svedenom na goli minimum – od izostanka scenografije (dakle, nema ni govora o kakvim efektima ili ekranima bilo kakve vrste) do jedva primjetnih stanki između samih pjesama – u doba zag(l)ušenosti viškom sadržaja i marketinške hiperaktivnosti, u ozračju stalno rastuće senzibiliziranosti sve nevažnijim stvarima i digitalizacije vlastitih nam intima, bar nakratko vratio fokus na samu bit, na ono što glazba jest: zvonka, stalno mijenjajuća, nikad dovršena radost; ono što je pokojni genij Brian Wilson nazivao Božjim glasom, pokušavajući objasniti njezinu duhovnu stvarnost i snagu.

No, da se tko od vas ne bi prepao, nije ovdje riječ o Dylanovu nastupu ni o Wilsonovoj ostavštini i dami koja je potaknula ovaj tekst na ovom se uvodnom lutanju zato najtoplije ispričavam. Preslušavajući novi album naše renomirane jazz-glazbenice Lele Kaplowitz nisam se, naime, mogao oteti tom istom kolopletu dojmova i promišljanja, toj bar na jednu večer utaženoj žeđi za čistim glazbenim doživljajem, jer sve ono što se na nekoliko njezinih ranijih albuma, o kojima sam s jednakom radošću pisao i na ovim stranicama, čulo baš kao ta ista radost i čistoća, stalno rastući entuzijazam i slobodni ples među notama sposoban lakoprsto ih mijenjati baš kao što Dylan uporno mijenja konture svojih klasika, čuje se i odzvanja albumom “The Journey”, skrojenim tako da nas vodi dalje od tih njezinih fluidnih obrazaca jazza, izravnije u svijet bluesa kao jednog od duhovno najizazovnijih glazbenih idioma. Jer je u glazbenom svijetu ove predivne, talentom nagrađene i kreativnim žarom opijene žene sve podređeno samoj glazbi, apsolutno ništa obrnuto. Njezine note – bile one čisti jazz ili se raspršile i u drugim smjerovima, sve, eto, i do bluesa – nemaju veze s današnjicom baš kao što se ne valjaju ni u kakvoj reinvenciji bilo kakve prošlosti, a glas joj – bogat i čistom radošću i tehničkim gabaritima – ne robuje ni trendovima ni zadanim recepturama, baš kao što se ni na tren ne trudi ogrtati manirizmima. Dakle, sve ono na što me podsjetio Dylanov nadrealno-naturalističan nastup, u glazbi Lele Kaplowitz osupnulo me kao dobrodošli, izuzetno ugodan produžetak tih dojmova i slušateljskih potreba…

A doputovavši svojim notama do suzvučja bluesa i srodnih mu rukavaca, ona je nastavila i svoj autorski niz, prethodno na impresivan način raspušten na albumu “Moj svijet”. Koliko je klaćenje od engleskog do hrvatskog jezika pritom ispalo najspretnije rješenje, dalo bi se razmišljati, no umjesto zalaženja u kombinatoriku i traženje ciljanih odgovora, svako novo slušanje čini “The Journey” na bazičnim mu razinama – jednojezičnim. Podjela zbirke na pjesme pjevane na engleskom, na koje otpada prvi dio albuma, i na hrvatske im sestrice na drugoj polovici, tek je instrumentarij koji za posljedak ima fino zaokruženu priču koja nas od dalekog Mississippija dovodi do našeg podneblja u neraskidivim notnim nitima kakve geografske koordinate i jezike čini nevidljivima. Uz svoj uhodani bend prevođen supružnikom joj, klavijaturistom Joeom Kaplowitzom, Lela je u glazbenu pratnju dovela i američko-hrvatskog gitarista Yogija Lonicha te usnoharmonikaše Krešu Oremuša i Tomislava Golubana kao i inače bluesu orijentirane glazbenike, čime je glatko ostvaren taj žanrovski pomak u kojem se ekipa snašla kao da je rođena za blues.

Pjesme su, dakle, autorska djela potpisnice albuma i u njihovoj lepršavosti na prirodan se način otkriva kako je blues tu tek polazište, nipošto strogi okvir ili kruto zadana forma. Od uvodne “Zig Zag Zen” jasno je da ovi glazbenici žanrove općenito vide više kao prazan list kajdanke, tek s jasnim marginama i dimenzijama, ali unutar njih posve otvoren slobodnom muziciranju. Naslovna pjesma dođe tako poput nježnije verzije ranog Toma Waitsa, u kojoj cijeli bend filigranski precizno plete glazbeno tkivo bogato sastojcima, a – da nastavim nutricionističkim rječnikom – posve oslobođeno kalorija. Pritom je vokalna izvedba standardno neopterećena formom, a ni na trenutak izvan glazbom prostrta puta, što, bar što se prve, “engleske” polovice albuma tiče, svoj vrhunac ima u gospelom ozračenoj “Prayer for Justice”, u kojoj u zazivima Svevišnjem Lela Kaplowitz, moleći za slobodu i ljubav, pjeva i svoj manifest i posvetu dičnoj povijesti gospela i bluesa.

Kako sam već napomenuo, drugi dio albuma otpjevan je na hrvatskom jeziku, ali taj prijelaz, iako, naravno, jasan i konkretan, djeluje više kao poveznica, onako kako samo glazba to može postići. Jer, bend jedva da je zastao, nastavivši u istim tonalitetima, da bi Lela zapjevala o životu u istoimenoj pjesmi: “Nada živi dok je svijeta, svijeta ima dok je nade“, titra poput same definicije života, a pjesma se tekstualno doima kao da je nastala iz pera pokojnoga Gorana Bare iz razdoblja albuma “Izgubljen i nađen” (i glazbeno, a i stihovima poput “Svaki korak prema Bogu koji ruke pruža nam, izbor uvijek svima daje, a odgovor je u nama“). Dublje pak zadiranje u blues u pjesmi “Isti”, a potom i hrvatska verzija pjesme “Don’t Cry, Little Girl” s prve strane albuma, otkrivaju nam da sve skupa zapravo bolje zvuči na hrvatskom, koliko god u cjelokupnom glazbenom mozaiku to bilo posve sporedno. “Makni se sebi s puta” bluzerska je reinterpretacija istoimene pjesme s prošlog albuma, pa dolazimo do novog dilanovskog momenta u kojem se pjesme manifestiraju kao trajna glina, odnosno, nikad posve dovršeno djelo koje u žanrovskim i stilskim bespućima može imati bezbroj varijacija bez promjene same biti.

Kroz gospel i blues uvijek se provlačila i snažna socijalna, protestna crta, pa ovo društvo zasigurno to nije moglo ni htjelo zaobići: “Vrijeme je” jasan je koliko i širokogrudan, punini slobode otvoren glas. Vrlo sklisko tlo, na kojem se baš i spomenuti Bare okliznuo koliko je bio dug i širok s vjerojatno najlošijom pjesmom svojih Majki (“Izazivajmo nerede”), ovdje je bosim nogama pregaženo uz iskonski vapaj – “Ruši svoj strah, nek’ istina odjekne” – što bi zvučalo još iskonskije (gospelskije) da onaj kojeg pritom nikako ne možemo prevariti nije (hladni) svemir, kako to Lela pjeva, već Bog, nebeski nam Otac. Srećom, tu albumu nije zaista kraj, jer je kao bonus dodana još jedna pjesma na engleskom, čisto za zaokruži cijelu vožnju prema početku, s tim što je “Same” zapravo prepjev nešto ranije spomenute “Isti”. No, baš ta(kva) “repriza” nosi jasan pečat, odnosno, potpis na kraju zbirke koja tako radosno odjekuje i kroz takvo muziciranje ogoljuje same osnove, samu bit glazbe kao kreativnog čina. Jer “The Journey”, dakle, putovanje nipošto nije puko kretanje između dvije točke, a nadilazi i puku motivsku tradiciju; ono je dvosmjerni čin, iznad svega unutarnji, duhovni, što nužno podrazumijeva povratke, odisejske kružne rute.

Zato, baš kao na nekidašnjem koncertu Boba Dylana, glazba ovdje nije samo repertoar za ciljanu publiku. “The Journey” Lele Kaplowitz “maleni” je album koji ne probija neke nove putove (osim, naravno, za svoju potpisnicu), ali koji diše punim plućima i tu radost širi poput zaraze. Album je to koji svoju glazbu otkriva i mijenja usput, pružajući svojim akterima slobodu kakva ih neće odvesti u samodopadnost jer za takvim lutanjima nema ni potrebe ni realne želje. Dojam da bi u nekom repriznom ulasku u studio sve zazvučalo čak bitno drukčije pritom me nikako ne napušta i, koliko god u svom hipotetskom smislu bio nebitan, samo i dalje, usput, živopisno razotkriva i potvrđuje to neodoljivo, ljekovito poslanje glazbe kao umjetničke forme.