Na temelju gorkih iskustava mnogi misle: ljubav je samo fatamorgana za kojom uvijek trčimo, a koja, pak, na kraju ipak ostaje što ona – bar u većini slučajeva – i jest: samo iluzija, san, neispunjena želja. Ili malo manje grubo formulirano: u stvarnom životu ljubav uspije samo djelomično, nekomu više, nekomu manje, a nekomu uopće ne. Mi govorimo doduše o “Romeu i Juliji”, ali u što se pretvori takva ljubav u desetoj godini braka?

Činjenica da priče ljubavnih parova u književnosti često završe smrću ili da su pjesnici tako mudri da opisuju svoju priču samo do svadbe, ima svoj opravdan razlog!

Bi li se ljubav između Romea i Julije dokazala i održala u stresu modernog svijeta, u monotoniji svakodnevice, u iskušenjima zbog drugih muškaraca i žena? Koliko nam samo tragičnih i gorkih priča kazuje život naše okoline ili naš osobni! Golemu snagu ljubavi trebalo bi hvaliti samo onda kada je to uistinu ljubav! Mnoštvo je ružnog i tamnog koje sebi bespravno prisvaja ime “ljubav”. U ovoj “ljubavi” vlada proračunatost, zadovoljavanje vlastitih prohtjeva, igra s osjećajima drugih, a tu je i bolesna potreba za samodokazivanjem. Marlene Dietrich u Plavom anđelu pjeva da je “od glave do pete predana ljubavi”, ali to je “ljubav” koja uništava i onaj koji biva objektom takve požude ima valjane razloge da “pripazi na sebe”, kako “savjetuje” Carmen u jednoj od svojih najpoznatijih arija.

Ne može se poreći: što je započelo kao velika, neodoljiva ljubav, može nestati ili se ta “ljubav” može pokazati iluzijom kao u Puškinovoj pripovijetci o kćeri poštanskog činovnika koja nije voljena, nego samo zavedena i onda ostavljena!

Odgovor Crkve: ljubav je više

Svoj ovoj skepsi i tuzi, kojoj je najdublji razlog ipak čežnja za ljubavlju, Crkva odgovara: ljubav je više, ljubav može uspjeti i ona doista uspijeva – ako se ljudi drže “uputstva” Onoga od koga ljubav dolazi. Kad kupimo neki uređaj, prvo proučimo upute proizvođača da ne bi što krivo učinili, da bi stroj “radio” i da se ne “pokvari”.

Ova je mudrost još važnija kad je riječ o živom biću, koje doduše u mnogim slučajevima može ozdraviti, ali nema mogućnost slobodnog ugrađivanja rezervnih dijelova. Svatko tko ima kućnog ljubimca zna da se treba brižno pridržavati zakona njegova života ako želi da napreduje i da se dobro osjeća. Tako je slično i s ljubavlju: i ona je živa, raste i razvija se, ima nutarnju dinamiku usmjerenu k jednom cilju i sve ovisi o tome jesu li oni koji se vole poslušni i osjetljivi da se pozabave zakonom ljubavi, da mu se povjere i dopuste mu da ih vodi. Ljubav uspijeva samo ako se podložimo njezinim zakonitostima. “Božje zapovijedi” upravo su taj “zakon ljubavi”, gramatika ljubavi, uputa za ljubav, naputci kako ljubav može rasti, postojati i preživjeti unatoč svim poteškoćama! Kada Crkva naviješta “šestu zapovijed”, želi učiniti ovo i samo ovo: protumačiti što je ljubav, kako ljubav “uspijeva” i od čega je valja štititi!

Doduše, objašnjenje što je ljubav i u čemu se ona sastoji bilo bi premalo. Jer čovjeku ne nedostaje samo spoznaja nego i snaga da udovolji zahtjevu ljubavi. Prigovoru da su Božje zapovijedi samo ideal i da prelaze čovjekove snage, kakav on god bio, papa Ivan Pavao II. u svojoj velikoj enciklici Veritatis splendor upućuje pitanje: “O kojem se čovjeku govori? O čovjeku kojim gospodari požuda ili o čovjeku kojeg je Krist otkupio?” Mi moramo, nastavlja Papa, imati razumijevanje i smilovanje za čovjekovu slabost, ali ne smijemo ni za što na svijetu našim sposobnostima prilagoditi mjerilo za dobro i zlo i učiniti našu slabost kriterijem za to što Bog smije, a što ne smije zapovijedati.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Andreasa Launa “Ljubav i partnerstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.