Ljudi često pokupe iz knjiga zamisao da ukoliko oženite pravu osobu, možete očekivati da ćete ostati zauvijek zaljubljeni. Stoga, kada ustanove da više nisu zaljubljeni, drže da je to dokaz kako su pogriješili u izboru pa im je dopušteno promijeniti bračnoga druga, ne shvaćajući da će s promjenom druga i nova ljubav ostati uskoro bez zanosa, jednako kao i prethodna. Ovdje su, kao i inače u životu, uzbuđenja kratkotrajna. Uzbuđenje koje obuzme dječaka pri pomisli na let zrakoplovom neće biti duga vijeka; čim se priključi RAF-u (ratno zrakoplovstvo Velike Britanije, op. prev.) i počne učiti letjeti, ono će nestati. Uzbuđenje koje obuzme čovjek kada vidi slikovito mjesto izgubi se čim se onamo za stalno doseli. Znači li to da bi bilo bolje uopće ne učiti letjeti ili ne stanovati u lijepim mjestima? Nipošto! U oba će slučaja, ako početni zanos i nestane, njega zamijeniti mirnije i trajnije zanimanje. Štoviše (teško mi je pronaći pravu riječ kojom bih naglasio koliko to držim važnim), upravo će onaj tko je spreman pomiriti se s gubitkom početnoga zanosa i smiriti se u dubljemu zanimanju za bračnoga druga lakše naći nove ushite, u posve drukčijemu obliku. Onaj tko je naučio letjeti i postao dobar pilot, ubrzo će otkriti čari glazbe, a tko se naselio u slikovito mjesto, počet će s užitkom obrađivati svoj vrt.

Mislim da je Krist, govoreći kako ništa neće živjeti ukoliko najprije ne umre, mislio i na ovo o čemu je sada riječ. Nije dobro truditi se oko očuvanja bilo kakva zanosa. Neka zanos ode, pustite ga da umre, prođite kroz to razdoblje smrti i uputite se prema onomu mirnijem, staloženijem zanimanju i sreći pa ćete uvidjeti da stalno živite u svijetu novih zanosa, novih uzbuđenja. Međutim, ako se odlučite da vam zanos ili uzbuđenja budu podražaji koje u određenoj količini morate svakodnevno uzimati te ih kanite umjetno podražavati, oni će sve više slabiti, sve se rjeđe javljati, a vi ćete ostatak života provesti kao starac bez iluzija kojemu će sve biti dosadno. Zbog toga što vrlo malo ljudi ovo uviđa, vidimo tolike žene i muškarce u najboljim godinama kako tuguju za izgubljenom mladošću i to u razdoblju kada bi se posvuda oko njih trebali otvarati novi vidici i nova vrata. Puno je zabavnije naučiti plivati, nego neprekidno i beznadno pokušavati dozvati u sjećanje osjećaj koji smo imali dok smo se, kao djeca, prvi put brčkali u moru.

I romani i filmovi nas upućuju na to da se čovjek ne može oteti zaljubljenosti, da se to jednostavno događa, kao ospice na primjer. Ljudi u braku, koji ovako misle, brzo podlegnu i priklanjaju se novome poznaniku (poznanici) koji im se svide. Rekao bih da su ovi neodoljivi osjećaji puno rjeđi u stvarnome životu negoli u knjigama, barem što se tiče odraslih ljudi. Kada sretnemo nekoga tko je lijep, pametan i simpatičan, trebalo bi, naravno, da se u određenomu smislu divimo tim vrlinama, da ih na neki način volimo. Ali zar ne ovisi u najvećoj mjeri upravo o nama, o našemu izboru, hoće li se ova ljubav prema vrlinama koje opažamo kod našega novog poznanika ili poznanice pretvoriti u ono što zovemo zaljubljenošću? Bez ikakve dvojbe, ako nam je glava puna romana, filmova i sentimentalnih pjesama, a tijelo natopljeno alkoholom, svaku naklonost koju prema nekome osjećamo pretvorit ćemo u ovakvu ljubav, jednako kao što se kiša slijeva u udubinu koju na prašnjavu seoskome putu ostavljaju zaprežna kola ili kao što ćete, ako nosite naočale s plavim staklima, sve vidjeti plavo. Ali tome ćete sami biti krivi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige C. S. Lewisa “Kršćanstvo nije iluzija”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net