KAKO BITI INTELEKTUALAC

Tko ne odredi vrijeme za odmor, tome će se odmor sam nametnuti

Najbolje sredstvo za odmaranje bilo bi, po mogućnosti, ne umarati se.

Foto: deathtostockphoto.com

Foto: deathtostockphoto.com

Odmor je dužnost kao i higijena koja ga uključuje i kao čuvanje snaga. “Hoću da se štediš”, govori sveti Augustin svojemu učeniku1. Duh se ne umara, ali utjelovljeni se duh umara. Naše su mislene moći kadre raditi samo do neke mjere. Štoviše, ne možemo se bez zamaranja ni uspeti iz osjetilnoga područja do apstraktnosti jer osjetilni je život nama naravno okruženje i jer najsitnije praktične radnje sačinjavaju ovaj život za koji smo određeni. Napor ne može neprestano trajati. Treba se vratiti prirodi i uroniti u nju da bismo se odmorili2.

Čovjek koji razmišlja “teži je od zraka” i u visinama ga drži jedino znatan utrošak snage. Gorivo se za kratko vrijeme potroši i treba ga ponovno “napuniti”.

Možemo bez paradoksa prihvatiti Baconove riječi koje potvrđuju i fiziološke činjenice: “Trošiti previše vremena na studij, to je lijenost.” To je direktno lijenost jer se ne možemo oduprijeti determinizmu i upravljati svojim uzdama. To je lijenost i indirektno jer uskratiti sebi počinak znači implicitno smanjiti svoje snage koje bi odmor oporavio, dok ih preopterećenost postupno uništava. No to je lijenost zbog još jednoga skrivena razloga. Odmor je fiziološki uistinu veoma živ rad. Kada prestane misaona aktivnost, onda se unutarnje tjelesno ustrojstvo obnavlja da bi se posve oporavilo. Takozvana besposlica samo je transformacija energije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kada se u kazalištu zastor spusti, cijela se vojska radnika zgrne na pozornicu da čisti, popravlja, preinačuje i tako priprema idući čin. Zar ne bi redatelj koji bi prekinuo ili obustavio taj posao bio neprijatelj komadu, autoru, glumcima, publici, a i sebi samome? Tako i onaj koji se preopterećuje radi protiv svojega poziva, protiv Onoga koji mu ga daje, protiv svojih suradnika u intelektualnomu djelu, protiv svoje braće koja bi se njime okoristila i protiv svojega vlastitog dobra.

Najbolje sredstvo za odmaranje bilo bi, po mogućnosti, ne umarati se. Hoću reći da treba urediti svoj rad tako da vas jedan posao odmara od drugoga. U medicini se često sa štetnim učincima jednoga lijeka bori pomoću drugoga, suprotnoga lijeka. Svaki posao ne umara na isti način ni u isto vrijeme. Tko kuje željezo, znojeći se pred svojom peći, odmorio bi se vezivanjem snopova u polju, a tko vezuje snopove, stavljanjem sijena u jasle.

Ako posao dobro rasporedimo, možemo se naprezati jedino onda kada to sami hoćemo, a u međuvremenu možemo obaviti još mnogo poslova koji malo umaraju, a ipak su prijeko potrebni i stoga vrijede koliko i razmišljanje.

Ovaj raspored poslova prema njihovoj zahtjevnosti s obzirom na mozak ima dvostruku prednost: njime izbjegavamo preopterećenost i najdublji rad dobiva svoju punu čistoću.

Tko ne odredi vrijeme za odmor, tome će se odmor sam nametnuti. On se kradom provlači kroz rad kao rastresenost ili pospanost ili kao nužno potrebne stvari na koje je trebalo misliti u pravo vrijeme.

Upravo sam u punu stvaralačkomu naporu. Kada, gle, nema mi nekoga podatka, nestalo mi je tinte, zaboravio sam rasporediti bilješke. Knjigu koja mi treba zaboravio sam na drugomu mjestu, papir sam zametnuo u hrpi u kojoj ga treba pronaći. A prije sat vremena svemu tome sam mogao doskočiti gotovo igrajući se i veseleći se pri pomisli na kasniji miran rad, koji bi time bio pripremljen. U ovomu me času sve to uznemiruje, moj polet jenjava. Ako sam te pripreme propustio za volju nekoga krivog posla, koji sam u svojoj neumjerenosti pošto-poto htio obaviti, šteta je dvostruka. Došao sam do toga da nemam ni pravoga počinka ni pravoga rada. Nered caruje.

Kao što sam rekao, u trenutcima intenzivna rada pažljivo izbjegavajte “poluposao” koji je “poluodmor” i od kojega nema koristi. Radite energično, a potom se odmarajte, pa makar onim samo djelomičnim počinkom koji se sastoji od priprema za rad.

Ipak će biti nužan i potpuni odmor, tj. privremeno napuštanje svih briga oko posla, osim onoga “neprestanog rada” o čijoj smo lakoći i blagodati govorili.

Sveti Toma tumači da je pravi duševni odmor u radosti i veselu radu. Igre, srdačni razgovori, prijateljstva, obiteljski život, zabavna lektira o kojoj smo govorili, blizina prirode, neka lagana vještina, ugodan ručni rad, pametno razgledanje grada, predstave koje ne naprežu i ne uzbuđuju, umjereni športovi, sve nas ovo može odmoriti.

Ali ni u ovome se ne smije pretjerivati. Odviše dug odmor, osim što guta vrijeme, šteti i zanosu u radu. Vrlo je važno da svatko pronađe svoj ritam koji će mu omogućiti što veći zanos zajedno sa što manjim umorom. Tko predugo radi, iscrpljuje se. Tko prerano prekida rad, ne daje sve što može. Isto tako, tko se predugo odmara, ruši sav stečeni zanos za rad, a tko se premalo odmara, na obnavlja svoje snage. Upoznajte sebe i odredite prema tome svoju mjeru! Nije kod svih jednako, ali uglavnom su najprikladniji česti i kratki počinci koji osvježuju, a ipak ne iziskuju velika rastresanja u poslu.

Ah, kada bi se moglo raditi usred prirode, uz prozor otvoren prema lijepu krajoliku, na položaju na kojemu bismo mogli, čim se pojavi umor, nekoliko trenutaka otpočinuti usred zelenila ili, kada nastane zastoj u mislima, tražiti pomoć od planina, mnoštva stabala ili oblaka, od životinja koje prolaze, umjesto da gorko i dugo čekamo. Kladim se da bi učinak rada bio dvostruk, a rad bi bio ugodniji i ljudskiji.

Čovjek je tako realističan kada trči po polju, a duša se u isto vrijeme diže tako visoko! Kategorički imperativ sigurno nije bio smišljen na livadi, a još manje Benthamov aritmetički takozvani moral3.

Mladosti, koja težiš za visinama i želiš doći daleko, drži se u ljudskoj stvarnosti. Čuvaj slobodno vrijeme, nemoj se iscrpiti! Radi u miru i u duhovnoj radosti! Budi slobodna! Postupajte lukavo sami sa sobom kada je potrebno: u napornim trenutcima obećajte sebi neko ugodno olakšanje pa će vam već sama pomisao na njega osvježiti misao, dok još čekate da se ono zaista ostvari i pridigne vaše snage.

Ako ste u grupi, rado se odmarajte jedni s drugima. Sveti Toma kaže da je prostak i na teret bližnjemu onaj čovjek koji se nikada ne šali niti prihvaća šale i kojemu tuđa igra ili zabava nije draga4. Aristotel je rekao da se ne može ni jedan dan živjeti s čovjekom koji je uvijek mrzovoljan.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kako biti intelektualac”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

O knjizi “Kako biti intelektualac” saznajte više na linku ovdje gdje je možete i prelistati.

——————–

1      Sv. Augustin: De musica, c. 2.
2      Sv. Toma Akvinski: Summa Theologiae, II–II, q. 168, a. 2.
3      Sertillanges ovdje želi ukazati da su dvije filozofske etike koje spominje, deontička etika Immanuela Kanta čiji je glavni princip poznati kategorički imperativ i utilitaristička etika Jeremyja Benthama (1748.–1832.), nastale kao kabinetske konstrukcije izolirane od života, a ne kao plod promatranja ljudskoga moralnog života i moralnoga prosuđivanja kakvi su oni zaista u stvarnosti. [nap. red.]
4      Toma Akvinski: Summa theologiae, II–II, q. 168, a. 4.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 7. siječnja 2016.

Možda vam se svidi