Rječnici narcizam obično definiraju kao zaljubljenost u svoje vlastito JA. Narcisoidni čovjek zaključan je sam u sebe. On se divi sam sebi, a druge smatra vrstom publike koja mu stalno mora pljeskati. Ne može vidjeti druge kao samostalna bića koja imaju vlastitu vrijednost nego su drugi cijenjeni samo u tolikoj mjeri u kolikoj doprinose tome da se poveća njegov osjećaj vlastite vrijednosti. Drugi su samo sateliti koji će se vrtjeti oko vlastitoga velikoga JA.

Takvo stanje stvara potpunu nemogućnost da se uđe u dugotrajne odnose s drugima. Odnos vrijedi samo toliko dugo koliko drugi služi mojim interesima. Ako to više ne čini, povlačim se natrag i više ne marim za njega.

Izgleda dakle kao da narcisoidna osoba ljubi samu sebe toliko da nema više ljubavi kojom bi ljubila drugoga, da je sva zaliha ljubavi usredotočena na vlastito JA. Ipak nije to baš tako jednostavno. Zapravo takva osoba ne može ljubiti nikoga, pa ni samu sebe.

Prava ljubav ne ljubi neke vlastitosti druge osobe: ljepotu, privlačnost, inteligenciju. Prava ljubav jednostavno ljubi drugoga onakvoga kakav jest. Ne ljube se neke posebne crte osobe nego određena osoba. Ista stvar vrijedi i za ljubav prema samome sebi. Ljubiti samo ono što me čini velikim i zanimljivim u očima drugih, kao što to čine narcisoidne osobe, nije neka velika ljubav. Mračne strane sebe samoga, ono što Jung i naziva „sjene”, ne vidi ili ne želi vidjeti. Ne prihvaća sebe onakvim kakav jest nego samo onakvog kakav želi biti.

Prihvatiti sebe potpuno

Prihvatiti sebe potpuno, kao određenu osobu, sa svojim svijetlim i mračnim stranama, dovodi nas do E.H. Eriksonova pojma o integraciji. Erikson (1902. – 1994.) opisuje integraciju kao „čovjekovo prihvaćanje jedinstvenoga životnoga tijeka kao i ljudi koji su u tom životu odigrali neku ulogu i koje ne možemo nadomjestiti drugima. To znači novu i drugačiju ljubav prema roditeljima, a to je ljubav koja je oslobođena želje da su roditelji trebali biti drugačiji nego što su bili, prihvaćanje činjenice da i čovjek sam ima odgovornost za vlastiti život.” 1

Samo po sebi je jasno da je takvo potpuno prihvaćanje sebe samoga takvim kakav je postao i kakav je baš sada, da je prihvaćanje svih okolnosti i ljudi koji su doprinijeli tome „rezultatu”, lakše onomu koji vjeruje u Boga. Kada znam da Bog nije – kao većina ljudi – i DA i NE nego bezuvjetno DA (2 Kor 5,8), imam čvrst temelj na kojemu stojim. „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?” (Rim 8,31). Prema Hansu Urs von Balthasaru vjera je najdublji i najtemeljitiji oblik prihvaćanja samoga sebe.

To krajnje prihvaćanje sebe, kako je upozorio Karl Rahner, uvijek je i prihvaćanje križa. Teško je prihvatiti da čovjek nije ili nije postao onaj čovjek kakav je htio biti. Bolno je vidjeti sebe stajati praznih ruku kada smo sanjali o svojemu dolasku pred Boga s punim rukama i bogatim darovima. Kada jednom prihvatimo te prazne ruke, one nam postaju radost. Velika je sloboda i sigurnost biti ništa sam po sebi i potpuno ovisan o Bogu.

A da bismo postigli taj cilj, moramo htjeti ići tim putem.

Dietrich Bonhoeffer (1906. – 1945.) u jednoj je dirljivoj pjesmi, napisanoj u zatvoru nekoliko mjeseci prije pogubljenja, izrazio djelić te borbe na putu:

Tko sam ja? Često mi kažu da izlazim

iz svoje ćelije, miran, vedar i čvrst

kao gazda iz svoga dvorca.

Tko sam ja? Često mi kažu da

ovdje s čuvarima govorim

slobodno, ljubazno i jasno

kao da bi zapovjedništvo bilo moje.

Tko sam ja? Često mi također kažu

da dane nesreće nosim nedirnut,

s osmijehom, ponosno

kao da sam navikao pobjeđivati.

Jesam li zaista ono što drugi o meni tvrde?

Ili sam samo ono što sam znam o sebi:

nemiran, čeznutljiv, bolestan kao ptica u kavezu,

koji se bori za životni dah,

kao da me netko uhvatio za grkljan,

gladan boja, cvijeća i ptičjega pjeva,

žedan dobre riječi i ljudske topline,

potresen bijesom zbog popustljivosti

i najmanje uvrede,

prodrman iz uravnoteženosti

u iščekivanju velikih stvari,

nemoćno bojažljiv za prijatelje

na beskonačnoj udaljenosti,

prazan i preumoran moliti, misliti i stvarati,

iscrpljen i spreman oprostiti se od svega?

Tko sam ja od ove dvojice?

Jesam li danas onaj prvi, a sutra onaj drugi?

Ili i jedan i drugi? Licemjer pred drugima, a pred sobom slabić prezira vrijedan?

Ili sam i jedan i drugi, sličan prepolovljenoj vojski, udaren strahom i bježim kada je bitka već dobivena? Tko sam ja?

Osamljena pitanja izruguju se meni.

Bilo tko da sam, Ti me poznaš. Tvoj sam, Bože moj! 2

Posljednji redak kao da je jeka riječi svetoga Berharda od Clairvaua: „Nihil sum, sed tuus sum” (Ništa sam, ali sam Tvoj). Te riječi na savršen način izražavaju dijalektiku koja je kamen temeljac čovjekove egzistencije. To možemo pronaći i u osmome psalmu: “Što je čovjek da ga se spominješ, što je čovječji sin da se za nj brineš?” Ništa. A ipak: „A učinio si ga malo manjim od Anđela’ (5-6). Prihvatiti i ljubiti samoga sebe također pretpostavlja i prihvaćanje ove dijalektike: moja vlastita malenkost, s jedne strane, neizmjerno nastojanje između mene i Boga s druge strane – i most preko ove provalije: „Ja pripadam tebi.” 3

Zar da ne gledamo više nikada na sebe?

Biti odnos znači da smo potpuno usmjereni na drugoga, Drugoga ili druge. Znači li to da više nikada ne gledamo sami na sebe? Pogledajmo Isusa. Naravno da On nije mogao promišljati o takvom “EGO” koji je u nama proizveo grijeh tako što smo prekinuli svoje izvorno stanje da budemo pravi odnos prema Bogu i drugome. Ali u odnosu u kojemu se čovjek potpunu daje – takvo je Božje biće u trima Osobama – može se i samoga sebe vidjeti kao biće koje drugi ljubi. U strujanju „circumincessio” (tri božanske osobe bivstvuju jedna u drugoj) čovjek ne gleda besprekidno na drugoga, čovjek vidi sebe samoga u onome drugome, drugoga u samome sebi, sebe samoga pogledom drugoga itd. Kada je privrženost potpuna, čovjek se ne mora bojati vidjeti samoga sebe, jer tada čovjek sam u sebi nije ništa drugo doli „onaj koji ljubi drugoga” i koji je i „sam ljubljen od drugoga”. Tako piše Ivan od Križa u Duhovnome spjevu. „Vidjet ću te u tvojoj ljepoti, i ti mene u Tvojoj ljepoti, i ja ću vidjeti sebe u tvojoj ljepoti.” 4

Isus sigurno nije imao potrebu pisati dnevnik. On nije imao zamršenih konaca koje je morao razmrsiti. Ali da ga je tko mogao pitati kako mu je izgledao jedan dan, a On ocijenio da treba odgovoriti – možemo si zamisliti takav dijalog između Njega i Marije, majke Njegove – mogao bi na primjer reći: „Bio sam vrlo sretan kada sam vidio siromašnu udovicu kako stavlja dva novčića u hramsku škrabicu. Bio sam iznenađen vjerom satnika. Ali me jako boli kada vidim vođe naroda koji su tako tvrdoglavi i negativni.” Potpuno je sigurno da Isus gaji takve osjećaje u sjedinjenju s Ocem: Ti u meni i ja u Tebi (Iv 17,21).

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Ali najveća među njima je ljubav” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.

Footnotes

  1. Peter Fonk,  Die Annahme seiner selbst, u Geist und Leben, svibanj/lipanj 1995., str. 194
  2. Motstand och underkastelse, Otpor i predanje, Gleerup, Lund, 1960., str. 184-185; novo izdanje Cordia 2006. Hrvatsko izdanje: KS 1974.
  3. Vuestra soy, pjesma Terezije Avilske, Obras completas, Biblioteca de autores cristianos, Madrid, 1967., str. 501
  4. Duhovni spjev B, 36, 5