„Danas znamo da moći oprostiti drugima uključuje i oslobađajuće iskustvo razumijevanja drugih i opraštanja drugima. Naše pogreške, ili kritike koje dobijemo od bliskih osoba, često mogu dovesti do gubitka samopouzdanja. Počnemo se udaljavati od drugih, izbjegavati bliskost, i postanemo bojažljivima u svojim međusobnim odnosima. Okrivljavanje drugih postane lažnom sigurnošću. […] Moramo naučiti moliti vezano za svoju prošlost, da prihvatimo sebe, da naučimo kako živjeti sa svojim ograničenjima, i da oprostimo samima sebi, kako bismo i prema drugima imali takav stav. (papa Franjo)

Prije više godina moja supruga i ja bili smo dobri poznanici sa ženom koja je radila u obiteljskome poduzeću sa svojim mužem, i bila je (u to vrijeme) majka dvoje male djece. Bila je pametna, bila je pokretač svih događanja, dosjetljiva, duhovita i sarkastična. I ona i njezin muž bili su veoma predani svojoj katoličkoj vjeri, i bili su uključeni u razne župne aktivnosti. Svi koji su ih poznavali smatrali su ih uzornom mladom obitelji.

Ostatak njihove priče dijelim s dopuštenjem.

Jednoga me dana njezin muž pitao možemo li se naći na ručku, i nakon tri sata razgovora sam shvatio zašto. Njihov je brak bio u krizi, a iz njegove perspektive tome je bilo tako ponajviše zato što je ona svojim neumoljivim i neostvarivim očekivanjima gušila njega i njihovu djecu. Rekao je: „Ona kritizira sve što ja radim i to me izluđuje. A djeca joj počinju zamjerati. No ja znam da ona nije kriva za to. Samo prenosi dalje ono što je i sama primila.”

Nastavio mi je pripovijedati kako je ona odrasla u iznimno kritizerskom okruženju, s ocem koji je bio veoma zahtjevan, nikada nije pokazivao privrženost, i ona nikada nije imala dojam da zadovoljava njegova očekivanja. Njezina je majka bila pasivna, i nikada se nije suprotstavljala mužu, nije štitila svoju djevojčicu. Zatim, dok su mu se suze cijedile niz obraze, rekao je: „Vidiš, ona mrzi samu sebe, a ja joj ne znam više pomoći. Pokušavao sam pomoći joj da zavoli sebe, ali došao sam do svojih granica. Ne mogu više.”

Na kraju su pošli na savjetovanje, i uistinu su mnogo napredovali. Nakon što je prošlo otprilike šest mjeseci od onoga ručka, žena mi je e-mailom poslala veoma dugačko pismo, u kojemu je izrazila svoje vlastite osjećaje srdžbe i mržnje prema Bogu. Rekla je: „Nikako se ne mogu otarasiti osjećaja da je Bog zapravo jako dalek, i da nikada nije posve zadovoljan mnome, jer ja nikada ne ostvarujem njegove zahtjeve. Razmišljati o Bogu kao o ocu i o sebi kao o njegovoj kćeri apsolutno me guši. […] Zahvaljujući savjetovanju, želim prestati u svojemu životu živjeti fasadu savršenosti. No sada se bojim, jer dio toga uključuje moju vjeru u Boga, koja je bila totalna fasada.”

Kako to veoma često činim s ljudima koji me zamole da im pomognem rasti u njihovu odnosu s Bogom, potaknuo sam je da u svojemu životu napravi prostora za molitvu u tišini. Preporučio sam joj da pokuša ići na klanjanje Isusu u Presvetome oltarskome sakramentu, jednom tjedno, na sat vremena, da u tišini sjedi pred Isusom, i posve jednostavno ispriča sve što joj je na srcu. Među ostalim stvarima, rekao sam:

„Kada sjediš s Isusom u molitvi, miruj i samo Ga promatraj. Dopusti da bilo što što je duboko u tebi izađe na površinu. Ne bježi od bilo kakve uznemirenosti koja se pojavljuje u tišini. Pusti da se to razgori u tebi, a zatim govori Isusu o tome. Dopusti Isusu da slobodno uđe u tvoje srce i iznenadi te. Ponavljaj mnogo puta: „Pokaži mi Oca.” To je cijelo Isusovo poslanje, i zato vidi što On ima za reći…”

Za nekoliko sam tjedana od te žene primio rukom napisanu poruku zahvale. U njoj je pisalo:

„Morala sam ti ovo ispričati. Nakon nekoliko pokušaja u kapelici, prema tvojemu savjetu (što je inače bilo strašno teško), jedne sam noći prvi put u cijelome svojemu životu iskusila osjećaj da me Bog Otac obasipa bezuvjetnom ljubavlju. Znaš da je to stvarno velika stvar. Slomila sam se i ti si za to sve kriv! No evo do kojega sam nevjerojatnoga zaključka došla – ja mogu voljeti sebe jedino ako znam da me tako bezuvjetno voli netko tko poznaje cijelu mene, a ne samo lažnu mene, što sam bila većinu svojega života…”

„Vjerujem da zahvaljujući svojoj supruzi znaš da žena jednostavno želi da ju se primijeti. […] Ja sam to te noći apsolutno shvatila. Bog je primijetio sve u meni. Posebno sve nesavršenosti. Ali evo što je novo: on je volio upravo to. Nesavršenosti! Ne samo ‘savršene’ dijelove mene, za koje sam mislila da su jedini dijelovi mene koje se može voljeti. Ispričavam se zbog rječnika, ali to je naprosto *** neopisivo…”

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.