ČOVJEK I TEHNOLOGIJA

Pametni telefon i Djevica Marija ili – zašto ova fotografija tako dobro objašnjava 21. stoljeće

Nisam prvi koji je primijetio da ljudi koji koriste pametni telefon izgledaju kao da mole – malo pogrbljeni, duboko koncentrirani, isključeni iz svijeta oko sebe. (To stalno viđam u podzemnoj, osim kad i sam gledam u svoj). To nije iznenađenje. Kao što je Patricia Snow nedavno pisala, „utrošeno je ogromno bogatstvo da svjetlucavi ekran privuče i zadrži čovjekov pogled“. No tu se ne radi samo o privlačnom ekranu. Pametni telefon nas privlači jer predstavlja nešto duboko. Poput Adamsova dinama, on predstavlja transcendentne sile koje samo tek nejasno percipiramo.

CmR-_B3UsAE3_lj

Foto: www.firstthings.com

Pogledajte priloženu fotografiju. Na njoj je poznata rimska crkva iz 17. stoljeća, Santa Maria dei Miracoli, na Piazza del Popolo. Možda je niste odmah prepoznali kao crkvu jer joj je prednju stranu posve zaklonila ogromna reklama. Crkva se renovira, i pretpostavljam da su crkvene, ili možda gradske vlasti, iznajmile reklamni prostor na skelama kako bi pokrile troškove. Santa Maria i dalje je funkcionalna kršćanska bogomolja. Čudesna slika Djevice, po kojoj je crkva dobila ime, i dalje visi iznad oltara, no divovska reklama za novi Samsungov Galaxy S7 Edge – koji je, kako nas reklama uvjerava, Mnogo više od pametnog telefona – čini to slabo vidljivim.

Fotografija je s mog putovanja u Rim ranije ove godine. Nije naročito dobra, znam – moja kamera nažalost nije Mnogo više od pametnog telefona. Ipak sam je priložio članku jer mislim da ogromna reklama za pametni telefon za poznatoj rimskoj crkvi pokazuje nešto važno o stanju zapadnjačke kulture početkom 21. stoljeća, i jer me podsjeća na poznati esej koji je jedan mnogo talentiraniji američki putnik po Europi napisao početkom 20. stoljeća. U eseju „Dinamo i Djevica“ Henry Adams opisuje kako je nova sila, koju predstavlja električni generator, s Pariške izložbe 1900. godine, zamijenila kršćanstvo kao glavnog pokretača zapadne civilizacije. Zbog onoga što sam vidio u Rimu mislim da bi taj esej trebalo ažurirati.

„Dinamo i Djevica“ je poglavlje u Adamsovoj autobiografiji Izobrazba Henryja Adamsa (1907), koju je za života podijelio malom krugu prijatelja, i koja je postala poznatija nakon njegove smrti 1918. Ne radi se o laganoj literaturi. Adamsov je stil osebujan i eliptičan, i zahtijeva priličnu pozornost (nema sumnje da su njegovi prijatelji razumjeli njegove aluzije mnogo bolje od nas danas), a Adams o sebi piše u trećem licu, što malo ometa čitanje. Djelo je prožeto melankoličnim tonom – memoari su to jednog otuđenog čovjeka. Ipak, knjiga nudi upečatljive uvide, čak i humor, i zasluženo je postala klasikom američke književnosti.

Adams je bio povjesničar, i smatrao je da se povijest može objasniti kao „niz sila“, tj. slijed epoha obilježenih karakterističnim „energijama“. U svakom su razdoblju ljudi uočavali kako intenzivna, transcendentna sila ima neku vrstu gravitacijske privlačnosti, oblikuje njihovo ponašanje, nadahnjuje ih da djeluju na određeni način. Točan oblik koji je ta sila imala razlikovao se od epohe do epohe. Povjesničarev je zadatak pratiti silu, i pomak od jednog civilizacijskog trenutka do drugog. Samo se tako, vjerovao je Adams, može razumjeti ljudska povijest.

Jedna od Adamsovih specijalnosti bila je srednjovjekovna Europa, i Adams je bio prilično siguran da je odredio motivacijsku silu te civilizacije. Bilo je to kršćanstvo, a pogotovo Djevica Marija. Trebalo je samo pogledati poznate srednjovjekovne slike ili posjetiti velike srednjovjekovne katedrale da bi se vidjelo kako je ona nadahnjivala ljude. Adams piše kako je Djevica „djelovala kao najveća sila koju je zapadni svijet ikad osjetio, i privukla je čovjekovo djelovanje bliže sebi jače od svake druge sile, prirodne ili natprirodne“.

Djevica, smatra Adams, predstavlja vječnu majku, generativnu silu koja čini da sve postane. Vidi je kao kršćansku verziju poganske Venere, koja pak predstavlja misterij razmnožavanja, pa tako i sam život. To ne sliči kršćanskoj interpretaciji, nego više protestantskoj karikaturi katoličanstva, no Adams je do nje došao iskreno. Agnostik u tradiciji američkih Puritanaca – nazivao se „kvintesencijom Bostona“ – priznao je da i nije znao što da misli o Djevici, a još manje o Veneri. Amerikanci njegova doba, piše, ne razumiju ni žene ni seks, i zato oboje sentimentaliziraju – opservacija koja je istinita i za nas danas, iako više nismo sentimentalni.

U Parizu 20. stoljeća Djevica nije izazvala strahopoštovanje, niti je potakla ljude na velika dostignuća. Bila je uglavnom zaboravljena, predmet isključivo od estetskog interesa. Adams je mislio da je na Pariškoj izložbi otkrio silu koja je zauzela njezino mjesto. Bila je to nova znanost, koju je predstavljao dinamo, ogromni (i za nas primitivni) 12-metarski generator. Za većinu je gledatelja dinamo naprosto bio mehanizam za pretvaranje ugljena u električnu energiju, no za Adamsa on je predstavljao „ultimativnu energiju“. Bio je „simbol beskonačnosti“ što izaziva divljenje i štovanje, „moralna sila, što su rani kršćani osjećali za križ“:

Sam se naš planet činio manje impresivnim, u svojem staromodnom, namjernom, godišnjem ili dnevnom obrtanju, od ovog ogromnog kotača, što se u neposrednoj blizini okreće vrtoglavom brzinom, jedva mrmljajući – jedva pjevušeći čujno upozorenje da stanemo dalje iz poštovanja prema sili – a u isto vrijeme ne bi probudila dojenče koje spava blizu njega. Prije kraja, čovjek mu se počne moliti – naslijeđeni instinkt uvježbao je prirodni izraz čovjeka pred tihom i beskonačnom silom.

Za Adamsa dinamo predstavlja ometajuće, tajnovite energije koje ni znanstvenici ne mogu objasniti: atome, rendgenske zrake i elektromagnetske „vibracije“. To su bile posve nove sile u ljudskom iskustvu, i privlačile su ljude k sebi, baš kao što je prije Djevica činila stoljećima. Naravno, bilo je prerano znati koju će vrstu civilizacije te nove sile oblikovati, no Adams je osjetio da će se jako razlikovati od kršćanske, koja je dotle postojala. Nova se civilizacija neće izražavati u pobožnosti i umjetničkom stvaranju, nego u velikim tehnološkim dostignućima kao što je dinamo. Više neće biti velikih katedrala. „Sva para na svijetu“, piše, „ne može, poput Djevice, sagraditi Chartres“.

Stotinu godina kasnije, ispostavilo se da je Adams bio u pravu za dosta toga. Živimo u civilizaciji tehnologije, a ne vjere ili umjetnosti. Našu su kulturu obilježila tehnološka postignuća 20. stoljeća: automobili, laseri, mlazni motori, rakete, nuklearni reaktori, i još mnogo toga sličnoga. Kao kontrast tome, vrlo je malo važnih crkava izgrađeno u posljednjih stotinu godina. Mnoge se predivne crkve zatvaraju jer im je pastva sve manja. Posvuda na Zapadu kršćanstvo je u opadanju, čak i u SAD-u, nekad iznimci od tog trenda. Adams je bio u pravu i da je zapadnjačka umjetnost atrofirala. Kao što je Joseph Epstein nedavno primijetio, poslije Andyja Warhola, ozbiljni ljudi više ne trebaju na nju obraćati pažnju: „Suvremena je likovna umjetnost, možda prvi put u povijesti slikarstva i kiparstva, jedna od stvari koje kulturna osoba više ne mora poznavati.“

No Adamsov slavni esej treba ispraviti, ili barem ažurirati. Tehnologija i dalje oblikuje suvremenu kulturu, ali baš i ne onako kako je on to predviđao. Najznačajnija tehnologija, u kulturnom smislu, nisu parne turbine, rendgenske zrake ili radiovalovi. To je računalo – točnije, osobno računalo, što ga je omogućio dramatični porast snage mikroprocesora posljednjih nekoliko desetljeća. Našu kulturu ne oblikuju masivni strojevi, nego prijenosni uređaj tako malen da ga možete staviti u džep i nositi ga svuda sa sobom. Današnja konkurencija Djevici nije dinamo, nego pametni telefon.

Sve se dogodilo jako brzo. Desetljeće unatrag mobilni su telefoni bili upravo to – telefoni koje ste mogli nositi sa sobom. Pametni telefon je kvalitativno drukčiji. To je računalo koje se drži u ruci, s kapacitivnim ekranima osjetljivima na dodir, programima za obrađivanje teksta, reprodukciju različitih medija, navigacijskim sustavima, digitalnim kamerama i milijunima aplikacija. Omogućava pristup internetu s bilo kojeg mjesta na svijetu. Možete ga koristiti da prijateljima pošaljete e-mail ili SMS, tweetate, ažurirate status na Facebooku, gledate (i snimate) filmove, provjeravate vijesti i vrijeme, tražite restorane, kupujete, i nađete partnera. Oko 70% odraslih Amerikanaca ima pametni telefon. Po cijelome svijetu broj korisnika iznosi jednu milijardu. Pametni telefon oblikuje naš svijet onoliko koliko je dinamo oblikovao svoj.

Kao Adamsov dinamo, pametni telefon snažno privlači ljude. Nisam prvi koji je primijetio da ljudi koji koriste pametni telefon izgledaju kao da mole – malo pogrbljeni, duboko koncentrirani, isključeni iz svijeta oko sebe. (To stalno viđam u podzemnoj, osim kad i sam gledam u svoj). To nije iznenađenje. Kao što je Patricia Snow nedavno pisala, „utrošeno je ogromno bogatstvo da svjetlucavi ekran privuče i zadrži čovjekov pogled“. No tu se ne radi samo o privlačnom ekranu. Pametni telefon nas privlači jer predstavlja nešto duboko. Poput Adamsova dinama, on predstavlja transcendentne sile koje samo tek nejasno percipiramo.

Pametni telefon sugerira beskonačnost: beskonačnu povezanost i beskonačnu mogućnost. Uvijek postoji još jedan e-mail ili sms, druga osoba čiji status možemo provjeriti, druga stvar koju možemo provjeriti (Tko je osvojio Svjetski kup u bejzbolu 1964. godine? Što znači riječ Khaleesi?) Uvijek postoji još neka aplikacija za skidanje, još neka stranica na kojoj možemo tražiti novosti, još neka igra koju možemo igrati. Pametni telefon obećava da uvijek postoji nešto novo i zanimljivo u virtualnom svijetu – nešto zanimljivije od dosadne interakcije koju imamo u stvarnom svijetu. Zato nije neobično vidjeti skupine ljudi na javnim mjestima, gdje svaka osoba gleda u svoj pametni telefon i ignorira ostale, fenomen zvan „zajedno, a sami“. Pametni telefon predstavlja neograničen potencijal za bijeg. Nije čudo što se, na svoj način, čini jednom vrstom droge.

Naravno, Djevica predstavlja  beskonačnost. U kršćanskoj misli ona je kanal kojim beskonačno ulazi u konačni svijet. Kao predstavnik suparničke koncepcije beskonačnosti, pametni telefon predstavlja izravni izazov Djevici – izazov koji ona reklama na fasadi Santa Maria dei Miracoli savršeno dočarava. Iz kršćanske perspektive, obećanje beskonačnosti koje pametni telefon nudi je lažno. On ne nudi stvarni pristup vječnosti, samo razonodu koja nam omogućava da izbjegnemo koncentrirati se na vječnost. Ipak, kao što je primijetio Pascal, mi uvijek tražimo razonode, a bijeg što ga nudi pametni telefon iznimno je privlačan.

Kao Adamsov dinamo, pametni telefon predstavlja i sile koje u biti uništavaju tradiciju. U civilizaciji dinama, piše Adams, ljudima je nemoguće odavati počast ili barem razumjeti postavke prošlosti. U svom se eseju Adams prisjeća kako je posjetio katedralu u Amiensu s američkim kiparom Augustusom Saint-Gaudensom. Primijetio je da Saint-Gaudens nije dirnut duhovnom snagom mjesta – snagom Djevice, koja je omogućila nastanak katedrale. Engleski povjesničar Gibbon osjetio je energiju gotičkih katedrala kad ih je posjećivao u 18. stoljeću, i osuđivao ju je, a književnik Ruskin ju je pak u 19. stoljeću hvalio. Saint-Gaudens divio se dostojanstvenosti arhitekture i ljepoti kipova, ali u njima nije vidio značenja: „Umjetnost je ostala, ali energiju čak ni umjetnik nije osjetio“.

Tako pametni telefon i djeluje, kao razgrađivač tradicije, uključujući i vjersku. Tradicija ovisi o zajednici – točnije, o zajednici koja vidi sebe kako postoji u vremenu, što je ideja koju je kršćanska tradicija dočaravala općinstvom svetih. Takva zajednica polaže zahtjeve na pojedinca činjenicom da je postojala prije njega i da će nastaviti postojati nakon njega. Pojedinac nije posve ugušen zajednicom – to bi bio totalitarizam – ali on ne može za sebe stvoriti posve nov svijet. On svoj identitet određuje svojim sudjelovanjem u otprije postojećem, i u velikoj mjeri nepromjenjivom poretku.

Pametni telefon pojedinca izvlači iz takve zajednice. Istina, on može promicati jednu vrstu zajednice, mrežu kontakata koji dijele interese, ideologije, čak i vjerska uvjerenja, ali koja prednost daje prolaznoj komunikaciji sa strancima. Vrlo je lako dodati ljude na popis kontakata, ali je lako i ukloniti ih i zamijeniti drugima. Što je još važnije, pametni telefon potiče korisnika da svoje vrijeme provodi u virtualnom svijetu koji je oblikovao samo za sebe. Da ne spominjemo neumoljivo, brzo ažuriranje informacija, na koje nas je naviknuo. Što može tradicija tražiti u kulturi koja cijeni trenutačnost više od svega, i koja očekuje ažuriranje svakih pet minuta?

Konačno, pametni telefon predstavlja masovni konzumerizam, drugu silu koju Adams nije mogao predvidjeti. Cilj konzumerizma je dovesti do maksimuma individualni odabir, a što može biti bolji mehanizam za to od pametnog telefona, uređaja koji pojedincu omogućava pristup upravo onim informacijama i uslugama koje želi, kad god ih želi, i ništa drugo? I to vam je osnaživanje svoga ja! Nije slučajnost što je slika koja zaklanja Santa Maria dei Miracoli upravo reklama.

Ne želim ovime reći da je pametni telefon posve loš. (Ni dinamo nije bio.) Zapravo, ja svoj volim. Omogućava mi pogledati što god poželim, ostati u kontaktu s prijateljima i rodbinom dok putujem, i orijentirati u nepoznatim gradovima. Mogu čitati članke s First Things u podzemnoj. Mogu fotografirati stvari, kao što sam fotografirao crkvu na trgu. Sve je to divno, ali za mene to ne eliminira zebnju da pametni telefon ugrožava i neke važne i lijepe stvari koje su stoljećima davale značenje našoj kulturi i ispunjavale nas.

„Dinamo i Djevica“ završava dvosmisleno. Adams je, kako piše, proveo veći dio godine pokušavajući razumjeti sukob između sila koje je identificirao i što bi taj sukob mogao značiti za budućnost čovječanstva. Čitao je Zenona iz Eleje i Descartesa, sv. Tomu Akvinskog, Montaignea i Pascala. Opsesivno je „ispunjavao […] tisuće stranica brojkama formalnima poput algebre, marljivo precrtavajući, mijenjajući, spaljujući, eksperimentirajući“, no od toga nije bilo koristi. „Tajna obrazovanja i dalje se skrivala negdje iza neznanja, i posrtao sam tražeći je mučno kao i do sada.“ Poglavlje završava s prizorom samog autora, razočaranog, i dalje bez odgovora, kako putuje kući.

Ako je odgovor izmicao Adamsu, izmicat će i meni, zato neću pokušavati točno predvidjeti kakav će biti rasplet sukoba između pametnog telefona i Djevice. Ipak, siguran sam da će on još naraštajima oblikovati našu kulturu. Kao kršćanin, moram vjerovati da će Djevica na kraju pobijediti. Kršćanstvo će nekako naći načina da iskoristi snagu nove tehnologije. U kasnoj antici Augustin je kršćanima savjetovao da opljačkaju Egipćane – da od suparničke poganske civilizacije uzmu najbolje što nudi i to prilagode u kršćanske svrhe. To se čini kao dobar savjet i za kršćane 21. stoljeća, i sad je dobro vrijeme da ga počnemo primjenjivati. Nova civilizacija, civilizacija pametnog telefona, tek počinje.

Mark Movsesian | IZVOR

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Objavljeno: 12. srpnja 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi