KAKO NAUČITI 'DOKOLIČARITI'

Mislite da ne živite ‘punim plućima’? Evo kako doista uživati u životu

Intenzivno osjetiti vrijeme i cijeli život u jedinstvenosti svakoga trenutka. To je užitak življenja u svojemu najvišem obliku.

manfred lutz užitak življenja kako uživati u životu

Foto: Shutterstock

Pretpostavimo, poštovani čitatelju, da bih vam već sada mogao reći u koji ćete točno dan umrijeti. Siguran sam da biste od sutra počeli drukčije živjeti. Tada biste znali da će sutra biti nepovratan i neponovljiv dan manje u vašemu životu. No sada je upravo tako, stvarno je i apsolutno sigurno da ćete umrijeti i da je stoga sutrašnji dan nepovratan i neponovljiv dan manje u vašemu životu. I time postaje jasno: vrijeme je kratko i za vas, štovani čitatelju. Pritom je izraz “vrijeme je novac” neumjereno umanjivanje. Kada biste sigurno znali da ćete uskoro umrijeti, biste li bili, neko vrijeme, spremni za novac izvesti najveće gluposti koje bi bile neugodne i nipošto zabavne? Vrijeme je beskrajno vrjednije od novca. Ali što ćete učiniti s njim ako ga ne možete prodati, protratiti ni ubiti? Zamislite, vrijeme je tu i nitko se njime ne okoristi!

Odgovor je naprotiv jasan: dokolica! Intenzivno osjetiti vrijeme i cijeli život u jedinstvenosti svakoga trenutka. To je užitak življenja u svojemu najvišem obliku.

Svatko tko to čini upušta se u pustolovinu koja ide još dalje. Svjesni neponovljivosti svakoga trenutka, iznenada, u vremenu besciljne dokolice, može mu se dogoditi vječnost.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Doživljena vječnost

Kada se iznenada na radiju u automobilu začuje lijepa melodija, možda Mozartova – i ne pita se odmah kako se zove, gdje se može dobiti na CD-u, kako se može ponoviti, ako se odmah ne stavimo u ulogu kritičara koji pokušava čuti tehničke nedostatke na snimci, ako, naprotiv, postanemo svjesni neponovljivosti toga dirljiva trenutka i u njemu vrlo intenzivno uživamo, potpuno zaneseni, u tomu trenutku možemo naslutiti tračak vječnosti – ili čak i više, u tomu trenutku događa se vječnost koja nadilazi vrijeme i trenutak, čak i ako se u međuvremenu stoji u poznatu zastoju na autocesti kölnske zaobilaznice. Ne samo sluh, nego sva ljudska osjetila sposobna su za vječnost. Ako s jednakim raspoloženjem šećemo kroz šumu bez knjige Moja šuma pripada meni i odreknemo se napasti svesti šumu na pojam, promatrati je pod znanstvenim, ekološkim, zdravstvenim ili ekonomskim vidom, i ne samo s mišlju da nekome pripovijedamo o toj šetnji, ako je, dakle, naša šetnja kroz šumu potpuno bez cilja i sve oko sebe doživljavamo intenzivno svim osjetilima, onda možemo osjetiti što je to stvorenje, a i to iskustvo nadilazi tako kratko vrijeme provedeno u šumi. Zen budizam posreduje usporediva iskustva u umijeću gađanja lukom i strjelicom koji se, kao što je poznato, ne sastoji jedino u strijeljanju i gađanju nego u intenzivnu i koncentriranu natezanju luka.

Nijedna situacija nije potpuno neprikladna da ne bi omogućila taj intenzivan doživljaj vremena i užitka života. Moramo izići samo na trenutak iz svih uobičajenih postupaka i rutine života te se povjeriti vremenu. U našemu društvu, dakako, nismo više na to naviknuti. Čak i župnici izvješćuju da vjernici za vrijeme misnoga slavlja mogu izdržati najviše minutu šutnje, a nakon toga se šuška, kašlje i na druge načine pokazuje da je šutnje bilo dosta. I u dokolici se treba uvježbavati. Stoga jedan praktičan savjet: uzmite sebi barem pola sata tjedno kako biste izišli iz svih radnja koje imaju određenu svrhu. Ako niste prije takvo što pokušali, bit će vam u početku sigurno teško, ali s vremenom ćete dobiti drukčiji odnos za svoje dragocjeno vrijeme života, a možda ćete čak imati priliku iskusiti nešto poput vječnosti.

Prije nekoliko godina bila je televizijska rasprava između dvojice velikih filozofa: Ernsta Blocha i Gabriela Marcela. Dvojica staraca, svaki preko 80 godina, zastupali su u gotovo svim argumentima suprotna mišljenja. A to se moglo i očekivati. Marksistički filozof Ernst Bloch uvijek je vraćao govor na važnost društva. U svojstvu katoličkoga egzistencijalističkog filozofa Gabriel Marcel prizivao je u pamet dubinu individualne egzistencije. Raspra se toliko zagrijala da je Gabriel Marcel žestoko i ljutito lupio o pod štapom koji je nosio sa sobom i u jednomu trenutku toliko se uzrujao da je nastavio govoriti francuski, što je moderatora dovelo u nezgodnu situaciju. No onda se dogodilo neočekivano. Moderator je postavio pitanje: što bi zapravo bilo najbitnije u životu. Onda su se dva starca dobrano zamislili. Ernst Bloch, namrštena čela, punio je svoju lulu ne rekavši ništa. Gabriel Marcel, sjedeći, naslonio se na svoj štap, upravio pogled u daljinu i nije rekao ništa. Razbivši tišinu voditelj je upitao bi li takvo što moglo biti transcendencija, onostranost i bi li se moglo iskusiti već u ovomu životu. Onda se uspravi stari Ernst Bloch, ostavi svoju lulu na stranu i jasna pogleda reče da transcendencija postoji i da se može i doživjeti, naime u Beethovenovoj Devetoj simfoniji. A Gabriel Marcel, koji je svojega vršnjaka pozorno motrio pri tomu odgovoru, kimnuo je tako vitalno da je u tome trenutku izgledao poput mladića. Da, rekao je, u Beethovenovim kasnim simfonijama događa se vječnost. I dvojica staraca nasmiješiše se jedan drugomu. Posve neočekivano pronašli su ipak nešto u čemu su se mogli složiti. U tomu trenutku mogao se dobiti osjećaj da su dvojica staraca, koji su ubrzo nakon toga umrli, znali da ono u čemu su se složili nije drugotna značenja, nego da je bilo bitno što im je pribavilo užitak u životu sve do posljednjega časa.

Beethovenova Deveta simfonija traje manje od sat vremena i ako se vječnost može iskusiti u relativno kratku vremenu živeći u dokolici, nadmašeni su svi naši proračuni kako produljiti užitak u životu. Jer ne radi se, naravno, o satu vječnosti, nego se nadilazi vrijeme i već u ovomu životu dodirujemo na nekoliko trenutaka nešto što nadilazi ovaj život. Na taj način ograničenost vremena doživljena u svijesti njezine neponovljivosti ne dovodi do pukoga straha – riječ strah u njemačkome (Angst) dolazi etimološki od tjesnoće (Enge) – nego preko straha se dolazi u širinu vječnosti. Stoga je jasno zašto je vječnost nešto posve drukčije od ideje o smrtno dosadnu beskrajnu životu u ravnodušnosti lišenoj užitka. Nezgoda je jedino u tome da se u vječnost ne može pristupiti instrumentima koje obično koristimo kako bismo stekli razna dobra. Vječnost nema cijene, vječnost se ne proizvodi, vječnost nije konkretno dohvatljiva i shvatljiva. Vječnost se događa, a ono što nas pritom zanese ne razumijemo na uobičajen način.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Manfred Lütza Užitak života. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 24. veljače 2017.

Možda vam se svidi