Da bi čovjek bio sposoban ljubiti, prije mora ljubiti samog sebe. “Ljubi druge kao sebe samoga” — kaže Isus Krist. Ne kaže obratno. Prije treba upoznati sebe, prihvatiti se i zavoljeti se. Samo se tako otkriva da postoje drugi.

Ljubav je jedna pozitivna emocija. Ljubav ipak nije ushićenje! Ushićenje je pretjerivanje u ljubavi.

Ako emotivnu komponentu ne podupire biti, svijest postojanja, vlastiti identitet, prelazi ili u pretjeranost ili u frustraciju. Takva oba tipa emocija stvaraju napetost i iznimno su negativni.

Emocije pak, ujedinjene sa biti, ujedinjene u jedno svjesno i skladno bivstvo, veoma su važne, životne.

Bez tih pozitivnih emocija čovjek je jedno ugašeno, mrtvo biće. Ne postoji. Nije živ. Ne treba kontrolirati te emocije, niti ih gušiti, već ih prenositi. Ljubav je davanje. Tko ne daje, ne ljubi. I obratno.

Taj tip ljubavi je jedno veliko otkriće. Što se više odbija takva ljubav, veća je potreba za njom. Ljubav je stvarnost koja se izgrađuje, traži svakodnevni trud. Ljubav je nešto čvrsto, ona je snaga. Ona je snaga izražena kroz nježnost.

Kad neki čovjek želi samo primiti, ne daje ljubav, već daje nesigurnost.

Ljubiti druge znači učiniti ih da se osjećaju “korisni”. A to omogućuje jedan pozitivan odnos s ljudima na svim stupnjevima komunikacije. Ako se manje daje, manje se i prima. Daje se radost u davanju!

Ljubiti znači opteretiti se problemima drugih; stvoriti uvjete da drugi mogu riješiti probleme, ne da mu ih mi riješimo! To dakle znači poštivati druge, njihovu osobnost, njihove stavove.

Treba zaboraviti da će se netko promijeniti prisiljavajući ga. Mnogo je veća ljubav dati mu ono što je potrebno da bi se mogao promijeniti. No, da bi došlo do promjene, nisu dovoljne lijepe riječi. Nije dosta reći: ljubim te. Potrebna su djela.

Za ljubav treba raspolagati vremenom, strpljivošću, pažnjom i osobito biti raspoložen za to.

Nestrpljiv je onaj koji nije nikada ušao u sklad s ritmom života, koji nije u stvarnosti. Nesposoban je da se na pozitivan način prilagodi stvarnosti, jer je želi preokrenuti u svoje osobno vrijeme, u svoje potrebe. Egoist je. Ne vodi računa o drugima, o njihovom vremenu sazrijevanja, i dakle ne zna ljubiti.

Da bi se došlo do ljubavi, potrebna je disciplina i vježba.

Ne znaju svi ljubiti. Ljubav je umijeće — kako je rekao Fromm. Ljubav ne pada s neba, nego je treba njegovati, vježbati i hraniti. Npr., ne može se ljubiti ako se prije ne nauči ovladavati vlastitim problemima. I potrebna je razboritost kako bismo shvatili što možemo učiniti.

Ne treba se opteretiti stvarima s kojima nismo u stanju upravljati, snositi ih. Prije svega bila bi to nepravda, uvreda samog sebe. Značilo bi to ne voditi računa o sebi. A to, vidjeli smo, nije ljubav.

Ljubiti znači biti dinamičan, ali ne i nestrpljiv! Ništa u životu nije besplatno.

Uravnoteženo ljudsko biće je ono koje je uvijek spremno na promjenu u stvarnosti. Nije površno, ne da se olako uvjetovati. Ne pada pod utjecaj ovakvih ili onakvih sugestija. Naprotiv, tako je dobro strukturirano, tako životno da zahvaća u dubinu stvari, u sve živo, životno. S druge strane, život je stalno umiranje i rađanje. Ništa nije statično. Živjeti do kraja zapravo znači živjeti i umirati u njima.

Ljubiti znači osobito imati sposobnost pustiti one koji žele otići, željeti dobro drugome, dopustiti drugome da se razvije, da raste. Također pustiti ga da se odvoji od nas. Ljubiti znači znati umrijeti.

Gornji tekst izvadak je iz knjige “Biti sretan – psihoterapija za sve”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na poveznici ovdje.