Bilo kao pješak, bilo kao vozač automobila, često se nađem pred ljudskom napravom koju zovemo semafor. Boje se mijenjaju. Ako imam sreću da naiđem na zeleno, tada znam, prema ljudskom dogovoru, da mi je prolaz slobodan. Međutim naiđem li na crveno svjetlo, isto tako znam da sam dužan zaustaviti se, stati. I to može biti poticaj za kratku duhovnu misao. Mnogo mi puta dođu ovakve misli:

“Zaustavi se malo. I to je potrebno. Čovjek koji se žuri ne žuri dulje niti intenzivnije od onoga koji hoda u mirnom ritmu svojih dana. Onaj koji se žuri često ne živi sadašnji trenutak, jer je svojim unutarnjim bićem i po svojim nakanama, moćima na onome mjestu kamo je nakanio, gotovo kao da je u svojoj viziji. Nije ondje gdje se u tom trenutku tjelesno nalazi. Čovjek tako može doživjeti svoju rastrganost. biti nejedinstveno. Dobro je povremeno, potpuno svjesno, zaustaviti se i biti tijelom i dušom sasvim svjesno na nekom mjestu. To me objedinjuje.”

“Zaustavi se malo. Bilo bi dobro da u nekom času osjetiš da nemaš uvijek prednost, da moraš drugome prepustiti pravo da prođe prije tebe. Ne mora uvijek biti po tvojem, onako kako bi ti htio. Primijeti druge ljude, druga vozila. Ti nisi uvijek u pravu i ovo je čas da osjetiš kako moraš druge pustiti da prođu prije tebe, ispred tebe. Sasvim svjesno i u duboku poštovanju omogući drugima da bez opasnosti i straha iskoriste to svoje pravo. Nemoj da to učiniš svjesno i mirno, s dobrom nakanom u kojoj će se osjetiti radost. Jer u tom času i na takav način može se ostvariti evanđeosko načelo po kojem onaj koji želi biti prvi treba biti posljednji i sluga svojoj braći. Koliko bi nam bilo ljepše kada bismo znali radosno prihvatiti tu činjenicu, ne samo u ovom času kada smo primorani, nego i u drugim okolnostima svoga života!”

“Zaustavi se malo i jednostavno primijeti druge ljude. Nemoj hodati ili juriti cestama i ulicama svoga mjesta a da ne vidiš čovjeka. Ovo ti je prigoda da primijetiš ljude oko sebe, da u njima poštuješ osobe, jedinstvena bića. Svatko od njih ima neki cilj, nosi sa sobom svoje želje i brige. Svatko čezne za ispunjenjem smisla svoga života. Svatko želi biti cijenjen. Možda poštivanjem njegova prava, a katkada možda čak i zatajujući svoje prvenstvo, možeš u takvim trenucima pokazati da ti je više stalo do čovjeka nego do svoga prava.”

“Zaustavi se malo. Osjeti na sebi pogled. U svakom času, na svakom mjestu Bog te vidi. To je oko onoga koji te prati s ljubavlju i koji bdije nad tobom. I ovaj kratki trenutak pred semaforom može postati kratka molitva, katkada možda samo misaona, katkada i izgovorena. Nema nijednog mjesta niti ijednog trenutka u tvome životu a da te Bog ne vidi, da te ne prati svojim pogledom. Dok si dužan zaustaviti se zbog crvenoga svjetla, sjeti se da je to možda i Božji poziv na susret. I takav, jednostavan i kratak susret, može ti pomoći da, u času kad se upali zeleno svjetlo, s Bogom u srcu kreneš u život. Cijeli ti dan može i po tom kratkom susretu biti blagoslovljen, tj. Bogom ispunjen.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Pripravi srce za susret” u izdanju Teovizije. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.