Muževna snaga Terezije iz Lisieuxa

Evo kako krhka svetica može biti uzor svakom muškarcu!

Zašto je Terezija snažnija, jača od vas muškaraca – i kako vas ona može potaknuti na velike stvari.

Mala Terezija

Postoji glasina da je Pio XI., papa s dubokom pobožnošću prema sv. Tereziji iz Lisieuxa (mladoj Francuskinji koja je ubrzo nakon svoje smrti 1897. postala dragocjena u katoličkom svijetu), rekao jednom o ovoj svetici: „To je muževna duša, veliki muškarac.“ Ne znam je li to točno (u stvari, ne mogu naći nikakve točne citate koji to podržavaju, barem ne na internetu). Ali, ako je te riječi papa ikada izgovorio, onda bismo se mogli samo složiti s njim.

Daleko od toga da pokušavamo umanjiti snagu koja zrači iz Terezijine prirodne ženstvenosti, također daleko od toga da se takva snaga i vrlina ne mogu naći u istinskoj ženskoj duši, no hrabrost i herojska krepost duše ove djevojke ne može se nikada svesti na nešto sentimentalno, sladunjavo, tj. na nešto što nema veze sa snagom muškarca. Mala Terezija, koja je umrla u dobi od 24 godine, skrivena u karmelićanskom samostanu, snažan je primjer kreposti čak i za najkrupnijeg i najbradatijeg muškaraca.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zbog toga želim pisati o tome zašto je Terezija snažnija, jača od vas muškaraca – i kako vas ona može potaknuti na velike stvari.

Terezijino duhovno učenje može se jednostavno sažeti: „Radi male stvari s velikom ljubavlju.“ Ono što je kod ove žene zanimljivo je činjenica da taj mali put počinje željom za velikim stvarima. Terezija je prepoznala snagu dobrote kao takve, snagu svetosti, želje u svojoj duši: sva se potpuno dati Bogu. Ušla je u samostan u vrlo ranoj dobi, postala je veliki svetac, svjetionik svetosti za cijeli svijet. Hrabro se odazvala pozivu našeg Spasitelja: postati savršena kao što je naš Otac nebeski. No, istodobno, ona je prepoznala svoju nemoć za postizanjem ovih stvari.

Rješenje? Apsolutno predanje Bogu: „Moj je put povjerenje i ljubav… savršenstvo se čini lako za mene. Vidim da je dovoljno osvijestiti sebi svoju ništavnost i predati se u cijelosti, kao dijete, u zagrljaj Bogu.“ Terezija je znala da joj je Bog dao te želje i da ih on nije potaknuo uzalud. Dakle, budući da je u konačnici sva nemoćna, sve ono što može učiniti je da se u svakom trenutku povjeri isključivo Bogu (put povjerenja) i ljubi ga do krajnjeg stupnja (put ljubavi), a on će ispuniti želje koje joj je dao. Vidimo kako ona u potpunosti živi poziv iz Evanđelja da postanemo poput djece, vjerujući beskrajno u Boga, našeg Oca. Ako joj je Bog dao želju, onda bi ju On trebao i ostvariti, a Terezija bi sa svoje strane samo trebala voljeti onoliko koliko može u svakom trenutku.

Problem je u tome što se Terezijin „put povjerenja i ljubavi“ i duhovnog djetinjstva običnom čitatelju može učiniti kao pretjerano emocionalna duhovnost. Terezija može izgledati poput naivne djevojčice koja je jednostavno lebdjela kroz život bez poteškoća, iskušenja ili nedaća. Na koncu, to se čini potpuno stranim našem uobičajenom iskustvu života.

No takvo bi viđenje bilo u potpunosti pogrešno, što nam može i potvrditi knjiga „Muka Terezije iz Lisieuxa“, koju je napisao veliki poznavatelj duhovnosti Male Terezije, Guy Gaucher. Gaucher ističe da se konačna potvrda Terezijine muževne duhovnosti nalazi na kraju njezina života, dok je umirala od tuberkuloze. Bolest, koja nam je danas možda malo poznata, bila je veliko iskušenje: nakon što bakterija uđe u organizam, u plućima se počinju formirati okrugle kvržice koje pritom uništavaju plućno tkivo i krvne žile. Naposljetku se zaražena osoba uguši u vlastitoj krvi jer ne može disati s oštećenim plućima. Put bolesnika prema smrti jednako je strašan: groznica, stalno kašljanje, znojenje, iskašljavanje krvi (očevici su posvjedočili kako bi Terezija ponekad iskašljala punu čašu krvi), povraćanje hrane koja se pokušava jesti, osjećaj gušenja, otežano disanje, nesanica.

Ne bih se ugodno ponašao prema okolini da se nađem u takvim uvjetima. Sestre koje su se brinule o Tereziji, međutim, prepričavale su kako je ona ostajala mirna, nasmiješena, pokazivala pristojnost, pa čak se i šalila s njima. Jednom je sestra koja je pazila na nju sjedeći uz njezin krevet, zaspala nakon što je dala svetici čašu vode. Umjesto da joj nakon što je popila vodu vrati čašu, Terezija je odlučila držati ju cijelu noć kako ne bi probudila sestru. Priče poput ove govore o uzroku njezine svetosti: niz malih radnji koje otkrivaju njezinu ogromnu, herojsku ljubav i krepost pred licem intenzivne fizičke patnje – da ne spominjemo duhovne i psihološke patnje koje su je pratile.

Vidljivu je svetost Terezija pokazala u načinu svog umiranja – ova mlada žena, kojoj je bilo puno teže nego meni ili tebi, ojačala se isključivo iz povjerenja i ljubavi u Gospodina. Ona pokazuje koliko je njen „put povjerenja i ljubavi“ zapravo put svetosti koji osvaja najružnije dijelove patnje, zla, i naše iskustvo života. U svakom trenutku sebe predati Bogu, prihvaćajući sadašnju situaciju kao Njegov dar te pritom Boga ljubiti potpuno, to nije put kojim izbjegavamo patnju ili stvarni život. Bolje rečeno, patnja nas preobražava, otvara nas Bogu kako bi nas oblikovao, povećava našu sposobnost da volimo, i postajemo onakvi kakve nas Bog želi.

Čovječe, ti si pozvan na veličine! Ono što je važno jest to jednostavno htjeti, kao što je to snažno učinila Terezija, a zatim ju slijediti na putu istinskog duhovnog djetinjstva, predajući se Ocu u svakom trenutku, u nastojanju da umreš sebi i ljubiš Boga u svemu što bi ti moglo doći, uzdajući se da On – i samo On – zna gdje tvoja veličina leži. Tako će te savršeno dovesti do tvoje veličine. Tek tada možemo tvrditi, uz Malu Tereziju, da doista imamo „muževnu dušu“.

Fr. Clayton Thompson | thosecatholicmen.com

Prijevod: Martin K.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 16. svibnja 2015.

Možda vam se svidi