Oceva pripovijest

Je li čovjeku moguće nakon što je napisao niz romana, nakon što je ispisao tisuće stranica, napisati nov, svjež, iznenađujući i poticajan roman? Michael D. O’Brien svojim romanom „Očeva pripovijest“ svjedoči da je to moguće. Taj roman – premda upravo obeshrabrujuće opsežan (gotovo tisuću stranica) – čita se kao što je i pisan: zanosno. I potiče na zanos. Upućuje na odgovornost. I otvorenost ususret životu.

Kao što je i na poleđini knjige napisano, riječ je o suvremeno prepričanim prispodobama o dobrome pastiru i izgubljenome sinu. Alexander Graham, udovac i vlasnik male knjižare, ostavlja mali svijet svojih sigurnosti i polazi u potragu za svojim sinom koji je na zbunjujući način nestao. Slijedeći krajnje oskudne tragove, on polazi u svijet o kojemu je samo čitao a o kojemu, zapravo, iskustveno gotovo ništa ne zna. Idući hrabro – i manje hrabro – od životnog izazova do životnog izazova, iz nevolje u nevolju, od blagoslova do blagoslova, sve dublje proničući i sebe i svijet, idući usuprot strahovima koji ga lome, njegova se osobnost i njegov život bitno mijenjaju. Njegovoj potrazi za sinom pridodaje se i potraga za samim sobom, za svojim nadahnućima i odgovornostima.

Pritom se život u osrednjosti, dobrota u mlakosti ne pokazuju dostatnim odgovorima na vjetrometinama svijeta. U sučeljavanju svijeta dobra i zla, smisla i besmisla, Božjega duha i Sotoninih podvala, očituje se potrebnim živjeti do kraja opredijeljenim srcem, srcem do kraja predanim Bogu. Očituje se potrebnim trajno se rasterećivati svih oblika oholosti i svu svoju sigurnost polagati u Boga. Samo u Boga. Očituje se potrebnim pristati na slomljenost svoga srca jer bez istinske slomljenosti nema ni istinske predanosti.

Na stranicama ove knjige biva očito da bez životne vjere u Boga – bez vjere koja čovjeka u svemu određuje – i nije moguće istinski živjeti. Nije moguće ući u novost život. Jednako tako biva očito da je život svakoga čovjeka važan – upravo presudno važan. Svakim proigranim životom bolno je okraden sav Božji svijet. Svakim predanim, svakim postojano zauzetim životom, sav je svijet blagoslovljen.

U jednom osobito snažnom trenutku Alexander Graham je zapjevao… „Prošlo je puno vremena otkada je Alex posljednji put pjevao pred drugima. U prošlosti je to činio samo kada bi se našao u skupini vjernika u crkvi, skrivajući svoj glas među njihovima. Sada je iznenada shvatio da je istinska poniznost u izloženosti drugima, u postajanju djetetom. Raspjevanim djetetom. I tako je zapjevao…“

Dogodilo se to nakon niza iskušenja, i niza blagoslova. No nakon toga događaja Alexanderu Grahamu valjat će se suočiti s mnogim svojim slabostima. I valjat će mu prepoznati neslućene izvore snage – i u sebi i oko sebe.

Valjat će mu steći snage da prepozna blagoslove. Da im ne prestane ići ususret. I da nastavi otkrivati kako je svakom čovjeku darovana snaga blagoslova. Snaga koju mu za svojih dana valja pridodati ovome – unatoč svemu – Božjemu svijetu.

Stjepan Lice

Više o romanu „Očeva pripovijest“ saznajte na linku OVDJE.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih informacija – klikni like[/facebook]