RECENZIJA TONIJA MATOŠINA

Novi album Calexica: Glazba o običnom, neimenovanom čovjeku kojeg politika najmanje zanima, a najviše pritišće

Naš glazbeni kritičar tvrdi da Calexico novim albumom “The Thread That Keeps Us” na određen način zaokružuju svoju glazbenu priču, novim, a starim sredstvima, prepoznatljivom, a stalno novom, mijenjajućom glazbom

Calexico je pogranični američki gradić, smješten blizu San Diega, uz granicu američke savezne države Kalifornije i Meksika. Već samim svojim podnebljem to mjesto sugerira križanje kultura, a u prilog tome ide i podatak da su najvažniji godišnji događaji mariachi-festival i umjetnička izložba posvećena latinoameričkim narodnostima. Jedan, dakle, od mnogih sličnih gradića u pograničnom, južnom području SAD-a, ali s tom razlikom što je po njemu ime dobio bend koji je u širim okvirima rock-glazbe tijekom svojih sada već dvadesetak godina postojanja ispisao neke od najljepših stranica kajdanke što sabire note ozračene američkom i meksičkom glazbenom baštinom. U glazbi sastava Calexico od samih početaka miješali su se utjecaji tzv. alternativnog countryja i tex-mexa, rocka i jazza, indie poetike i tradicionalnih formi, miješao se jug Amerike i prostranstva s druge strane Rio Grande i na dodirištima tih dviju Amerika stasala je glazbena zbirka koja je odavno nadišla te geografske okvire postavši žanr za sebe.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ili bar odvojak americane koji su Joey Burns i John Convertino počeli trasirati u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća, a nakon što su napustili stalnu postavu jednog drugog važnog sastava iz iste glazbene obitelji, Giant Sand. Kao basist i bubnjar tog kultnog rock-benda, Burns i Convertino svoj su projekt nužno počeli graditi od te ritmičke skeleti, a kroz postavu su od tada prošli brojni suradnici i prijatelji. Convertino kao bubnjar naklonjen jazzu i Burns kao istureniji član, pjevač i multiintrumentalist, svoje su talente, entuzijazam i afinitete upregli u misiji stvaranja glazbe koja će na najfiniji, a istodobno posve fluidan i razigran način spajati ono što dnevna politika i kulturno-društvene razlike drže na distanci. Bez programske pretencioznosti, bez skrivenih planova i šupljih ambicija, Calexico su – inače, da ne bude zabuna, podrijetlom iz Tucsona, iz savezne države Arizone – nanizali impozantnu nisku albuma, u kojoj su ovih mjeseci dogurali do devetog u službenom nizu. Ovdje naglašavam ovo službeno, jer su tijekom karijere izdavali i posebna izdanja, što koncertna, što studijska, koja su se prodavala na turnejama i na kojima su davali nešto više prostora eksperimentima i slobodnijoj, komercijalnog aspekta posve oslobođenoj formi.

Nakon remek-djela sa smjene tisućljeća, “The Black Light” i “Feast of Wire”, na kojima su se gitare ispreplitale s trubama i harmonikama, tekstovi kao pogranične vinjete šaputali na engleskom i na španjolskom, a zastupljeni žanrovi meandrirali od rocka do jazza, od folka do mariachi stilizacija, od countryja do world musica, bilo je jasno da je u pitanju bend koji svojom glazbom zna dočarati prave krajobraze, pričajući filmski kroz svoje nepredvidljive note vješto izvučene iz raznih škrinjica i škrabica, u tradicije pograničnih kultura grabeći ne da ugodi svom stvaralačkom egu već da ponudi nešto novo i autentično, a istodobno s dubokim korijenima, sa stilom i respektom. Naoko neuredno izmjenjivanje instrumentalnih minijatura, morikoneovskih skladbi epskih zamaha i pjesama klasične rock (pop) forme pokazalo se u pažljivijim preslušavanjima kao nevjerojatno koherentan koncept, moguć samo uslijed pametnog i nadahnutog, iskrenog korištenja glazbenog i općenito stvaralačkog talenta.

Nigdje, pa ni u svojim objektivno slabijim, točnije, tanjim albumima (jer tu uistinu loših zapravo nema) kao što su “Garden Ruin” (2006.), gdje su odlučili maksimalno se približiti konvencionalnim formama unutar indie poetike, ili dva novija albuma, “Algiers” (2012.) i “Edge of the Sun” (2015.), gdje su jednostavno poželjeli zadržati dugi trenutak i bez imperativa stvarati finu, za svoje ime prepoznatljivu glazbu, Calexico nisu kliznuli u samodopadnost, nisu nigdje odaslali kakvu otrovnu strelicu niti i na trenutak usmjerili svoju kreativnost u nešto što bi moglo poprimiti negativne predznake. Dosad posljednje remek-djelo (iako sam ga svojedobno, onako na prvu, za jedan drugi portal ocijenio s 4/5), album “Carried to Dust” iz 2008., na najljepši je način sublimirao taj glazbeni jezik čiji su rječnik Burns i Convertino godinama strpljivo i predano ispisivali. Sve to vodilo je, naravno, do albuma objavljenog prije nepuna dva mjeseca, “The Thread That Keeps Us”, kojim Calexico ponovno na određen način zaokružuju svoju glazbenu priču, novim, a starim sredstvima, prepoznatljivom, a stalno novom, mijenjajućom glazbom.

Ono što ipak prvo donosi novinu sami su tekstovi, koji su u slučaju Calexico uvijek funkcionirali na razini slika, dočaravanja boja i prizora sposobnih za oblikovanje malih, kratkih, živopisnih filmova kojima je njihova glazba sa svim svojim žanrovskim pritocima davala autentično mjesto i vrijeme radnje, ali i značenja. Na “The Thread That Keeps Us” Burns kao da je osjetio potrebu govoriti konkretnije. Snimljen u Kaliforniji, ovaj je album plod osluškivanja, uživljavanja u vrijeme i mjesto svoje radnje, gotovo i na političkoj razini. No, Calexico, da ne bude zabune, ne ulaze ni u razračunavanja niti u parolaške napade, već samo svoje prepoznatljive vinjete pune prizorima i motivima vezanima kao možda nikad dosad toliko čvrsto baš za sadašnjost. Naravno, i za pograničnu tamošnjost. Migracije i ekologija pritom su ključne problematike kojih se dotiče dvanaest novih pjesama (preostale tri instrumentalne su minijature kakve su od početka zaštitni znak benda) jer najizravnije utječu na ljude koji inače pune retke njihovih priča i pore njihove glazbe, običnog, neimenovanog čovjeka kojeg politika najmanje zanima, a najviše ga pritišće.

Glazba je na “The Thread That Keeps Us” pak suzdržanija nego što se to moglo očekivati; ne lišena zanimljivih, više avanturističkih rješenja kakva su od “Under the Wheels” i “Another Place” načinila nove dragulje stalno regenerirajuće pjesmarice, ali u nižoj brzini nego što je to bio slučaj s već skoro pa davnim “Carried to Dust”. No, sprega angažiranijih tekstova i glazbe čija površina odaje bogate unutarnje procese proizvela je sjajno zaokružen, kompaktan album koji ne propušta dati nove priloge nekim budućim kompilacijama benda. Slikovita, lirska “The Town & Miss Lorraine” razoružava sugestivnim tekstom prožetog strepnjom koliko i nježnom melodijom kakvih je u presudnim trenutcima pomanjkalo na albumu “Garden Ruin”. Na španjolskom pjevana “Flores y tamales” efektan je podsjetnik na staru tradiciju naglašenije meksičkog zvuka koju Calexico njeguju od samih početaka djelovanja, ali i sjajan “intermezzo” otprilike na polovici albuma. Uvodna “End of the World with You” djeluje pak kao da je izašla iz radionice sastava Wilco, pomalo nezačinjena ako promatramo kroz vizuru Calexico, ali i takva s bogatom teksturom, osobito kad je gitara u pitanju. “Girl in the Forest” ekološka je minijatura puštena na minimalističnoj folk podlozi, dok se “Eyes Wild Awake” doima poput snažne jeke građene na gitarskom rifu kao proizašlom iz kanona alternativnoga rocka, što se prelilo i u najslabiju pjesmu na albumu, (anti)trampovštinom napudranu “Dead in the Water”.

Gdje glazba zapne u predvidljivosti ili jednostavno “običnosti” (bend je sam kriv što nas je toliko razmazio), zaintrigiraju prizori poput zmijolikog traga motornog ulja u “The Town & Miss Lorraine” ili prazne ceste što vodi prema planinskim lancima u “Girl in the Forest”. Strepili nad sudbinom prirode kojom su toliko natopili prethodne albume i koja je neodvojiva od njihovih springstinovskih likova ili nad onim što može donijeti nepredvidljivost i hirovitost trenutnog američkog predsjednika, Calexico su prije svega predani glazbenici i maštoviti baštinici. “The Thread That Keeps Us” nije novo remek-djelo, ali bitnije je to što je još jednom dokazao da ovaj bend malim koracima i skromnim manirama grade sjajne albume. Stihovi poput “Želim da znaš da ova pjesma je za tebe, želim da znaš da volim te” iz završne, ljubavne laganice “Music Box” zato uključuje cjepivo protiv banalnosti i patetike i čine više nego pogođenu završnicu ovako nijansiranog albuma.

S bogatstvom glazbe Calexico družim se već pozamašan broj godina, a imao sam ih prilike gledati i uživo na jednom od gostovanja u Hrvatskoj, na šibenskom Terraneu, gdje su mi u ograničenom, festivalskom izdanju pokazali zašto ostaju stalna hrana mom CD-playeru. Kao u studijskim, tako i u koncertnim izdanjima nema kod njih gesti viška, nema samodopadnosti, nema pretencioznosti iako im je zvuk bogat i širok. Njihova glazba spaja, kako se to voli kazati, ali ne na silu, ne bez logike i unutarnje povezivosti kakvu prepoznaje samo izniman talent. Zvali ih indie-mariachi ili alt-country, roots ili folk, rock ili pop, uvijek će vam nešto nedostajati, uvijek će vam bježati. U neki novi rukavac, u neku novu definiciju koja će opet tražiti nove. Ovo je lijepa glazba, ovo je u najširem smislu američka glazba, ali lako prevodiva na svim kanalima na sve meridijane i paralele jer je stvarana i nošena radošću. I kad nisu na razini svojim najboljih djela, kao što je to ovdje slučaj (ali iznad onih, uvjetno rečeno, najslabijih), Calexico će vam nešto ponuditi, bilo to nešto posve novo ili nešto staro, ali nadahnuto svježijim duhom.

Toni Matošin | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 10. ožujka 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi