POVODOM GODINE MILOSRĐA

Miserere Gregorija Allegrija – priča o remek-djelu duhovne glazbe

Miserere je slavna i sugestivna skladba Gregorija Allegrija (1582. – 1652.), rimskog prezbitera, crkvenog pjevača i skladatelja, čije se smrti spominjemo 17. veljače. Godine 1630. skladao je partituru iz Psalma 51 za liturgijska slavlja Velikog tjedna u Sikstinskoj kapeli. Mnogi umjetnici već su bili obradili ovaj pokajnički psalam, a mnogi drugi učinili su to i naknadno, ali Allegrijev je trenutno najpoznatiji, ne samo zbog unutrašnjeg glazbenog sadržaja, svakako vrijednog pažnje.

Rembrant

Foto: Wikipedia

Ova glazba sa sobom vuče i različite, dijelom tajanstvene, priče koje su mu tijekom stoljeća podizale popularnost. Već su se oko samog autora izgradile neke priče kojima se ne zna izvor: u prošlosti se u stvari pogrešno držalo da je rođak slavnog slikara Correggia (pravog imena Antonio Allegri). Govorilo se i da je kastrat s glasom alt, što se pokazalo pogrešnim na temelju portreta na kojemu ima bradu.

Ali dolazimo do prve enigme ove glazbe: mi više nemamo Allegrijevu partituru. Odakle onda dolazi toliko proslavljena glazba, izvođena na najuglednijim korovima? Ali krenimo od početka.

Allegri se preselio u Rim prve polovice 17. stoljeća. Rim pape Urbana VIII., u kojem se upravo događao Galilejev slučaj, u kojem je živio Gian Lorenzo Bernini, grad velikih baroknih palača. Kao dječak bio je dječji sopran, među ”muškim dječjim zborom” u crkvi svetog Luigija dei Francesi. U odrasloj dobi, nakon nekoliko iskustava u Fermu, Tivoliju i nekim rimskim crkvama, od 1629. godine bio je dijelom prestižnog društva Sikstinske kapele, gdje je vladao ”antički stil” Palestrinina višeglasja, koji je Allegri dubinski proučavao s Giovannijem Naninijem, postajući jednim od najcjenjenijih skladatelja papinskog kora. Bio je cijenjen toliko da ga je Papa zadužio da, zajedno sa Santom Naldinijem, Stefanom Landijem i Odoardom Ceccarellijem, nagleda glazbenu reviziju himni u novom tekstu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bijaše to čin velikog poštovanja i povjerenja, pogotovo u onim desetljećima kada je glazba izvođena u službama koje je predvodio Papa bila gotovo isključivo ona Palestrinina, smatrana idealnim primjerom liturgijskog višeglasja.

Allegri je krenuo u izradu nove partiture Misererea, a kad je konačno izašla predstavljala je vrhunsko glazbeno dostignuće, intimno i duboko, toliko lijepo da je Papa zabranio da biva izvođeno izvan liturgije za koju je bilo napisano. A da bi bolje osigurao poštovanje ove zabrane, bilo je zabranjeno i prepisivanje glazbenog zapisa, a kazna je bila isključenje iz Crkve ili čak smrtna kazna za prekršitelje! Zapravo, ne postoje pokazatelji da je tako ozbiljna mjera i provedena, ali takva je priča kružila među narodom.

Allegrijeva prelijepa glazba neizbježno je obavijena misterijem, a onaj koji ju je želio čuti nije imao drugog izbora nego otići u Rim i prisustvovati liturgijskim obredima Velikog četvrtka u Vatikanu.

Štoviše, ovom je pitanju bilo suđeno da se još više zakomplicira. Sikstinska kapela, nasljednica Schole Cantorum, bila je doista priznata zbog tehničke kvalitete svojih pjevača. Jedna od njihovih posebnih sposobnosti, posebice u vremenu baroka, bila je sposobnost ornamentacije, tj. glasovnih varijacija na originalnoj melodijskoj liniji s ciljem ukrašavanja i jačeg izražavanja. Ornamentacije su bile postale tradicija koja se pripisivala najvažnijim zborovima, čineći tako blago koje se ljubomorno čuvalo i prenosilo s pjevača na pjevača usmenom predajom.

I na Allegrijevom Miserereu obilno su se izvodile ornamentacije pa ono što je zbor pjevao, a vjernici slušali nije bila originalna partitura.

Toliko voljena i dragocjena glazba bila je čuvana s velikim oprezom te je bila pomno proučavana, a prepisana tek od strane rijetkih sretnika koji su joj mogli pristupiti.

Činjenica je da u arhivima Vatikanske knjižnice ima nekoliko Allegrijevih manuskripta Misererea, ali nijedan od njih nije isti, a niti jedan ne nudi elemente po kojima bi se mogao procijeniti autentičnim:

– za vrijeme pape Alessandra VII. (1655-1667) dijelove Misererea prepisao je određen broj skladatelja, između kojih se, osim Allegrija, nalaze i Palestrina, Anerio, Naninoe i nekoliko anonimnih verzija;

– 1713. godine bila je prepisana i verzija koja je zapravo revizija Allegrijeva Misererea, a sastavio ju je Tommaso Bai nekoliko godina prije; partitura se očito temelji na Allegrijevoj i slična je po anakroniji i samoj strukturi, iako je modernija, u svim je dijelovima premješten vokalni ritam, i odlomak ima karakter s više akorda;

– jednu je verziju prepisao Domenico Biondini 1731. godine;

– manuskript 263 sadrži autografsku kolekciju skladbi Johannesa Biordia (1691. – 1748.), koji je od 1737. do 1742. bio učitelj u Papinskoj kapeli, a kolekcija sadrži i Allegrijev Miserere za pet glasova;

– po godinama nam je bliži manuskript 375, datumski naznačen 1892. godine, potpisan od tadašnjeg maestra Papinske kapele, Domenica Mustafe (1892. – 1912.), i katalogiziranog pod imenom Baiev i Allergijev Psalam 50: zapravo je, u većem dijelu, riječ o hibridu verzije Tommasa Baia, s povremenim stihovima za drugi glas preuzetim od Allegrija.

Sve je to ipak ostalo zaključano u tajnim sobama Vatikana. Nagađalo se da je jednu kopiju originala Papa darovao portugalskom kralju Leopoldu I., a druga je (možda) bila u Bologni, u rukama oca Giovannija Battiste Martinija. Ali obje su kopije bile lišene onoga što je Allegrijevu glazbu činilo jedinstvenom: ornamentacija sikstinskih pjevača. Neodoljiva draž Allegrijeve melodije intrigirala je cijeli svijet europske glazbe, a strah od isključenja iz Crkve bila je jako učinkovita prijetnja.

Krađa je bila jedini način da se tolika ljepota spasi, i jedan je lopov stvarno odlučio djelovati, premlad, genijalan i već jako slavan: Wolfgang Amadeus Mozart., 1770. godine, tada četrnaestogodišnji dječak, s ocem Leopoldom bio je na Velikoj Turneji koja je bila u modi u 18. stoljeću. Jedno od obaveznih stajališta bio je Rim i, u Rimu, Vatikan. A ako bi se, srećom, tamo zatekli tijekom Velikog tjedna, moglo se zateći na posebnim obredima na Veliki četvrtak, Veliki Petak i Veliku subotu: samim time i na obrede na kojima se izvodio Allegrijev Miserere.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Otac i sin našli su se, dakle, u Sikstinskoj kapeli u srijedu navečer (obredi koji su bili previđeni za noć Velikog četvrtka zapravo su se održavali večer ranije iz očitih logističkih razloga), 11. travnja 1770. godine, kako je Leopold prepričao svojoj ženi u pismu poslanom nekoliko dana kasnije.

Mladi genij čudesnog pamćenja, slušao je zornicu Velikog četvrtka s Miserereom i, čim je stigao kući, zapisao ga je. Dva dana kasnije njih su se dvojica vratila u Sikstinsku kapelu, gdje je Wolfgang, s manuskriptom skrivenim ispod šešira, uspio ispraviti nekoliko pogrešaka koje je napravio. To se u Rimu brzo saznalo i Papa, zabavljen hrabrošću mladog glazbenika, odluči da će ga, umjesto kazne, odlikovati počasnim ordenom Speron d’ oro.

Ali stvar se ubrzo saznala i van granica Rima…

Priču o lukavom Mozartu ispričana je u posmrtnom govoru za skladatelja koji je 1792. godine napisao Friedrich von Schlichtegroll, ali vjerojatno sadrži neke romantizirani detalje: vjerodostojnijom se čini priča da je Mozart, prije dolaska u Rim, već imao zapis u rukama. I to kad je bio gost oca Martinija u Bologni i da se njegova znatiželja u Rimu usmjerila na ornamentacije.

U svakom slučaju, vijest se proširila daleko preko granica Rima, i Charles Burney, engleski skladatelj i putnik, pisac dragocjenih glazbenih kronika iz zemalja kojima je putovao, kontaktirao je Mozarta i pregledao ukradenu partituru; domogavši se predmeta želje, vratio se u London i iduće godine dao u tisak djelo ”Glazba koja se pjeva svake godine na liturgijskim obredima Velikog tjedna u Papinskoj kapeli 1771.”. Prva stranice knjižice sadrži zabilješku: ”Na Veliku Srijedu i Četvrtak pjeva se Miserere gospodina Gregoria Allegrija.” i s tim Burney po prvi put objelodanio notni zapis Miserera.

Međutim, postoji još jedna enigma koju treba razriješiti. Jedan od elemenata koji Miserere čine još tajanstvenijim i intrigantnijim je melodijska linija soprana drugog kora, linija koja dodiruje visoki C. Ali Allegri, kao što se u tim vremenima običavalo činiti, nikad nije napisao dio s toliko visokim notama: nalazimo ga u rukopisima koji su stigli naknadno i dolaze do G. S druge strane, u to vrijeme su linije viših glasova maksimalno dosezale F ili ponekad G, ali skladatelji nikad nisu prelazili te granice. Visina je bila prepuštena umijeću pjevača (dječaka ili kastrata) i običajima zbora, jednako kao što se činilo i s ornamentacijama.

Ipak, partitura koju danas imamo sadrži ovu visoku notu, ne kao visinu prepuštenu improvizaciji (kao što se pojavljuje u primjerima nekih opernih arija), već kao činjenicu iz notnog zapisa. Postoje i neke druge razlike, iznimno vidljive u nekoliko primjera, između verzije koja se pjeva danas i one koju je Allegri napisao i koja se doista izvodila u Sikstinskoj kapeli. Zato možemo reći da je naš Miserere u mnogočemu drugačiji od originala, čak i neprepoznatljiv.

Ova promjena rezultat je brojnih intervencija skladatelja, glazbenih urednika, diskografa. Sve je počeo 1840. godine kada je Pietro Alfieri objavio ”Psalam Miserere koji su uglazbili Gregorio Allegri i Tommaso Bai, po prvi puta objavljen o ornamentacijama”: prijepis linija drugog kora doticao je povišeni G, ali Alfieri se pobrinuo da naznači da je dio bio pjevan trećom višom tercom: dakle, visoki je G postajao visoki H. (Može se pretpostaviti da je cijelo djelo spontano bilo prebačeno u više tonove.).

Tih je godina kružila i prijepiska Felixa Mendelssohna Bartholdya iz 1831. godine. On je, kao i Mozart, napamet zapisao Miserere, odslušavši ga u Sikstinskoj kapeli, te ga prebacio u niži C, povisujući Allegrijev original. Na neprovjerene informacije osvrnulo se prvo izdanje slavne i autoritetne glazbene enciklopedije ”Grove Dictionary of Music and Musicians” koje je objavilo Miserere koristeći Burneyevu verziju za prvi kor, dok je za drugi koristilo partituru nepoznatog izvora.

Da bi zbrka bila potpuna, austrijski muzikolog Robert Haas je 1932. godinama složio ono što danas zovemo službenom verzijom, složivši partiture ovako: prvi kor i završni stihovi su oni Charlesa Burneya; drugi kor je utemeljen na Burneyevu prijepisu, ali obogaćen polovicom ornamentacija Pietra Alfierija i drugom polovicom preuzetom od Mendelssohna, pisanim jednu četvrtinku više.

Otada su svi slavni zborovi crkvene glazbe izvodili i bilježili ovu verziju, u nekim slučajevima i s tekstom prevedenim na engleski jezik, kao što se dogodilo u povijesnom diskografskom izdanju iz 1963. godine King’s College zbora iz Cambridgea.

Čak su i recitativni dijelovi gregorijanskog napjeva prošli svoj dio pokore. U vatikanskim izvorima ne nalaze se bilješke, smatralo se da su nepotrebne jer je zbor savršeno znao kako mora pjevati stihove. U Allegrijevom vremenu koristio se način nazvan peregrinus, a s vremenom su se nametnule i neke druge melodije koje su na koncu potisnule gregorijanski napjev koji je u praksi pao u zaborav. U 19. stoljeću se držalo da su ovi stihovi izvođeni na samo jednoj noti. Aktualne diskografske verzije koriste različite načine gregorijanskog napjeva.

Verzija ”Visoki C”, u svakako bizarnoj izvedbi, ipak ima ljepotu koja nikog ne ostavlja ravnodušnim. To je učinilo ovaj glazbeni komad jednim od najpopularnijih u crkvenoj glazbi, iako se zna tek maleni dio onog što je Allegri doista zapisao i onog što se u Sikstinskoj kapeli doista pjevalo.

Poslušajte ovu veličanstvenu skladbu!

Izvor: lasacramusica.blogspot.it | Prijevod: Ivana Granić

Bitno.net

Objavljeno: 17. listopada 2015.

Možda vam se svidi