Usprkos brojnim novijim filmskim imitacijama i napredcima na području specijalnih efekata, ovaj film i nakon 40 godina uspijeva izazvati osjećaj straha i jeze kod onih koji ga odluče pogledati. Priče o nastanku i snimanju filma također su uznemiravajuće.

Redatelj William Friedkin, kojemu je Egzorcist donio nominaciju za Oskara, izdvojio je malo vremena kako bi odgovorio na neka moja pitanja vezana uz urbane legende koje se vežu uz sami film.

Ono što iznenađuje je činjenica da je veći dio filma bio inspiriran stvarnim događajima – koliko god to bilo teško povjerovati – kao i bizarne situacije koje su se dogodile glumcima i onima koji su sudjelovali u snimanju filma dok su najpoznatiju novelu Williama Petera Blattyja pokušavali prenijeti na ekran.

Na vrhu naše liste jezivih stvari iz filma Egzorcist nalazi se i sama priča prema kojoj je Friedkin snimio film…

Izgubljeni dnevnici jednog egzorcista

Friedkin mi je ispričao kako je Blatty krenuo slagati scenarij na temelju stvarnog egzorcizma koji se dogodio trinaestogodišnjem dječaku u jednoj psihijatrijskoj klinici 1949. godine. Scenarist je odustao od te priče jer ju je morao preuveličavati s obzirom da nije postojalo mnogo detalja povezanih sa samim događajem.

Blattyju su preporučili da promijeni spol glavnog lika, kako bi zaštitio identitet osobe kojoj se opsjednuće stvarno dogodilo.

Friedkin svjedoči kako je opsjednuti dječak odrastao bez ikakva sjećanja na incident koji mu se dogodio te nastavio živjeti stabilnim životom. Kako kaže redatelj, ta se osoba nedavno povukla u zasluženu mirovinu nakon duge i stabilne karijere u NASA-i.

Redatelj nikada nije susreo tog čovjeka. Razgovarao je s članovima njegove obitelji koji su detaljno opisali telekinetičku aktivnost koja se događala oko njega za vrijeme opsjednuća.

“Obitelj je pripadala luteranima te je prolazila kroz sve faze kao i obitelj u samom filmu: obratili su se liječnicima, bolničkim ustanovama, te na kraju svom pastoru koji im je preporučio da posjete katoličkog svećenika.”

Nitko od liječnika nije stvarno vjerovao kako demon izaziva probleme. Smatrali su da će kroz moć sugestije uspjeti pomoći dječaku ako on povjeruje da se radi o pravom opsjednuću. Svećenik William Bowdern i njegov asistent, mlađi svećenik William Halloran navodno su održali obred. Incident koji se dogodio spominje se u Washington Postu.

Dok se Egzorcist nalazio u prvim stadijima produkcije Friedkin se susreo sa svećenikom Robertom J. Henleom, koji je tada bio na čelu Sveučilišta Georgetown. Henle mu je tada u tajnosti predao staru crvenu fasciklu u kojoj su bili sadržan Halloranovi dnevnici i svjedočanstva očevidaca egzorcizma.

Zašto bi Katolička Crkva htjela pomoći filmu Egzorcist?

Možda mislite kako bi Katoličkoj Crkvi smetalo da jedan od njenih prastarih i “opskurnih” rituala bude glavni motiv za film strave i užasa, no Friedkin svjedoči da su brojni crkveni službenici podupirali snimanje Egzorcista.

Ne samo da je otac Henel dao dokumente koji oslikavaju cijeli slučaj već je i ulogu svećenika Dyera – prisnog prijatelja Damiana Karrasa (kojeg glumi Jason Miller) – glumio pravi svećenik William O’Malley.

Friedkin navodi kako “većina ljudi koji se nalaze u najvišim crkvenim hijerarhijama prihvaća Rimski obred egzorcizma jer nam o njemu govori sam Novi zavjet”.

Redatelj svjedoči kako su mu brojni crkveni dužnosnici kasnije rekli kako podupiru film jer je on doveo do povećanja broja novih muških i ženskih zvanja.

Na kraju krajeva, svećenici su ipak glavni heroji u priči. Film osim toga pokazuje da postoje neke duhovne stvarnosti koje znanost i medicina ne mogu riješiti.

Friedkin se prisjeća kako je kardinal New Yorka s propovjedaonice govorio pozitivne stvari o filmu. “Poglavar isusovačkog reda u to vrijeme, otac Pedro Arrupe, imao je svoj primjerak filma i prikazivao ga je svojim kolegama kardinalima, biskupima i svećenicima.”

Friedkin navodi i kako nisu svi svećenici bili veliki obožavatelji filma: “Bostonski kardinal se gadio nad samim filmom i tražio je njegovu zabranu. Billy Graham, koji nije bio katolički svećenik već evangelički propovjednik, javno je osudio film i rekao kako se u svakom kadru nalazi đavao.” Nisam siguran kako je uspio tako temeljito pogledati baš svaki kadar filma.

U što vjeruje redatelj Egzorcista?

Friedkin smatra kako možda ima nešto istine u cijeloj priči o demonima i opsjednuću, no ipak nije siguran do kraja.

“Snimio sam film jer sam vjerovao u priču. Film je napravio vjernik i za mene je ovo jedna priča o tajni vjere. Mene ne zanima je li ovaj film proglašen najstrašnijim filmom svih vremena – on za mene govori o tajni vjere.”

Postoji velik broj onih koji su povjerovali u istinitost ove priče, o čemu svjedoči i to da su mnogi nakon gledanja filma bili uvjereni da su opsjednuti. Jason Miller (umro je 2001.), koji u filmu glumi mladog svećenika koji preispituje svoju vjeru, svjedočio je kako se susretao s brojnim ljudima koji su tražili da egzorcizira demone iz njih.
Friedkin se prisjeća kako bi se s Jasonom šetao niz ulice New Yorka dok bi mu ljudi pristupali, govorili o svojim problemima i doticali njegovu odjeću. “Oče, imam sina, imam sina koji…” On im je bezuspješno odgovarao: “Ja sam samo glumac!”

Stanley Kubrick jednom je rekao Stephenu Kingu kako smatra da je njegov film Isijavanje optimistična priča, jer se u njemu govori o mogućnosti postojanja života nakon smrti. Na sličan, ali obrnut način, Egzorcist sadržava istu poruku o vjeri u Boga – umotan u isti paket s đavlom koji izaziva probleme.

“Čak i ako sebe nazivaš ateistom, moraš stati i razmisliti o ovom problemu. Nitko od nas nema konačan odgovor. Na sličan je način Hamlet odgovorio svom prijatelju Horaciju: ‘Ima mnogo stvari na nebu i zemlji o kojima tvoja mudrost i ne sanja.'”

Kako pronaći dijete koje će glumiti opsjednuće?

Glavni lik u filmu je dvanaestogodišnja djevojčica čija je nevina duša potlačena izvanjskim utjecajem zla. Međutim, istina je da većina dvanaestogodišnjaka ne bi trebala gledati Egzorcista a kamoli glumiti u njemu.

“Dugo sam vremena mislio kako nećemo uspjeti snimiti film. Nikako nismo mogli pronaći nekoga tko bi nam odgovarao za ovu ulogu”, govori Friedkin. “Pozvali smo na audiciju preko 2000 djevojčica, no nijedna nije mogla podnijeti tematiku filma.”

U svom uredu u New Yorku (ironično, nalazio se u 666. aveniji) Friedkin i Blatty počinju primati djevojke koje se nalaze u kasnom pubertetu jer su odustali od pronalaska mlađe djevojke. Tada na scenu stupa trinaestogodišnja Linda Blair i njena majka, nadajući se kako će upravo Linda dobiti ulogu.

Do tada jedino iskustvo s glumom Blair je imala u televizijskim reklamama kao model za odjeću.

Friedkin se prisjeća njihova prvog razgovora: “Linda, znaš li nešto o Egzorcistu?” Ona odgovara: “Da, pročitala sam knjigu. Radi se o djevojčici koju opsjedne đavao i ona počne raditi loše stvari.”

Kako bih je testirao, upitao sam ju: “Što ona radi, kakve točno stvari?”

Na to pitanje Linda mi je stala nabrajati: “Udari svoju majku po licu. Gurne čovjeka kroz prozor svoje sobe. Masturbira s raspelom.”

Ovaj posljednji odgovor prouzročio je najviše neugodnosti u cijeloj priči i ostao kao najveći znak kontroverze (iako se sama scena snimala odostraga, kako bi ju mogla odglumiti zamjenska glumica).

Okrenuo sam se prema njenoj majci i smješkajući se upitao djevojčicu: “Znaš li uopće što to znači?” Ona je odgovorila: “Da, to je nešto kao onaniranje, zar ne?” Redatelj je zastao kako bi duboko uzdahnuo zapanjivši se njenim odgovorom, a ona ga je upitala: “Zar ti ne znaš što je to?”

“Ona je bila jedina djevojčica koja je mogla proći audiciju i snimanje filma a da je pritom to iskustvo ne uništi”, svjedoči Friedkin.

“Ipak”, kaže Friedkin, “pokušao sam zadržati opuštenu i šaljivu atmosferu tijekom najintenzivnijih scena, kako bih joj ublažio svaki mogući osjećaj nastranosti situacije.”

“Njezino raspoloženje utjecalo je na ostatak ekipe. Često bih, nakon snimanja scena u kojima ona govori najstrašnije stvari, ja zatražio pauzu, i netko bi joj od članova ekipe donio frape a ona bi se potom smijala. Cijela stvar za nju bila je poput igre.”

Unakaženo lice Linde Blair

Sigurno ste na internetu naletjeli na video igricu u kojoj je zadatak smireno riješiti određeni labirint, a kada dođete do najtežeg dijela odjednom vas prestraši glasan vrisak, a na ekranu se pojavi užasno unakaženo lice.

Obično se radi o “unakaženom licu” Linde Blair, kojoj su nanijeli šminku za snimanje Egzorcista.

Čak i četiri desetljeća nakon snimanja filma ovaj je prizor neugodno vidjeti.

Za povišenje vašeg krvnog tlaka možete zahvaliti Dicku Smithu, legendarnom vizažistu, koji je pretprošle godine primio počasnog Oskara.

Redatelj i vizažist su odmah odbacili ideju o prikazivanju nekog čudovišnog lica. Željeli su napraviti da Linda izgleda kao “da je sama sebi nanijela rane koje će s vremenom biti sve veće”. Smith je istraživao kako izgledaju ljudi koji su dobili gangrenu ili teške opekline i donio mi pregršt fotografija stvarnih ljudi kojima su se iste stvari dogodile. Ružan je to posao, ali ga netko mora napraviti.”

Još jedno lice Egzorcista

Ako do sada niste bili upoznati s umjetničkim vještinama glavnog vizažista filma Egzorcist, oprostit ćemo vam što ste pomislili kako se Max von Sydow dobro drži posljednjih 40 godina!

Ili obrnuto, Max von Sydow još uvijek izgleda kao da ima 80 godina.

Istini za volju, ovaj je švedski glumac imao samo 43 godine kada je sniman Egzorcist, no filmska ekipa ga je postarila kako bi izgledao puno starije. Friedkin kaže da su ga odabrali ne samo zbog njegovih glumačkih vještina već zato što je i nalikovao na “oca Bowderna”, svećenika koji je 1949. održao stvarni egzorcizam.

“Cijeli proces njegova šminkanja trajao je četiri sata”, prisjeća se Friedkin. “Najgore je bilo za vrijeme snimanja arheoloških scena u pustinji u Mosulu (Irak) s temperaturama preko 40 stupnjeva, koje su otežavale čitav proces za glumca. Najteže je bilo kada smo nakon snimanja morali guliti šminku s njegova lica.”

Čitav ovaj proces nalikovalo je na scenu topljenja lica nacističkog vojnika u Otimačima izgubljenog kovčega, a von Sydow se cijeli dan osjećao poput jednog velikog žulja.

Glas glumice koja je nosila svoje demone

Osim užasavajućega Blairina izgleda, važan segment njena karaktera činio je njen demonski glas. Glas male trinaestogodišnjakinje zamijenjen je demonskim, režećim, pucketavim i zlokobnim glasom.

Konačni glas napravljen je bez ikakva značajnog postprodukcijskog uplitanja ili mijenjanja. Mercedes McCambridge dobrano se pomučila kako bi nam dala takav užasan glas.

“Dosta sam razmišljao o tome kako bi demon trebao zvučati”, govori Friedkin. “Ako čitate knjigu, u njoj ćete naći napisano da je glas bio “strašan” ili “užasan”, no kako to postići u filmu?”

Redatelj je došao na ideju kako bi glas trebao biti neutralan, ni ženski ni muški.

“Sjetio sam se glumice Mercedes McCambridge, koja je dosta radila s Orsonom Wellsom i s raznim radio izvođačima. Prisjetio sam se kako je njen glas imao neutralnu boju.”

Redatelj je kasnije pronašao Mercedes koja je snimala Tko se boji Virginije Woolf i pozvao je da pogleda grubu verziju filma.

Nakon prikazivanja ona me upitala: “Što pamtite u vezi sa mnom?” Odgovorio sam: “Sjećam se da ste bili stvarno dobra glumica i sjećam se vašeg glasa od prije 25-30 godina.” Na to mi je ona odgovorila: “Da… ja sam sada aktivna katolkinja koja se bori s alkoholizmom. Prošla sam kroz savjetovanje Anonimnih alkoholičara i još u sebi nosim duboke psihološke rane. Crkva je za mene poput stijene na kojoj se mogu odmoriti.”

Baš kada mi se činilo da će odbiti ulogu koju sam joj namijenio u filmu, ona je rekla: “Znam što želite da učinim kako biste dobili glas koji tražite. Ako se odlučim na to… počet ću ponovno piti.”

McCambridge (umrla 2004. godine) morala je piti sirova jaja kako bi glas učinila sluzavim. Osim toga, ponovno je počela pušiti cigarete i odala se piću kako bi dobila onaj malaksavi, grleni, kreštavi glas demona.

Kako nije mogla trijezna obavljati posao, imala je samo jedan zahtjev: “Napravit ću ovo samo ako za vrijeme snimanja uz mene uvijek budu dva moja prijatelja svećenika.” Friedkin se složio sa svim njenim zahtjevima.

McCambridge je svoju ulogu glumila zavezana za stolicu – s obzirom da se i lik kojemu je davala glas nalazio u istom položaju – iako je u kasnijem intervjuu izjavila kako to ipak nije bilo potrebno.

“Vezao sam njene ruke iza leđa”, prisjeća se redatelj. “Svoje je retke izgovarala jedan po jedan te je često tražila gutljaj alkohola ili dim cigarete. Ponekad bi u njenom glasu bio prisutan i jedan drugi šištav glas koji je proizlazio iz njezina grla.”

“Taj sličan zvuk mogli ste i sami iskusiti kada ste bili prehlađeni ili kada ste imali upaljeno grlo. Za vrijeme bolesti vaše grlo proizvodi čudne zvukove, a slično se događalo i s McCambridge.”

Bilo je to užasno iskustvo za McCambridge. “Kada bi završila sa snimanjem otišla bi prileći na kauč koji se nalazio u pozadini seta, a dvojica svećenika bi je hrabrila dok je ona neutješno plakala.”

Uloga demona u filmu iz nje je izvukla neke druge demone koji su bili duboko zakopani.

Je li set filma Egzorcist bio uklet?

Ellen Burstyn istegnula je svoja leđa. Brat Maxa von Sydowa umro je prvi dan snimanja filma. Mlađeg sina Jasona Millera pregazio je i gotovo usmrtio neoprezni vozač motocikla (kasnije se u potpunosti oporavio). Za glumca Jacka MacGowrana Egzorcist je bio njegova zadnja uloga – kada je završio snimanje umro je od gripe prije nego što je film objavljen (glumio je redatelja alkoholičara koji na kraju filma umre).

Iako su se ove loše stvari dogodile za vrijeme snimanja filma, Friedkin odbacuje ikakvu tvrdnju da je film uklet. Sve stvari koje su se dogodile za vrijeme snimanja ovog filma mogle su se dogoditi i prilikom snimanja bilo kojeg drugog filma – no zbog naravi filma Egzorcist pojavljuju se brojna praznovjerja.

“Dogodilo se nekoliko neobičnih stvari za koje nije postojalo objašnjenje.” Friedkin govori: “Jednoga dana u četiri sata ujutro primio sam poziv od voditelja produkcije koji mi je rekao: ‘Nemoj se truditi dolaziti danas. Filmski set se zapalio i u ovom trenutku gori do temelja.'”

Filmski set, koji je predstavljao unutrašnjost kuće u kojoj su Regan i njena majka živjele, bio je smješten u jednom starom kazalištu u New Yorku. Iako se nikada do kraja nisu razjasnile okolnosti požara, Friedkin je uvjeren da je glavni krivac imao kandže, krila i širio nesnosan smrad…

“Bila je to stara zgrada. Oko nje su letjeli golubovi i prema teoriji osiguravajućeg društva jedan se od golubova zapleo u električne kabele što je na kraju izazvalo požar.”

Snimanje se odužilo za dva mjeseca. Radilo se samo o skupom prekoračenju roka – možda ne bismo trebali kriviti đavla za to.

Podsvjesne poruke skrivene u filmu

Nije više tajna da se Friedkin služio podsvjesnim porukama u filmu kako bi uznemirio gledatelje – iako on voli reći kako uz snimanje filma postoji previše “lažnih teorija zavjere”.

U filmu je Friedkin koristio zvuk zujanja pčela kako bi u gledateljima podsvjesno prouzrokovao urođenu reakciju straha. Vi sami niste svjesni zašto se nalazite pod pritiskom, no zvukovi u filmu pozivaju vas na oprez i govore da se nešto loše nalazi u vašoj blizini.

Zujanje pčela budi iskonski strah, no Friedkin je koristio i druge umjetno proizvedene zvukove u pozadini kako bi u scenama naglasio prisutnost demona. Ove bi scene podsvjesno kod gledatelja prouzrokovale želju da se odmaknu od opasne situacije.

Najpoznatiji trik u filmu jest pojavljivanje “bijelog lica” na djelić sekunde. Nitko od gledatelja nije smio u potpunosti otkriti to lice, niti primijetiti da je ono umetnuto u film, no sada kada je sve snimljeno na DVD-u možete zaustaviti scenu i promatrati ga.

Radi se o zamjenskom licu Linde Blair kojim je vizažist Dick Smith prikazao svoju ideju za lice demona, prije nego što su se dogovorili oko konačne verzije koja je uključivala ožiljke i rane. “Imala je bijelo lice i crvene usne. Nije mi se svidjela takva šminka za demona, no odlučio sam ga umetnuti u film makar na djelić sekunde jer je tako izgledalo zastrašujuće.”

Za sve ostale slike za koje neki sumnjičavi pojedinci tvrde da se pojavljuju u filmu, Friedkin kaže da su oni samo produkti prebujne mašte. Osim ako, prema tumačenju Billyja Grahama, đavao ipak nije našao načina da bude u svakom kadru filma.

Izvor: ew.com | Prijevod: Nenad Palac